Socijalistička privatizacija bolja od
kapitalističke
|
|
Branko Horvat
Kad sam bio na poslijednodoktorskoj specijalizaciji na Massachusetts Institute of Technology - jednom od najboljih američkih univerziteta - na istoj školi je za svoj doktorat studirao i Joseph Stiglitz. Bio je jedan od najboljih studenata i demonstrator iz matematske statistike. Zajedno smo slušali Samuelsona, Solowa i Modigliania koji su kasnije dobili Nobelovu nagradu. Danas i Stiglitz ima svog Nobela.
Stiglitz se proslavio na jednoj studentskoj priredbi kad je htio mene predstaviti svojim kolegama. Počeo je: Ovo je dr Horvat iz Beograda, Češka. Prekinuo sam ga da je to pogrešno. Odmah se ispravio pa je rekao: zabunio sam se, iz Rumunjske. Ponovo sam ga prekinuo da je i to pogrešno. Joe se nije zbunio već je konstatirao: Vidite što znači američko obrazovanje! Odonda je on to obrazovanje dopunio poznavanjem velikog broja zemalja iz čitavog svijeta. Njegova velika želja bila je da dođe na dulje vrijeme u Jugoslaviju i upozna se sa samoupravljanjem. No Jugoslavija se prije raspala nego
 |
| Džozef Stiglic: "Protivrečnosti globalizacije", Beograd: SBM, 2002. |
|
|
|
|
što je on tu želju ostvario. Zato u knjizi nema ni riječi o Jugoslaviji i,
posebno, o tranziciji iz komandne ekonomije na tržišnu, koja je započela 1950.g.
i koja je bila daleko uspješnija od bilo čega u današnjoj Europi. Može se jedino
uspoređivati s kineskim uspjesima.
Da odmah kažem, globalizacija ima dobrih i loših strana. Uslijed brzih komunikacija i informatike, globus se znatno smanjio. Uslijed toga velik dio poslova ovih zemalja obavlja nekoliko stotina međunarodnih organizacije. To su Svjetska zadravstvena organizacije, Svjetska meteorološka organizacija, Interpol, Svjetska poštanka unija, međunarodna organizacija rada itd. Zatim su tu Ujedinjene nacije sa svojim agencijama kao što su UNESCO, UNDP, UNCAD i UNIDO koji je osnovan pod mojim posjedavanjem.
No globalizacija ima i svojih negativnih strana, prvenstveno u oblasti ekonomije. A time se Stiglitz isključivo bavi. U ekonomiji globalizacijom upravljaju tri organizacije: Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). S dvije posljednje organizacije Stiglitz se bavi samo ovlaš. Knjiga u stvari govori o MMF.
To je zapravo prva analiza MMF iznutra. Za taj zadatak Stiglitz je izuetno spremljen. Bio je glavni ekonomist Svjetske banke koja djeluje sinkronizirano s MMF. Prije toga je bio predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika SAD i tako je intimno upoznao američku administraciju. Pored toga, SAD je jedina zemlja s efektivnim vetom u MMF.
Teorijska - u stvari ideološka - osnovica MMF je dvostruka. Neoklasična ekonomska teorija dokazuje da je uz veoma restriktivne pretpostavke slobodna trgovina najbolja za sve. Kako u praksi te pretpostavke ne vrijede - što MMF nikad ne kaže - slobodna trogovina je korisna za razvijene i moćne zemlje, a štetna za nerazvijene i slabe. Druga pretpostvka izvire iz historijata MMF. Naime Keynes je Fond predložio za očuvanje globalne likvidnosti. Kad neka zemlja zapadne u međunarodnu nelikvidnost, ima mogućnost da se obrati MMF koji će je izbaviti od kratkoročnih teškoća. S vremenom krize nelikvidnosti doživljavale su nerazvijene i slabe zemlje pa je MMF štitio interese kreditora tj. bogatih zemalja. MMF je inzistirao na stabilizaciji cijena što je onda omogućilo hrvatskim tajkunima i ruskim oligarsima da isisavaju novac i prebacuju ga "na sigurno".
Slobodna trgovina i interesi kreditora doveli su do teorije - u stvari religije - tržišnog fundamentalizma. Izraz je prije nekoliko godina lansirao Geogre Soros, američki milijarder. Stiglitz ga slobodno upotrebljava da bi opisao djelatnost MMF.
