[www.ANTIC.org] Car Bajazid o Kosovskoj bitki 1389.

[Miroslav Antic]

Title: Message

IZ NAŠE PROŠLOSTI Car Bajazid o Kosovskoj bitki 1389. Ferman prvom namesniku Sulejman-begu i kadiji u Brusi Sultan Murat Pprvi Sukob srpske i turske vojske na Kosovu polju odigrao se 15 (28) juna 1389. Srpsku vojsku predvodio je knez Lazar Hrebeljanović, a tursku sultan Murat î. O broju učesnika nema pouzdanih podataka. Turska strana tvrdi da je bilo 200 hiljada Srba, a Turaka oko 100 hiljada. Tok i ishod bitke takođe su nepouzdani. Ubijen je turski sultan Murat î. Njegov sin, sultan Bajazid î sredio je turske snage i odneo pobedu. Knez Lazar je zarobljen i pogubljen. U prvim vestima o boju slavi se srpska pobeda na Kosovu, docnije je potvrđeno da su Turci prevladali. Da bi se obezbedilo prvenstvo Bajazida î kao naslednika Muratovog, njegov brat Jakub Kadri zadavljen je. Sam Bajazid î zvani Munja (Jildirim) uputio je prvom namesniku i kadiji u prestonici carstva Brusi Sulejman-begu ferman (carska zapovest; dugačko pismo – M. M.), koji u prevodu Lea Držića glasi: "Tebi, brusanski kadijo, koji si najpravedniji između muslimanskih sudaca, koji si najkreposniji između svećenika, koji poznaju jedinoga Boga, koji si izvor mudrosti i kreposti, naseljenik prorokova znanja i koji si predmet moje carske blagonaklonosti (neka ti se množe kreposti), i tebi moj većilarče (većil – punomoćnik, zastupnik – M. M.) Sulejman-beže, koji si najvjerniji između vjernih mi, koji si cvijet muslimanstva i ukrasa presvijetle Meke i Medine (neka dovijeka ostaneš u časti). Kad ovaj moj visoki ferman prispije, znano budi da se po održanju bitke, koja se po naredbi božjoj na Kosovu polju dogodila, moj otac sultan Murat, koga je život bio sretan, a smrt mučenička, pri svemu tom, što se on u snu viđenoga sna svevišnjem tvorcu molio da ga udostoji mučeništvom, nepovrijeđen u potpunu zdravlju s bojišta vratio u čador, i baš kad smo najveću radost i zadovoljstvo uživali gledajući kako se odsječene glave banova pod pločama konjskih nogu valjaju, kako neki svezanih ruku, a neki prebijenih mišica stoje: onda je iznenada neki Miloš Kopilić došavši s lukavštinom i pritvornošću kazao da je islamsku vjeru primio, moleći da ga u red pobjedonosne vojske primimo. I kad je po molbi svojoj propušten bio da cjeluje noge svijetloga cara, on je umjesto da to izvrši otrovni handžar, što mu je bio sakriven u rukavu, neustrašljivo na dično tijelo presvijetloga cara upravio i zadavši mu tešku ranu napojio ga mučeničkom slatkom vodom. On je već uveden u red što ga je svemogući tvorac za mučenike, proroke, vjerne i besporočne ustanovio. Njegova ptici podobna duša leti sada po poljima zasađenim rajskim ružičnim cvijećem (neka se blagodat božja po njemu izlije). Pošto je rečeni Miloš ovo djelo izveo, stao je bježati između vojnika, koji su se kao zvijezde na nebu blistali, ali hrabri ga vojnici stigoše i isjekoše na komade. Čuvši za taj događaj, zaputio sam se k mučeničkoj postelji, ali njega, cara, mrtva zatekoh. A u isto se vrijeme zbilo te je i moj brat Jakub-beg otišao u vječnost. Ja sam lijes s tijelom svoga oca poslao s pouzdanim ljudima da se tamo pokopa. Tako, dakle, kad bude tijelo prispjelo, vi ćete ga pokopati ne objasnivši nikome ovaj događaj, već nasuprot pred svijetom znake pobjede ukažite da neprijatelji ne uzmognu ništa zamjetiti. Tako da znate i ovome mome svetom znaku da vjerujete". (Dr Leo Držić, kao prevodilac sa nemačkog dela Martina Vajna Dojoh, videh, zapisah, ne napominje da je Bajazidov ferman preveden sa originala, pa ga je, po svoj prilici, preveo sa nemačkog.) Priredio Miodrag Maksimović IZ NAŠE PROŠLOSTI Car Bajazid I Turski sultan Bajazid Prvi (1389–1402) nasledio je svoga oca Murata Prvog na kosovskom bojištu u kritičnom trenutku pred sam početak bitke ili u njenoj prvoj, za Osmanlije nepovoljnoj fazi. Primivši komandu, izazvao je preokret protivudarom spahijske konjice i razbio Srbe. Posle bitke nametnuo je Srbiji vazalne odnose uz obavezu danka i vojnog kontingenta; najmlađa Lazareva kćer Olivera data mu je za ženu. Zauzevši grad Trnovo 1393. učinio je kraj bugarskoj državi. Na Rovinama 1395. tukao je vlaškog vojvodu Jovana Mirču, a godinu dana kasnije kod Nikopolja pobedio najbolje evropske vitezove koje je predvodio mađarski kralj Sigismund. U Maloj Aziji (Anadoliji) znatno je proširio osmanlijske posede potčinjavajući redom seldžučke emirate. U bitki kod Angore (Ankare) 1402. njegovu je vojsku potukao Tamerlan, a on se do mraka borio usred svojih opkoljenih janičara; zarobljen je kad je pao s konja, pokušavši da napusti bojište. Umro je u ropstvu Tamerlanovom 1403. godine.