Moje ime je Adolf. A vaše?
Branili ste najpre revoluciju, kao vojnici te revolucije;
onda dogmu o reformi, kao patološki reformatori; sad branite golu vlast, samo
sopstveni opstanak u politici, noseći njegov lik na štitu. Bedno! Vi već ne
živite kako je lider vašeg kulta propovedao. Ne radite onako kao što je on
mislio. Ne verujete, mi to vidimo, onoliko koliko se zaklinjete. Vi se samo
spasavate
Dosovska gospodo, vi koji se derete po
Srbiji o “inspiratorima zločina”, vi koji optužujete medije i novinare za
“stvaranje atmosfere linča”; vreme je da vidimo - jeste li, zajedno sa nosiocima
kovčega i srpskom vladom, samo ožalošćena porodica ili licencirani naslednici
reformi? Ili sve to i još pride - saučesnici u ubistvu Zorana
Đinđića?!
Šta da vam, posle svega, kažem
a da to ne bude uvreda ili dijagnoza? Svi tvrdite da ste mu bili prijatelji.
Kako to da je on mrtav, a vi niste? Kako to da on nije u svom kabinetu, a vi
jeste? Ko u ovakvoj Srbiji ostavlja bez zaštite svog prijatelja posle, kako sami
velite, pet pokušaja atentata? Brbljate po televizijama koliko ste ga puta
upozoravali na opasnost. Jeste li mu dali ostavku što se nije štitio? Jeste li u
medijima prozborili koju o njegovoj “samoubilačkoj” crti koju ste otkrili? Da li
ste, o lideri, podigli na noge onolike telohranitelje posle prvog atentata?
U lice vam kažem: da ste pre ubistva proizveli
polovinu od buke koju ste podigli pošto je pao mrtav, on bi bio
živ!
Ćutali ste. Svaka
reč je podrazumevala da pokažete prstom, recimo, na Legiju. Svaki među vama
radije bi, u to vreme, odgrizao sebi kažiprst. Da se Legija ne bakće sa
predjelom. Ako to nije tačno, pokažite jednu vašu kritiku na račun legionara a
pre Zoranove smrti. Šta ćemo sad? Što ne kažete Srbima ono što svi znaju. To je
Srbija kakvu ste napravili. Ponavljajte za mnom kao na ispovesti. Da, bili smo
kukavice. Da, nismo smeli Legiju da gledamo u oči. Da, kajemo se zbog svega. Da,
ostali smo dužni Đinđiću. Da, više smo čuvali sebe nego njega. Da, znali smo ko
otima i ko ubija. Da, ni Zorana štošta nismo smeli da pitamo. Da, sada
pokazujemo više emocija nego savesti. Da, ne možemo Ružicu da pogledamo u oči.
Da, napadamo medije jer nemamo odgovor na pitanje - zašto sve što možemo danas
nismo smeli juče, kad smo juče znali sve što znamo danas? Sve što niste učinili,
čini vas saučesnicima. Sve što sada prećutkujete, čini vas jatacima. Probali ste
mene da unapredite u taj status. Uzalud, mada jedan drugom nismo ostajali dužni.
A vi? Šta ste mu vi ostali dužni pošto vam je dao sve što vam je trebalo? Kad je
ubijen ovako lako, kao da je žrtvovan, idu li konci ka vama ili ka “nama”? Ka
državi ili izvan nje?
Šta je mislio o
vama, mogu da vam kažem. Ali, neću. Šta ste vi okolo pričali o njemu, mogao sam
da mu kažem. Ali, nisam. Sve vas je poznavao bolje nego vi njega. Recimo, mrzeo
je političke viceve, jer su neki od najboljih viceva već bili u DOS-u. Neke među
vama video je kao čirlidersice, druge kao komičare, treće kao osobe koji bi u
politici pristali da budu sve. Nekolicinu ozbiljnih igrača među vama primao je
kao šizofrene ličnosti - jednovremeni ucenjivači i ucenjeni. Sve što je o vama
mislio za svog života, opravdali ste posle njegove
smrti.
Kad je ono patetično u
srpskoj politici napredovalo do tragičnog, dve babe ste proglasili državnim
neprijateljima, dve malolitražne novine delom zavere, jednog sudiju nosiocem
korupcije, dva advokata članovima ganga, jednog savetnika doskorašnjeg
predsednika države zaverenikom, generala saradnikom ubica, pravosuđe krivcem,
novinarstvo zlikovačkom delatnošću, vladine brifinge šou programom, Cecu i
Lukasa jatacima, vraćali ste smrtnu kaznu, ukidali advokaturu, držali uhapšene
koliko vam treba, postrojavali bedne urednike po visini, razlili obračun sa
mafijom - pošto dve godine niste priznavali da postoji - na rat vlasti sa
društvom, niste objavili balistički izveštaj o nađenom snajperu, rekli ste da je
ubijeni begunac krenuo u gradski autobus sa sve puškomitraljezom.
Aferim.
Vaša neukusna nekrofilijska oda, vaše preterivanje i vaše istorijske ocene
pokojnika, samo su ga vređale. Nijedan čovek koji veruje da je sreo istoriju,
nema prijatelja. Dakle, vi niste bili njegovi prijatelji. Jednostavno, nije ih
imao. Kenedi je Amerikancima izgledao bolji posle smrti. Navodite me na misao da
je Đinđić vama korisniji mrtav nego živ. Pogledajte nosioce kovčega jednog
evropskog premijera. To je najbolja sociopolitička studija Srbije. Pravite od
njega ono što nije bio da biste vi danas bili ono što niste. Za života, nije bio
ni svetac, ni pravednik. U politici, posezao je za sredstvima koja su donosila
pobedu, a kažnjavala ga odnoseći suštinu. U strategiji, išao je na koncentraciju
apsolutne vlasti. U taktici, primenjivao je metode hajki, trgovine, razaranja
institucija, finansijskog usmeravanja ka brojnim pritokama, psihoanalizu
protivnika, pragmatično flertovanje sa đavolima raznih vrsta. Rezultat? Ubila ga
je država koju je neprikosnoveno vodio. Nije ga zaštitio sistem, kojem je stajao
na čelu. Izdali su ga ljudi koji su bili s njim. Rasporedite se, dosovci, po
ovim kategorijama.
Branili ste najpre
revoluciju, kao vojnici te revolucije; onda dogmu o reformi, kao patološki
reformatori; sad branite golu vlast, samo sopstveni opstanak u politici, noseći
njegov lik na štitu. Bedno! Vi već ne živite kako je lider vašeg kulta
propovedao. Ne radite onako kao što je on mislio. Ne verujete, mi to vidimo,
onoliko koliko se zaklinjete. Vi se samo spasavate. Tajna njegove smrti biće
pridodata velikoj, nedovršenoj skulpturi. Kao što je već rečeno za jednog čoveka
slične sudbine, negde će ostati majstorski otisak, negde neobrađena površina,
ovde nadahnuće, tamo nepogrešiva intuicija, zatim otporna iluzija, tvorevina
dovoljna da se nasluti ali ne i da se konstatuje veličina. Sve to, jer ste,
gospodo, svog tvorca pre vremena pretvorili u spomenik. To je vaše umetničko
delo, ako već nije
zločin.
ALEKSANDAR TIJANIĆ
