Teraju me da budem Valensa
Mogući su i anarhosindikalni pokreti, moguće su i ludističke manifestacije gde će lupati mašine jer će ljudi misliti da su im one uzrok nevolja
Sa Milenkom Smiljanićem, predsednikom
Saveza samostalnih sindikata Srbije, razgovaramo uoči njegovog puta za Albaniju.
Zašto baš tamo? “Hoću da vidim da li negde u Evropi postoje gori sindikati od
naših”, kaže on.
Negde ste rekli kako ste zaradili prve pare od porno
filmova?
- Bio sam direktor “Subotice
filma”, nakon karijere profesora na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Volim
izazove. Bilo je tamo pet-šest sala rasturenih totalno. I ja uzmem jedan
porno-film, onako za noćne predstave. Zvao se “Strasti”. Dam ga u “Jadran film”,
od ujutru do uveče predstave. Dolazile su ekskurzije iz Bugarske, iz Moskve, iz
Budimpešte, iz svih istočnih zemalja, najave se, jer kod njih se to nije smelo.
Film se prikazivao mesec dana, to su bili redovi. Bilo je negde 1985/86. godina.
Dok su se oni setili da to vređa javni moral, ja sam uzeo
pare.
To je bio mek pornić.
- Ne, čvrst,
najčvršći mogući, ali je imao neku priču i glumci nisu bili ofucani nego onako
baš fini,
jedri.
I kako je vaša sindikalna karijera
počela?
- Pa šta ja znam. Nekako su me
ubacili. Došlo je ono vreme previranja, diferencijacija, autonomaši,
neautonomaši. I u tom talasu kažu: e, ti ćeš da budeš sekretar sindikata. Reče
to Radoman Božović koji je bio predsednik Komiteta Subotice. Mi smo bili
prijatelji s fakulteta.
I tako, eto,
počne karijera nekog subotičkog sindikalca koja je trajala jedno dva mandata i
kada se ovo desilo - u Beograd. Očito nisu imali baš mnogo kadrova koji bi mogli
potpuno vedrog čela da stanu na čelo jedne sindikalne centrale koja je imala
vrlo lošu reputaciju, da se suoče sa tom lošom reputacijom i da naprave neke
reformske iskorake. Onda su izabrali mene i ja sam došao 10. oktobra bez neke
velike...
To je pet dana posle 5. oktobra.
- Da,
to je pet dana posle 5. oktobra. Onda sam došao i izabran sam na Veću sindikata.
Izabrali su me oni isti koji su sedeli 5. oktobra sve do uveče kad se Srbija
pomolila, i većali da li da se priključe protestima ili ne. Znači, oni imaju
probleme sa sobom pa su me isturili kao svog lidera.
Bilo je u projektu da li Čanak iz UGS
da uleti u sve to. Tih pet dana u međuprostoru nisu iskoristili i kasnije je to
bilo vrlo teško
uraditi.
Oni u stvari nisu držali do sindikata kao demokratska
vlast.
- Čanak se uvek hvali kako je on
oborio Miloševića. Nemam pretenziju da denunciram mog kolegu sindikalca, ali
postoji jedan marketinški mit. Ja sam stajao uz tribinu 5. oktobra. Jedan Čankov
aktivista, videvši me tu kaže: baš si morao tu da budeš, idi sa tvojima tamo. A
neki njegovi stoje sa zastavama UGS-a i onda on priđe i kaže: vrtite zastave.
Oni kažu: nisi platio.
Međutim, Čanak
mora da se sa mnom suoči. Ako bismo merili šta je sve bilo u funkciji režima
Slobodana Miloševića, morali bismo da vidimo šta je sa ostalim institucijama. To
znači da one nisu bile u funkciji. Hajde da vidimo koja institucija nije bila
duboko zaronjena, ako hoćete i vaša profesija u velikoj meri.
Pa i crkva.
