Evidentan uspeh u ubijanju
“Nikada nismo poricali da Srbi žive u teškim uslovima, no stvari ipak nisu tako loše kako ih neki zvaničnici u Beogradu i pojedini novinari predstavljaju”, rekao je portparol Unmika Sajmon Hejzlok
Saga o mržnji između Srba i Albanaca na
Kosovu nastavljena je protekle sedmice ubistvom porodice Stolić u mestu Obilić
nedaleko od Prištine - poslednjem u nizu grozomornih obračuna dva dozlaboga
posvađana naroda, zlom sudbinom osuđena na zajednički život. Bez obzira na
deklarativne osude zločina, pompezne posete stratištima i političke igrarije
koje po pravilu uslede posle ovakvih događaja, život stotinjak hiljada Srba,
koji su protivno opštim očekivanjima opstali na Kosovu, predstavlja opasnu
avanturu sa krajnje neizvesnim ishodom.
Tačno četiri godine od potpisivanja čuvenog Kumanovskog sporazuma, i
izglasavanja Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija - temeljnih
dokumenata traljave kosovske demokratije - ubistva, otmice, bombaški napadi,
najcrnji mogući vidovi trgovine i konstantne pretnje novim sukobima, bez
prestanka, potresaju pokrajinu. Prema slovu dokumenata kojima je vaspostavljena
demokratija među većinskim Albancima i manjinskim Srbima, Romima, Turcima,
Aškalijama i Gorancima, o bezbednosti pokrajine do konačne odluke o njenom
statusu imaju se starati međunarodna i vojna uprava, Unmik i Kfor. U tu svrhu na
Kosovo je, druge nedelje juna 1999. godine, upućeno oko 40 000 vojnika NATO-a,
te oko 1 000 međunarodnih policajaca. Broj naoružanog ljudstva međunarodnih
misija vremenom je varirao i menjao namenu, da bi se brojčanik posle četiri
godine zaustavio na nekih 30 000 vojnika i oko
6 000 policajaca UN. Uoči posete šefa
za bezbednost i spoljnu politiku Evropske unije Havijera Solane Kosovu, međutim,
nepoznate grupe zločinaca izmasakrirale su porodicu Stolić, a ubrzo zatim u
centru Prištine minom iznenađenja, postavljenom tako da se aktivira kada se
otvore vrata lokalne turističke agencije, ranili sedam Albanaca.
“Uvek se takvi šokantni incidenti
dogode pred posete važnih ljudi Kosovu”, prokomentarisao je za NIN kosovski
premijer Bajram Redžepi, navodeći “neshvatljivost nastojanja pojedinih ljudi da
Kosovo ima loš imidž”. “Postupak istrage teče sporije nego što mi želimo - Mi
želimo da se krivci otkriju što pre, jer takvi teški, ali pojedinačni incidenti
podrivaju sva naša iskrena nastojanja da demokratski procesi na Kosovu uspeju”,
kaže Redžepi. Premijer Kosova, međutim, nije mogao da odgovori na pitanje ko je
odgovoran za te incidente. “Svakako niko ko je istinski zainteresovan za mir”.
Ništa više podataka o identitetu
počinilaca trostrukog brutalnog ubistva još nisu saopštili ni međunarodni
policajci, koji uz pripadnike kosovske policije i beogradskih vlasti vode
istragu. U rezultatima obdukcije, koju je u ime Koordinacionog centra za Kosovo
vodio iskusni prištinski patolog Slaviša Dobričanin, navodi se da su Radmila,
Slobodan i Ljubinko Stolić ubijeni ubrzo nakon večere, u noći između trećeg i
četvrtog juna, posle “gaženja nogama i udaranja tupim predmetima”. Na dlanovima
Ljubinka Stolića uočene su posekotine, opisane kao posledica “odbrane od noža”.
“Jedna rana i više krvnih podliva u predelu glave, modrice u predelu grudi,
prelom desne nadlaktne kosti i leve laktice (kost podlaktice), modrica u predelu
mošnica, višestruki obostrani prelomi rebara, višestruki prelomi desne čeone
kosti, prelom desne jagodične kosti”, navodi se u nalazu obdukcije Ljubinka
Stolića.
Nešto kraći spisak povreda
naveden je u delu izveštaja koji se odnosi na Slobodana Stolića, dok su, kako se
čini, napadači najmanje napora uložili da zatuku sedamdesetšestogodišnju Radmilu
Stolić. Njenu smrt prouzrokovalo je nekoliko udaraca motkom u potiljak, čelo i
ramena. Napadači su na izlasku zapalili prostoriju u kojoj su ležala tela
ubijenih, ali je “vatra spontano ili uz pomoć drugih osoba ugašena, tako da na
leševima, osim na neznatno malim površinama udova, nisu nađeni tragovi dejstva
plamena”.