Stiglitz se ne zadržava na početnoj fazi tranzicije kad je MMF preporučivao "šok terapiju". Akademsku pozadinu dao je harvardski profesor Jeffrey Sachs. Naravno "šok terapija" nije imala nikakvu teoretsku osnovicu. Osnivala se na bojazni kapitalističkih zemalja da ako tranzicija ne bude dovoljno brza, zemlje bi se mogle vratiti nakomandu ekonomiju. Budući da je "šok terapija" osiguravana velikim novcem, ona je svudgdje bila primijenjena i to s katastrofalnim rezultatima. Poslije nekoliko godina MMF je sam priznao da je strategija bila pogrešna. Danas više nitko ne govori o šok terapiji.
Od sredine 1990-ih, stiglitz prati djelatnost MMF. Fond je dosljedno provodio politiku-religiju tržišnog fundamentalizma. Pokazuje se da štogod je poduzeo, bilo je pogrešno i imalo je štetne posljedice. Dva su događaja posebno važna i zato ih autor potanko analizira. To su istočno-azijska kriza i ruska tranzicija.
Tržišni fundamentalizam zahtijeva da se ukinu sve kontrole. Tako je ukinuta i kontrola tokova kapitala. Kad su kamatne stope visoke, vrući kapital dolazi. No na prvi znak poremećaja, bježi. Tako je kapital naglo napustio Istočnu Aziju i te su se zemlje našle u krizi. Pouka: potrebno je kontrolirati kretanje kapitala.
Drugi slučaj Rusije, koji je ujedno instruktivan za jugoslovenske republike. "Šok terapija" dovela je do velike nezaposlenosti i velikog pada proizvodnje. u stvari, kriza je bila veća nego svjetska ekonomska kriza 1930-ih. Štete su bile veće nego od fašističke agresije u Drugom Svjetskom ratu. U odnosu na 1990. godinu, društveni proizvod je 2002. godine u Srbiji i Crnoj Gori 53 odsto, Rusiji 72,4 odsto, Makedoniji 87 odsto, Hrvatskoj 92,9 odsto. Dakle, nakon više od jednog desetljeća nije dostigao početnu razinu. Pojavili su se oligarski, u Hrvatskoj tajkuni, koji novac isisavaju i prebacuju na Cipar i Švicarsku. Korupcija je sveopća. Neravnomjernost raspodjele dohotka je ogromna. Bijeda i siromaštvo. Ukratko, privreda je uništena, a s njom i društvo. Kad se tranzicija Rusije poslije djelatnosti MMF usporedi vidi se kako je recept MMF bio pogrešan.
Religija tržišnog fundamentalizma opire se na tzv. Vašingtonski koncenzus. Po njemu, ekonomska politika mora biti usmjerena na tri cilja: stabilizaciju cijena s liberalizacijom tržišta, fiskalnu strogost i privatizaciju. Još je engleski ekonomist u pretprošlom stoljeću, Alfred Marshal, razlikovao ravnotežu na parcijalnom tržištu od globalne ravnoteže. Uz 10 odsto ili 20 odsto nezaposlenosti radi se o fundamentalnoj neravnoteži i stabilizacija cijena ima smisla samo za kreditore. MMF o nezaposlenosti ne vodi računa kao ni o privrednom razvoju. A to je ključno za ekonomsku politiku nerazvijenih zemalja. Nadalje, fiskalni deficit može financirati privredni razvoj. I na koncu, jugoslovenska privreda bila je najprivatnija privreda u Europi jer su članovi radničkih savjeta i upravnih odbora bili privatne osobe, a ne državni službenici. Stoga nije bilo šta da se privatizira. A ipak je to urađeno i to tako da je država najprije prigrabila sav društveni kapital, a onda ga prodaje stranom kapitalu i svojim miljenicima, često po bagatelnim cijenama.
Ovdje je mjesto da se uoče dvije različite privatizacije, kapitalistička i socijalistička. Kapitalističku privatizaciju forsira MMF. Ona se u jugoslovenskim zemljama uglavnom svodi na rasprodaju narodne imovine stranom kapitalu. Socijalistička privatizacije provedena je 1950-52, kad su državna poduzeća predana na upravljanje zaposlenima tj. kad je zavedeno samoupravljanje. Socijalistička privatizacije je dovela do izrazito brzog privrednog razvoja. Kapitalistička privatizacije dovela je do zaostajanja.
