NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, DIREKTOR PODGORIČKOG CENTRA ZA TRANZICIJU
Problem Srbije je pogrešno odabrani model tranzicije i politike reformi,
koji je dominantno bio zasnovan na “neoliberalnom” konceptu i na diktatu MMF-a.
Taj koncept je, gde god je bio primenjen, doveo do porasta siromaštva, kolapsa
industrijske proizvodnje, porasta nezaposlenosti. Srpska privreda je, dakle, već
u katastrofalno teškoj poziciji, kao direktna posledica pogrešnih političkih
odluka i pogrešnog izbora modela reformi. Sada je pravo vreme da kreatori
politike reformi malo zastanu, analiziraju efekte svoje politike i odustanu od
politike “šok terapije” koja je svugde gde je primenjena donela samo negativne
rezultate – kaže za „Dnevnik” Nebojša Medojević, direktor podgoričkog Centra za
tranziciju.
Može li se
povećati izvoz i konkuretnost domaće industrije ukoliko se ne donesu
odgovarajući propisi i zakoni koji će ih stimulisati, i imamo li mi uopšte
kvalitet za strano tržište?
- Nažalost, i Srbija i Crna Gora se već
niz godina suočavaju s pravim kolapsom industrijske proizvodnje i tu carinska
zaštita i stabilni makroekonomski uslovi neće mnogo pomoći, ako ne dođe do
restrukturiranja najvećih privrednih sistema koji su praktično na ivici
bankrotstva i, paralelno s tim, do mnogo većeg broja novih privatnih preduzeća
koja bi kompenzovala gubitke radnih mesta kao posledice restrukturiranja.
Naravno za to je potrebna osmišljena strategija ekonomskog razvoja, na osnovu
koje bi se pravila i strategija reformi i ekonomska politika
Vlade.
Da li ekonomske
reforme, odnosno ozbiljan privatizacioni program, nužno za posledicu ima
socijalnu katastrofu i jasnu podelu na dobitnike i
gubitnike?
Program privatizacije u Srbiji je zasnovan na prodaji, i
kao takav ima čitav niz nedostataka. To ga čini veoma rizičnim za primenu u
zemlji kakva je Srbija danas, koja ima dosta specifičnosti u odnosu na neke
druge države gde se takav model s relativnim uspehom primenjivao kao dominantan.
U prvom redu nivo privatnog kapitala domaćeg porekla namenjenog za privatizaciju
je nesrazmerno manji od realne vrednosti društvenog kapitala koji se prodaje.
Istina je da su se slične stvari događale u gotovo svim zemljama u tranziciji i
da je rasprodaja društvene imovine u suštini i sinonim za privatizaciju.
Međutim, mnogo je spornije što su i tako mala domaća sredstva izrazito
neravnomerno raspoređena. Lavovski deo novca raspoloživog za kupovinu akcija je
u rukama pripadnika finansijske oligarhije nastale u vreme režima Slobodana
Miloševića.
|
Novokomponovani kapitalisti Nije prirodno očekivati da novokomponovana klasa kapitalista u Srbiji počne odjednom da preuzima odgovornost za opšte dobro i da vodi računa o ostvarivanju nekih strateških razvojnih ciljeva kao što su smanjenje siromaštva, reforma obrazovanja, reforma socijalnih sektora, izgradnja infrastrukture, jačanje pravne države, iz prostog razloga što su im ciljevi prirodno suprotstavljeni. Naprosto, nezajažljiva želja za profitom i ličnim bogatstvom i moći i opšti interesi društva, odnosno ogromne većine ostatka stanovništva, ne mogu se beskonfliktno harmonizovati bez direktnog i vrlo jakog konstruktivnog učešća državne politike. |
Radi se, dakle o “prljavim” parama stečenim ili klasičnim kriminalnim i crnoberzijanskim aktivnostima, ili brutalnim pljačkanjem društvenog kapitala, uglavnom kroz zloupotrebe vezane za štetne poslove s državom i državnim i paradržavnim bankama, fondovima, javnim preduzećima i slično. Ako bi se u takvim uslovima održavale aukcije i tenderi, ne samo što bi društvena imovina otišla u bescenje, već što bi ona bila koncentrisana u rukama malog broja pripadnika finansijske oligarhije s debelim kriminalnim “bekgraundom”. Ideja da se društveno bogatstvo, posle svega, nađe u rukama kriminalaca, komunista i sumnjivih stranaca, nije naišla na podršku ni u jednoj državi koja je okušala sreću s ovakvim modelom privatizacije. U Srbiji posle svih ovih godina diktature i sveopšte propasti, još je manji stepen tolerancije građana da prihvate da će im novi vlasnici postati isti oni likovi koji su ih pljačkali i terorisali proteklih godina.