Reakcija ostalih Srba iz
Obilića bila je očekivana i već toliko puta viđena širom Kosova. “Reakcija
lokalnog stanovništva uvek je shvatljiva. Verujem da bi i mi tako reagovali
posle svih pritisaka kojima su Srbi u Obiliću bili izloženi prethodnih godina”,
rekao je za NIN jedan od pripadnika međunarodne policije. “Do sada smo
registrovali veliki broj incidenata u tom području, ali nijedan u poslednje
vreme i nijedan toliko zastrašujući”.
Gnev koji je usledio posle otkrivanja zločina, meštani su usmerili ka
međunarodnim policajcima i Nataši Kandić, koja se u pogrešno vreme našla na
pogrešnom mestu i objašnjavala suštinu sukoba između Srba i Albanaca, što, kod
stanovnika Obilića nije naišlo na preterane simpatije.
Dvadesetak srpskih porodica iz Obilića,
poput svojih sunarodnika iz ostalih delova Kosova koji su se prethodnih godina
našli u sličnim situacijama, odmah je pomislilo na odlazak, što je među
beogradskim političarima, ali i međunarodnim misijama izazvalo pravu paniku.
Svesni uslova u kojima na teritoriji uže Srbije žive kosovske izbeglice, meštani
Obilića su, istovremeno ohrabreni bezbednosnim i svakojakim drugim garancijama,
odustali od te namere. Kako i sami kažu - “nije nas bilo tako teško ubediti da
ne napustimo domove i odustanemo od potrage za nekim barakama u Srbiji”. “Jasno
je šta Albanci žele, ali je isto tako jasno da taj plan neće izvesti tako lako.
I do sada smo bili izloženi pritiscima, napadima, a međunarodna zajednica nije
imala previše sluha za naše probleme. Ipak, sve nas je manje i manje. Ko god je
imao neku šansu za pristojan život u Srbiji već je otišao”, rekao je za NIN
jedan od Srba iz Obilića. Nasuprot njemu, lokalni Albanci smatraju da napad,
suštinski, predstavlja logičnu posledicu događaja iz ne tako davne prošlosti i
nerešenog statusa pokrajine. “Pre četiri godine iz ovog kraja je za samo jedan
dan proterano oko 1 400 Albanaca. Nedaleko od Obilića otkrivena je masovna
grobnica u kojoj je pokopano tridesetak ljudi, među njima i žena i dece. To se
ne zaboravlja lako, ali za ubistvo porodice Stolić nema opravdanja”, rekao je
tridesetpetogodišnji Selim iz Obilića.
“Kfor i policija su se obavezali da će pojačati prisustvo na terenu i da će
učiniti sve što je u njihovoj moći da se počinioci zločina nad porodicom Stolić
pronađu”, rekao je portparol Unmika Sajmon Hejzlok Bi-Bi-Siju. “Nikada nismo
poricali da Srbi žive u teškim uslovima, no stvari ipak nisu tako loše kako ih
neki zvaničnici u Beogradu i pojedini novinari predstavljaju. Stanje se
nesumljivo popravlja mada smo svesni da incidenti poput ubistva u Obiliću
poništavaju veliki deo ostvarenog napretka”, ocenio je Hejzlok.
Njegove reči potvrdio je i Savet
bezbednosti UN diskutujući o izveštaju koji je tom telu predočio odlazeći
administrator Mihael Štajner, ocenivši kako su “uspesi evidentni, ali ostaje još
dosta posla da bi Kosovo moglo dobiti autonomiju”. Hedi Anabi, jedan od
pomoćnika generalnog sekretara svetske organizacije Kofi Anana, rekao je kako je
“proces stabilizacije i normalizacije stanja u toku”.
“Posle četiri godine Unmikovog mandata
za nama, vidimo uspeh, ali još uvek preostaju izazovi poput slobode kretanja,
smislene zastupljenosti manjinskih zajednica, povratka izbeglica, razvoja
lokalnih institucija, te početka dijaloga između Beograda i Prištine”, rekao je
Anabi, citira nemačka agencija DPA. “Uspesi su evidentni”, nastavlja Anabi,
nabrajajući obnavljanje infrastrukture, organizaciju školstva, zdravstva i
penzionog sistema, uspostavljanje lokalne policije, kao i uspešne opštinske i
parlamentarne izbore.