Dobro je navesti i nekoliko specifičnosti MMF-koji svugdje forsira slobodnu trgovinu. A u isto vrijeme dozvoljava se razvijenim zemljama teške subvencije za poljoprivredu. Naravno, nerazvijene zemlje - kojima je poljoprivreda glavna proizvodnja - ne mogu konkurirati. Slična je situacija s tekstilnom industrijom. U čeličnoj industriji, u koju su uloženi veliki kapitali, u SAD se dvije decnije nije (dosta) investiralo u novu tehnologiju. Industrija je postala nekonkurentna. Tada je američka vlada, uprkos svom članstvu u WTO i frazama o slobodnoj trgovini, jednostavno uvela carine na uvoz čelika.
U posljednje vrijema MMF je i Hrvatskoj preporučio fleksibilnost rada, što je podanička vlada odmah prihvatila. O tome je Stiglitz rekao sve što treba reći (s. 96):
"Ali dok su se radnici borili za pristojan posao, MMF se borio za ono što se eufemistički zove fleksibilnost tržišta rada. To znači kao da će se učiniti da tržište radi bolje, a u praksi je to zapravo šifrovano ime za niže nadnice i manju zaštitu zaposlenja."
Ekonomska analiza Josepha Stiglitza je besprijekorna, ali njegova društvena analiza je defektna. Autor mnogo puta govori o tranziciji od komunizma na tržište. A tu se radi o miješanju kategorija i to nije akademsko cjepidlačarenje. Moguć je prijelaz od kuminzma u kapitalizam (i obrnuto), ili od komandne ekonomije na tržištu (i obrnuto). To nije samo akademski problem. Već je istaknuto da se bitno razlikuje kapitalističko tržište i socijalističko (samoupravljanje). Tokom šezdesetih, jedna ekipa u Oxfordu studirala je matematsko-empirijski tržišnost desetak zemalja u Europi. Klasificirala je Jugoslaviju između Švedske i Zapadne Njemačke. A to su očigledno tržišne privrede.
Na kraju knjige dan je pogovor Jože Mencingera iz Slovenije. Dok ostale jugoslovenske republike do 2002. godine nisu dostigle proizvodnju iz 1990. godine, Slovenija je povećala svoju za više od jedne četvrtine. U vrijeme osamostaljenja Slovenije, potprjedsednik vlade bio je upravo Mencinger. On se suprotstavio Jeffrey Sachsu (koji je došao u Sloveniju) i razornoj šok-terapiji MMF. Nije sasvim uspio, ali je dovoljno uspio da Slovenija danas stoji mnogo bolje nego ostale jugoslovenske republike. Tamo nije bilo sličnih potpredsjednika vlade.
Stiglitzovu knjigu bi morali pročitati ministri finacija i privrede i njihovi službenici u svim jugslavenskim republikama. To doduše ne garantira privredni uspjeh. Ali će vjerojatno smanjiti podanički odnos prema MMF. Zaduženost se iz godine u godinu povećava, a stand-by aranžmani postali su stalni. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo stand-bz aranžmana, a zduženost je bila višestruko manja (u Hrvatskoj šest puta).
Da odmah kažem, globalizacija ima dobrih i loših strana. Uslijed brzih komunikacija i informatike, globus se znatno smanjio. Uslijed toga velik dio poslova ovih zemalja obavlja nekoliko stotina međunarodnih organizacije. To su Svjetska zadravstvena organizacije, Svjetska meteorološka organizacija, Interpol, Svjetska poštanka unija, međunarodna organizacija rada itd. Zatim su tu Ujedinjene nacije sa svojim agencijama kao što su UNESCO, UNDP, UNCAD i UNIDO koji je osnovan pod mojim posjedavanjem.
No globalizacija ima i svojih negativnih strana, prvenstveno u oblasti ekonomije. A time se Stiglitz isključivo bavi. U ekonomiji globalizacijom upravljaju tri organizacije: Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). S dvije posljednje organizacije Stiglitz se bavi samo ovlaš. Knjiga u stvari govori o MMF.
To je zapravo prva analiza MMF iznutra. Za taj zadatak Stiglitz je izuetno spremljen. Bio je glavni ekonomist Svjetske banke koja djeluje sinkronizirano s MMF. Prije toga je bio predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika SAD i tako je intimno upoznao američku administraciju. Pored toga, SAD je jedina zemlja s efektivnim vetom u MMF.