|
Reforme bez rezultata Srbija je danas suočena sa činjenicom da su gotovo sve mere iz paketa ekonomskih reformi već realizovane, ali da još uvek nema znakova oporavka privrednog rasta niti zaustavljanja negativnih trendova u realnoj ekonomiji. Naime, i pored toga što su sprovedene mere liberalizacije cena i trgovine, uvedeni novi zakoni iz oblasti poreskih reformi, sprovedena monetarna i reforma bankarskog sektora, pokrenuta privatizacija, liberalizovani propisi u vezi s osnivanjem preduzeća, usvojeni propisi koji regulišu tržište kapitala, nema nikakvih pozitivnih reakcija na ove mere u sferi realne ekonomije. Naprotiv, svi negativni trendovi koji su bili karakteristični za realni sektor prisutni su i danas. Neki su, čak, i dodatno pogoršani, kao, recimo, spoljnotrgovinski deficit i pokrivenost uvoza izvozom. |
Osim toga, odugovlačenje i čekanje investitora sa sobom povlači i sve
veći rizik da će rukovodioci neprivatizovanih preduzeća biti pod stalnim
pritiskom očekivane privatizacije, što ih može terati ka pravljenju brzih i
štetnih ugovora i poslova iz kojih bi oni lično imali korist, a preduzeća
odlazila u stečaj. Tako se može desiti da umesto prodaje na aukcijama i
tenderima, dominantni model privatizacije u Srbiji bude likvidacija i
stečaj.
Da li u strukturama vlasti prevladava
uverenje da u ovoj fazi tranzicije nije uputno otežavati posao preduzetnicima,
pa im se mnogo toga toleriše, sve uz propratnu argumentaciju da je tranzicija
teška i da su žrtve nužne?
- Prave reforme su samo one koje služe
javnom interesu naroda, dakle većine građana a ne samo uske manjine - kako su se
reforme u Srbiji realizovale pod dirigentskom palicom neoliberalnog klana - i
moraju uvek biti gledane kao sredstva na putu ka ostvarenju dugoročnog cilja, a
cilj je ekonomski porast koji će biti održiv na dugi rok.
Dijalog vlasti, poslodavaca i sindikata osnov je modernog i
stabilnog društva. Šta je u pozadini potcenjivačkog odnosa, kako vlasti, tako u
najvećem delu i poslodavca, prema interesima i potrebama radnika? Zar poslodavci
ne shvataju da je sa sindikatom lakše i zašto država toleriše nepoštovanje
kolektivnih ugovora od poslodavaca?
Nažalost, u Srbiji je sada
dominantna škola mišljenja koja se ne zasniva na društvenom dijalogu,
toleranciji i socijalnom konsenzusu, što dodatno pojačava rizik od konflikata.
Novi sukobi će se neminovno artikulisati između Vlade, koju većina zaposlenih
posmatra kao produženu ruku krupnih kapitalista u Srbiji, i osiromašenog
stanovništva, koje sve teže podmiruje svoje egzistencijalne potrebe. Preventiva
ovih socijalnih sukoba, koji mogu ozbiljno ugroziti započete reforme jeste
upravo artikulisanje moderne evropske socijldemokratske alternative na
političkoj sceni Srbije koja bi mogla da obezbedi tu političku podršku za
otpočinjanje socijalnog dijaloga.
Ova vlada ne samo da nema taj kapacitet već
mi se ponekad čini da prema zaposlenima i sindikatima ima neprijateljski stav.
Kao da su građani koji rade, to jest zaposleni, protiv reformi, ako su glasno
protiv načina na koji ih Vlada sprovodi. Biti kritičar ozbiljnih i krupnih
grešaka Vlade u sprovođenju nekih važnih delova politike reformi u Srbiji
postaje opasno i rizično jer ima nekih, kako sami kažu, “čuvara savesti” , koji
jedini imau pravo da odvagaju šta se sme, a šta ne sme govoriti u Srbiji.
Dogovor sa sindikatima jeste jedan od preventivnih mehanizama za sprečavanje
ozbiljnijih potresa u društvima u tranziciji. Samo je pitanje da li vlast za to
ima interesa.
LJubinka Malešević