- Pa i crkva. Pa da pokupimo
šta je Irinej Bulović pričao, pa i Pavle. Kad se sve složi, da vidimo šta je sa
Čovićem. Kako je neko mogao da bude gradonačelnik Beograda i predsednik SPS-a
Beograda a da nije bio čovek od velikog poverenja? Ne mogu nikad da ga zaboravim
kako je izvirivao ispod šinjela Miloševića i Mire Marković na onom
kontramitingu. Kako ćemo da shvatimo, recimo, ovog Mihajlovića u vlasti.
A ova aglomeracija od šesnaest
stranaka, kad se to sve sakupi, kakvi su njihovi politički prosedei, to je
katastrofa.
Prema tome, zašto onda samo
jedan sindikat vezivati za miloševićevsko vreme.
Šta su, posle dve godine, osnovni sindikalni interesi u
Srbiji?
- Nemam pretenzije da ulazim u
neke velike teorijske rasprave, ali vlada po definiciji mora da stvara društveni
i ekonomski ambijent u kome se stvarno može živeti. Ako to ne radi, to nije
dobra vlada. Oni to ne rade i tu je kraj priče.
Jesu li oni vlada malog kapitalističkog sloja ili su oni vlada
naroda?
- Ma nemaju oni veze s narodom.
Oni su se isključili. Pazite, niko od njih, a to je strašno loše za jednu
demokratsku vladu, niko od njih ne sme da ide bilo gde bez telohranitelja.
Ali, telohranitelji su im neophodni kao, na primer, u
Kragujevcu.
- Tamo su dobili malo batina
i polupane automobile. Ja sam dao podršku, a oni su se ljutili. Rekao sam: a šta
ste očekivali od radnika? Otišli ste da im saopštite kako će njih petnaest
hiljada da ostane bez posla. I šta je sad trebalo - sa cvećem da vas dočekaju.
Dobili ste malo batina, a trebalo je i više.
Znači li to da oni nisu samo vlada jednog tankog sloja problematičnih
novokomponovanih bogataša, već da su i vlada ogrezla u organizovani
kriminal?
- Pa vidite, nemam dokaze. Ako
kažem vlada ogrezla u organizovani kriminal, to bih morao da dokažem. Ne bežim
ni od toga, ali ja kažem sledeće i ono što kažem za to hoću da odgovaram - u
šećernoj aferi ukradeno je oko četrdeset miliona evra.
Mislite da nikad neće biti izneti podaci o
šećeru?
- Ovog trenutka sigurno ne.
Molim vas, ja neću da govorim iz obazrivosti. A vi znate o kome se radi, ko je
bio vrlo blizak i nosio Đinđićev kovčeg. Hajde da pomenemo gospodina Bekvalca,
to je moj student, inače 6,2 ocena. Bata Kole me zove telefonom kada sam bio
bitku da ne dozvolim da cuker-majstori iz Grčke maznu šećeranu. I maznuli su je.
Prošli su parama kroz radnike, razjedinili su ih i to više nisam mogao da
branim.
Kako je to moguće?
- Molim vas, ovde je
strategija da stotinak imena po Srbiji promiče na aukcijama i da kupuje dobar
deo srpske privrede. Kako može “Agroseme” iz Sremske Mitrovice da kupi
konzorcijum od tri čoveka. Prvi se zove Sabo, čini mi se da je u zatvoru, ovaj
drugi neki Đoinčević, za njim je poternica jer je u bekstvu, a treći kupac je
poslanik DOS reforme Srbije u Saveznoj skupštini neki Kajić, inače poslanik Lige
socijaldemokrata.
Evo imena i prezimena.
Pa šta čeka taj Mihajlović? Ako ovo nije tačno, neka uhapsi mene. Ja na to
ukazujem Vlahoviću. Ne kažem da je on saučesnik, ali on mora da sedne sa mnom i
čuje
podatke.
Ima li jedna uspešna privatizacija?
-
Nema.
Ni Beočin?
- Ni Beočin. Pazite, molim
vas, da vam interpretiram njihovo
lukavstvo.