Teorijska - u stvari ideološka - osnovica MMF je dvostruka. Neoklasična ekonomska teorija dokazuje da je uz veoma restriktivne pretpostavke slobodna trgovina najbolja za sve. Kako u praksi te pretpostavke ne vrijede - što MMF nikad ne kaže - slobodna trogovina je korisna za razvijene i moćne zemlje, a štetna za nerazvijene i slabe. Druga pretpostvka izvire iz historijata MMF. Naime Keynes je Fond predložio za očuvanje globalne likvidnosti. Kad neka zemlja zapadne u međunarodnu nelikvidnost, ima mogućnost da se obrati MMF koji će je izbaviti od kratkoročnih teškoća. S vremenom krize nelikvidnosti doživljavale su nerazvijene i slabe zemlje pa je MMF štitio interese kreditora tj. bogatih zemalja. MMF je inzistirao na stabilizaciji cijena što je onda omogućilo hrvatskim tajkunima i ruskim oligarsima da isisavaju novac i prebacuju ga "na sigurno".
Slobodna trgovina i interesi kreditora doveli su do teorije - u stvari religije - tržišnog fundamentalizma. Izraz je prije nekoliko godina lansirao Geogre Soros, američki milijarder. Stiglitz ga slobodno upotrebljava da bi opisao djelatnost MMF.
Stiglitz se ne zadržava na početnoj fazi tranzicije kad je MMF preporučivao "šok terapiju". Akademsku pozadinu dao je harvardski profesor Jeffrey Sachs. Naravno "šok terapija" nije imala nikakvu teoretsku osnovicu. Osnivala se na bojazni kapitalističkih zemalja da ako tranzicija ne bude dovoljno brza, zemlje bi se mogle vratiti nakomandu ekonomiju. Budući da je "šok terapija" osiguravana velikim novcem, ona je svudgdje bila primijenjena i to s katastrofalnim rezultatima. Poslije nekoliko godina MMF je sam priznao da je strategija bila pogrešna. Danas više nitko ne govori o šok terapiji.
Od sredine 1990-ih, stiglitz prati djelatnost MMF. Fond je dosljedno provodio politiku-religiju tržišnog fundamentalizma. Pokazuje se da štogod je poduzeo, bilo je pogrešno i imalo je štetne posljedice. Dva su događaja posebno važna i zato ih autor potanko analizira. To su istočno-azijska kriza i ruska tranzicija.
Tržišni fundamentalizam zahtijeva da se ukinu sve kontrole. Tako je ukinuta i kontrola tokova kapitala. Kad su kamatne stope visoke, vrući kapital dolazi. No na prvi znak poremećaja, bježi. Tako je kapital naglo napustio Istočnu Aziju i te su se zemlje našle u krizi. Pouka: potrebno je kontrolirati kretanje kapitala.
Drugi slučaj Rusije, koji je ujedno instruktivan za jugoslovenske republike. "Šok terapija" dovela je do velike nezaposlenosti i velikog pada proizvodnje. u stvari, kriza je bila veća nego svjetska ekonomska kriza 1930-ih. Štete su bile veće nego od fašističke agresije u Drugom Svjetskom ratu. U odnosu na 1990. godinu, društveni proizvod je 2002. godine u Srbiji i Crnoj Gori 53 odsto, Rusiji 72,4 odsto, Makedoniji 87 odsto, Hrvatskoj 92,9 odsto. Dakle, nakon više od jednog desetljeća nije dostigao početnu razinu. Pojavili su se oligarski, u Hrvatskoj tajkuni, koji novac isisavaju i prebacuju na Cipar i Švicarsku. Korupcija je sveopća. Neravnomjernost raspodjele dohotka je ogromna. Bijeda i siromaštvo. Ukratko, privreda je uništena, a s njom i društvo. Kad se tranzicija Rusije poslije djelatnosti MMF usporedi vidi se kako je recept MMF bio pogrešan.
