Ponovo o kočevskim žrtvama
"Pisao sam kao očevidac", 13.6.
Nisam ja tvrdio da je Englez za svaki vagon zarobljenih srpskih dobrovoljaca dobio punu vojničku kapu zlata, što mi pripisuje g. Bugarski, nego Mihailo Lalić, koji je dobavio da je "zlato iz nekog samostana".
Iz pisanja g. Bugarskog može se zaključiti da je on učestvovao ili bar posmatrao "kao očevidac" pokolj ustaša u Blajburgu. Milan Basta je sa Britancima pregovarao o predaji hrvatskih ustaša i domobrana.
M.Bugarski, mogući učesnik u streljanju Hrvata u Blajburgu, svakako misli da sam ja rođen pre tridesetak godina, te ne mogu da govorim "iz prve ruke" kao, tobože, on. Ja sam od maja 1945. godine bio u logoru Forli u Italiji, i prisustvovao sam dolasku predatih srpskih dobrovoljaca, koji su se, Božjom pomoću, spasli iz partizanskih ruku i dospeli u naš logor. Ti ljudi su svedočili o onome što im se dogodilo i što je zadesilo one njihove drugove koji se nisu spasli. Najviše su nam kazivali o perfidnoj izdaji Engleza i o partizanskim pljačkama u furgonima zarobljenika i vagonu u kome su se nalazili dobrovoljački oficiri.
M.Bugarski nije morao da čita "operativni dnevnik" jedinice Sime Dubajića i Milke Planinc; Sima je pre sedam-osam godina živeo u Beogradu i, da vidiš, iz prve ruke govorio rođacima streljanih srpskih dobrovoljaca: jeste, njegova jedinica je streljala srpske dobrovoljce i četnike, ali komandu je imala Milka Planinc, dok je on "sedeo u gradu i pio vino".
U mom osvrtu na prvo pismo M. Bugarskog, naveo sam da su u Kočevskom Rogu partizani streljali 12.000 slovenačkih domobranaca, oko 3.000 srpskih dobrovoljaca i 700 crnogorskih četnika. Ja znam da je Dubajićeva jedinica učestvovala u streljanju dobrovoljaca i četnika. Ko je pobio slovenačke domobrance, ja ne znam, ali tim zločinom rukovodio je "drug" Mitja Ribičič. Streljanja u Kočevju vršena su mitraljeskim rafalima.
Nisam čitao knjigu Nikolaja Tolstoja, ali dvojica mojih prijatelja srpskih dobrovoljaca, spasenih sa streljanja, posvedočila su Tolstoju sve ono što se događalo prilikom predaje i prilikom streljanja. I danas su živi neki od dvadeset četiri srpska dobrovoljca, koji su se spasli streljanja u Kočevskom Rogu: jedan sada živi u Nemačkoj, a dvojica u Engleskoj. Oni su maja 1995. godine, sa svojim drugovima iz Sjedinjenih Američkih Država i prijateljima iz Beograda, otišli u Sloveniju, u Kočevje gde je jedan od njih, prota dr Mateja Matejić, održao parastos njihovim drugovima, streljanim bez suda i osude, nekoliko nedelja posle Drugog svetskog rata.
Ne radi se ni o mojoj "mašti", niti o "fantaziji", bivši partizane M. Bugarski. Streljanja srpskih dobrovoljaca, crnogorskih četnika i slovenačkih domobranaca vršena su nekoliko nedelja, i to posle Drugog svetskog rata. Stoga je neverovatno da "očevidac" nije ni video, ni čuo, za streljanje kočevskih žrtava!
Niko ne može tvrditi da se ono što se maja/juna 1945. godine dogodilo u Kočevskom Rogu, nikada nije dogodilo, pa ni bivši partizan M. Bugarski!
Svetomir R. Paunović,
Beograd