Tamo je ostala visoka zarada,
ista kao kad je bilo 2 200 radnika. Sabiješ zarade, fiksiraš ih i imaš
ekstraprofit. Sad zamislite kada je ta fabrika imala prosek zarade pre njihovog
dolaska dvadeset hiljada, u vreme njihovog dolaska i ovog broja radnika takođe
dvadeset hiljada i sada sa oko šest stotina, sedam stotina radnika koliko ih je
ostalo, isto toliko.
Šta kažete o “Sartidu”? Da li je to nova afera?
- “Sartid” je jedan mehanizam putem
kojeg su oni pokušali da izigraju poverioce. To izigravanje poverilaca se dešava
uvek preko stečaja. Znači, oteraš firmu u stečaj i u stečaju onda favorizuješ
kupca ili poslovnog aranžera. U ovom slučaju prvo je bio poslovni aranžman, pa
onda kao kupac, a ostali poverioci od strane stečajnog veća stoje na “stend
baju” pa će biti obeštećeni možda nikad.
I sada se ti veliki poverioci javljaju
i kažu: čekaj, bre, i ovi su bili poverioci pa su konvertovali svoje
poverilaštvo za potraživanja u vlasnički udeo u stečaju i sad vladaju
“Sartidom”. U redu je, neka vladaju. Dajte i nama ono što nam “Sartid” duguje.
Ako bi dali, onda nema “Sartida”, nema ni Amerikanaca. I sad je na pomolu nova
afera.
Da li vi znate da je u toj mahinaciji sa Amerikancima učestvovao lično Đinđićev
šef kabineta?
- Znam.
Kako reagujete kad vam poruče da se sindikat bavi
politikom?
- Pa ništa. Ja se ne trzam.
Teško je napraviti demarkacionu liniju između socijale i politike. Teško je
napraviti demarkacionu liniju - gde počinje politika, a gde se završava
politika. Sve je politika, u krajnjem slučaju. Ako se mi ne bavimo politikom,
onda ona počne da se bavi nama i tako dalje. Uostalom, Aristotel kaže da je
čovek politička životinja.
Ali, ja
razumem političare i njihov strah. Milionska armija nezaposlenih je u Srbiji.
Gde ćete te glasove usmeriti?
- E sad,
to je pitanje. Jer, ako kažeš, usmeri ga u G17, onda će onaj koji optira za
radikale da kaže: pa šta ti meni
G17!
Može li da se desi ovde ono što se desilo sa Valensom i “Solidarnošću” u
Poljskoj, da se praktično sindikat mimo svih političkih organizacija nametne i
da ovde izvrši radikalnu promenu kao što je “Solidarnost” u
Poljskoj?
- Ima takvih ideja i
nagovaraju me na tako nešto, mada sam ja više pristalica takozvane teorije
društvenog
ugovora.
Kako ocenjujete Đelićevu ulogu?
- Jedno
vreme činilo se da je došao sa nekim pozitivnim iskustvom iz belog sveta, ali
mislim da ubistvom Đinđića deluje potpuno van konteksta. Jer, on kao čuvar
državnog budžeta samo viče: nema. Znači, gleda da obezbedi da se taj budžet
puni.
Da li je subotički “Pionir” dobar primer za
privatizaciju?
- Iza njega jedino stojim
i to stalno govorim. “Pionir” je privatizovan u stečaju, znači pre ovih zakona.
To je jedina fabrika koja se nalazi u Evropi po svim elementima - po
poslovnosti, izgledu, unutrašnjosti i što je za mene važno, po kolektivnom
ugovoru. Zamislite vi odredbu kolektivnog ugovora u kojoj stoji da radnik mora
da ide na more sa porodicom 20 dana o trošku poslodavca. Nema hoće-neće. Ako ne
podnosi more, mora da napiše molbu za banju ili planinu. Jer, Miroslav Aleksić,
koji je u međuvremenu postao i moj prijatelj, učio je u Americi, pratio, i s
nekim kapitalom došao, a tu je i mešoviti kapital nekih drugih iz Amerike. Sve
što je on privatizovao, to funkcioniše na visokom
nivou.