Religija tržišnog fundamentalizma opire se na tzv. Vašingtonski koncenzus. Po njemu, ekonomska politika mora biti usmjerena na tri cilja: stabilizaciju cijena s liberalizacijom tržišta, fiskalnu strogost i privatizaciju. Još je engleski ekonomist u pretprošlom stoljeću, Alfred Marshal, razlikovao ravnotežu na parcijalnom tržištu od globalne ravnoteže. Uz 10 odsto ili 20 odsto nezaposlenosti radi se o fundamentalnoj neravnoteži i stabilizacija cijena ima smisla samo za kreditore. MMF o nezaposlenosti ne vodi računa kao ni o privrednom razvoju. A to je ključno za ekonomsku politiku nerazvijenih zemalja. Nadalje, fiskalni deficit može financirati privredni razvoj. I na koncu, jugoslovenska privreda bila je najprivatnija privreda u Europi jer su članovi radničkih savjeta i upravnih odbora bili privatne osobe, a ne državni službenici. Stoga nije bilo šta da se privatizira. A ipak je to urađeno i to tako da je država najprije prigrabila sav društveni kapital, a onda ga prodaje stranom kapitalu i svojim miljenicima, često po bagatelnim cijenama.
Ovdje je mjesto da se uoče dvije različite privatizacije, kapitalistička i socijalistička. Kapitalističku privatizaciju forsira MMF. Ona se u jugoslovenskim zemljama uglavnom svodi na rasprodaju narodne imovine stranom kapitalu. Socijalistička privatizacije provedena je 1950-52, kad su državna poduzeća predana na upravljanje zaposlenima tj. kad je zavedeno samoupravljanje. Socijalistička privatizacije je dovela do izrazito brzog privrednog razvoja. Kapitalistička privatizacije dovela je do zaostajanja.
Dobro je navesti i nekoliko specifičnosti MMF-koji svugdje forsira slobodnu trgovinu. A u isto vrijeme dozvoljava se razvijenim zemljama teške subvencije za poljoprivredu. Naravno, nerazvijene zemlje - kojima je poljoprivreda glavna proizvodnja - ne mogu konkurirati. Slična je situacija s tekstilnom industrijom. U čeličnoj industriji, u koju su uloženi veliki kapitali, u SAD se dvije decnije nije (dosta) investiralo u novu tehnologiju. Industrija je postala nekonkurentna. Tada je američka vlada, uprkos svom članstvu u WTO i frazama o slobodnoj trgovini, jednostavno uvela carine na uvoz čelika.
U posljednje vrijema MMF je i Hrvatskoj preporučio fleksibilnost rada, što je podanička vlada odmah prihvatila. O tome je Stiglitz rekao sve što treba reći (s. 96):
"Ali dok su se radnici borili za pristojan posao, MMF se borio za ono što se eufemistički zove fleksibilnost tržišta rada. To znači kao da će se učiniti da tržište radi bolje, a u praksi je to zapravo šifrovano ime za niže nadnice i manju zaštitu zaposlenja."
Ekonomska analiza Josepha Stiglitza je besprijekorna, ali njegova društvena analiza je defektna. Autor mnogo puta govori o tranziciji od komunizma na tržište. A tu se radi o miješanju kategorija i to nije akademsko cjepidlačarenje. Moguć je prijelaz od kuminzma u kapitalizam (i obrnuto), ili od komandne ekonomije na tržištu (i obrnuto). To nije samo akademski problem. Već je istaknuto da se bitno razlikuje kapitalističko tržište i socijalističko (samoupravljanje). Tokom šezdesetih, jedna ekipa u Oxfordu studirala je matematsko-empirijski tržišnost desetak zemalja u Europi. Klasificirala je Jugoslaviju između Švedske i Zapadne Njemačke. A to su očigledno tržišne privrede.
Na kraju knjige dan je pogovor Jože Mencingera iz Slovenije. Dok ostale jugoslovenske republike do 2002. godine nisu dostigle proizvodnju iz 1990. godine, Slovenija je povećala svoju za više od jedne četvrtine. U vrijeme osamostaljenja Slovenije, potprjedsednik vlade bio je upravo Mencinger. On se suprotstavio Jeffrey Sachsu (koji je došao u Sloveniju) i razornoj šok-terapiji MMF. Nije sasvim uspio, ali je dovoljno uspio da Slovenija danas stoji mnogo bolje nego ostale jugoslovenske republike. Tamo nije bilo sličnih potpredsjednika vlade.
Stiglitzovu knjigu bi morali pročitati ministri finacija i privrede i njihovi službenici u svim jugslavenskim republikama. To doduše ne garantira privredni uspjeh. Ali će vjerojatno smanjiti podanički odnos prema MMF. Zaduženost se iz godine u godinu povećava, a stand-by aranžmani postali su stalni. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo stand-bz aranžmana, a zduženost je bila višestruko manja (u Hrvatskoj šest puta).