Kosovski Srbi,
ali i predstavnici vlasti u Beogradu teško bi se mogli složiti sa ocenom Saveta
bezbednosti, posebno ukoliko se u obzir uzmu izvodi dela crne liste
četvorogodišnjeg delovanja Unmika i Kfora. Prema tim podacima, od leta 1999.
godine na Kosovu je ubijeno tek nešto manje od 1 000 Srba, dok ih je oko 1 340
nestalo. Od 40 000 koliko ih je živelo o predratnoj Prištini, juna 2003. godine
ostalo ih je 147. Istovremeno, Albanci su zaposeli oko
75 000 objekata čiji su vlasnici Srbi,
dok ih je još 30 000 opljačkano i zatim zapaljeno. Poređenja radi, tokom sukoba
jugoslovenskih snaga bezbednosti i albanskih pobunjenika iz Oslobodilačke vojske
Kosova tokom 1998. i 1999. godine potpuno je uništeno oko 70 000 albanskih kuća.
Povratak izbeglica glavna je stavka na
dugoj listi zamerki koje Beograd u poslednje vreme ispostavlja međunarodnoj
zajednici. Stranci, uključujući i UNHCR, nisu se, međutim, ni u prošlosti
isticali vanserijskim rezultatima na tom polju. Najbrži povratak izbeglica u
modernoj istoriji, zabeležen je juna i jula 1999. godine, kada se u rekordno
kratkom roku na Kosovo vratilo gotovo svih 800 000 izbeglih Albanaca, sa pride
još desetak hiljada albanskih državljana. Zasluge međunarodne zajednice,
međutim, svode se na organizovan povratak oko 70 000 ljudi, dok se ostatak
vratio zahvaljujući činjenici da su Albanici stvar čvrsto držali u svojim
rukama. Povratak je te godine bio toliko brz, da su Amerikanci bili prinuđeni da
sa Kosova u izbeglički kamp Stenkovec kod Skoplja vrate nekoliko autobusa
Albanaca, kako bi neke izbeglice ipak dočekale američkog predsednika Bila
Klintona i suprugu mu Hilari.
“Četiri
godine od izglasavanja Rezolucije 1244, koju su neki proglašavali istorijskom
pobedom nad okupatorom, stanje u kojem Srbi žive na Kosovu mogu da opišem sa
samo dve reči - katastrofalno i tragično”, rekao je za NIN predsednik Opštinskog
odbora Demokratske stranke Srbije u Kosovskoj Mitrovici i narodni poslanik
Dragiša Đoković.
“U 21. veku Srbi žive
u getima i logorima. To je posledica nečinjenja, kako međunarodne zajednice tako
i vlasti u Beogradu. Za vreme Miloševićeve vladavine bilo nam je jasno ko je
krivac i očekivali smo poboljšanja nakon 5. oktobra. Vlastima u Beogradu je
ispunjavanje obaveza prema međunarodnoj zajednici jedina preokupacija.
Zaboravlja se, međutim, pominjanje obaveza međunarodne zajednice”, kaže Đoković.
Prema njegovim rečima, teško je shvatiti signale vlasti u Beogradu, koja
istovremeno obećava povratak vojske i policije, ali i ukida dečije dodatke ili
otpušta radnike proterane iz javnih preduzeća na Kosovu.
Vlasti u Beogradu, međutim, zatražile
su da Savet bezbednosti UN naloži Štajneru da anulira dosadašnji tok prenosa
većih odgovornosti na kosovske institucije i uspostavi potpun protektorat nad
Kosovom. “Prenos nadležnosti na nejake, nedemokratske, neizgrađene privremene
institucije, mogu slobodno da kažem, Albanaca, jeste potez koji je sigurno
ostavio loše posledice. I ubistvo porodice Stolić je posledica, između ostalog,
i toga”, izjavio je srpski premijer Zoran Živković posle sastanka sa kosovskim
Srbima. Takav zahtev Savet bezbednosti nije ni razmatrao, držeći se čvrsto
utvrđenog voznog reda testiranja samostalnosti Kosova, odnosno isprobavanja
sposobnosti tamošnjih institucija da normalno funkcionišu bez tutorstva
međunarodnih nadzornika. “To je proces koji se više ne može zaustaviti.
Institucije sistema na Kosovu se moraju ojačati i osposobiti da valjano
obavljaju zakonom predviđene funkcije bez našeg mešanja”, rekao je za NIN
zapadni diplomata koji je želeo da ostane anoniman. “Nadam se da niko ozbiljan
ne računa da međunarodna zajednica može ostati na Kosovu večno, ali, jednako
nerealno je očekivati i da odemo pre nego što završimo posao”.
Kosovski posao međunarodne zajednice
pred solunski samit UN, koji je već unapred proglašen za “istorijsku
prekretnicu”, ulazi u sasvim novu fazu, koju će, kako stvari stoje, označiti i
početak ozbiljnih razgovora između predstavnika Beograda i Prištine.
RADE MAROEVIĆ http://www.nin.co.yu/2003-06/12/29334.html