Šta možete da kažete o Dinkiću i monetarnoj politici.
- Meni se Dinkić jako dopada. Drčan,
smeo, možda preterano, možda deluje pretenciozno, možda deluje prepotentno.
Možda bih mu zamerio sada ovo političko angažovanje, jer guverneru Narodne banke
nije primereno. Otvara trbuh prema protivnicima koji ga sad tu mogu tući. Ali,
nepokolebljiv je u zaštiti dinara i to je sigurno ekonomski opravdano. Jer, za
dve godine ove nove vlasti, jedino imam to da kad imam 100 dinara ne strepim da
prekosutra to neće značiti ništa. I ta sigurnost koju mi je obezbedio kao
guverner, to je nešto.
Kako vidite ovo oko EPS-a?
- Nigde ne
vidim da se sindikat EPS-a izjasnio oko toga da li su za poskupljenje koje hoće
Kori Udovički, ili nisu. Oni imaju dobra primanja, nigde ne vidim da traže
plate, posao. Prekjuče (u sredu, 25. jun) na protestu, bilo je predloga da im
damo žešću podršku, ali smo odustali od toga. Oni su mogli da dođu na naš
protest, pa da im damo šansu da se obrate itd. Soliraju.
Tu je problem privatizacije. Kori Udovički je u tekstu u poslednjem broju NIN-a
priznala da je to američki model privatizacije EPS-a.
- Nisam upućen u sve.
Ali, znam da Kolin Pauel nije došao
usred njihovog rata ovde da bi samo izrazio saučešće Ružici Đinđić. Znamo da je
došao iz nekih drugih razloga.
Da stavi šapu na čelik i na struju?
- Na
čelik su stavili. Na struju će verovatno taj Vestinghaus ili kompanije koje
haraju.
Da li sindikat, ovakav kakav je, može da prati brzinu kojom će da raste
nezadovoljstvo radništva?
- Mislim da
može. Sve ću uraditi sa rizikom da mi to ne uspe, ali ću načiniti da to
nezadovoljstvo artikulišem i da to bude kontrapunkt ovoj vlasti. Jer, svaka
vlast ima samo dve kočnice. Jedna je u parlamentu, a druga je u sindikatu. U
parlamentu ta kočnica se razgradila još u vreme Đinđića. Tu se ne zna ni ko je
poslanik, ni ko nije. A u sindikatima ne postoji konsenzus o nekom zajedništvu,
makar u dva najveća sindikata, kako će neku akciju da odrade.
Moja vizija društvenih događanja ide ka
tome da - ako danas ne budemo seli da razgovaramo o tome šta nam valja činiti u
procesu privatizacije, tranzicije itd. - onda će nam se pojaviti ovaj pokret
koji je sada u začetku, taj anarhosindikalni pokret koji već deli letke, ima
parole. On se oslanja na Bakunjina, on traži razgradnju države, generalnim
štrajkom do revolucije, od revolucije do anarhije.
Očekujete li vruću jesen u kojoj su sve opcije otvorene, od modela poljske
“Solidarnosti” do anarholiberalizma?
-
Ja ću ova dva meseca sve aktiviste da zaposlim na prikupljanju potpisa za smenu
vlade koja je izglasana na protestu. Hoću da skupim potreban broj potpisa, a to
je oko dva miliona, što je trećina biračkog tela.
Međutim, do tada će se desiti mnoge
stvari, pre svega na planu nemaštine, jer letnji period je lakši. Paradajz,
paprika, krastavci, nekako se lakše prođe.
Ministar Milovanović ako bude ostao, on
će samo da ljuti narod, i narod će sve više biti uz mene. Tako da ću ja pokušati
još jedanput. Ako ne, otići ću.
Mogući
su i anarhosindikalni pokreti, moguće su i ludističke manifestacije gde će
lupati mašine jer će ljudi shvatiti da su im one uzrok
nevolja.
Na jesen se dakle rešava i vaša
karijera?
- Pa na neki način, da.
Pokušaćemo u septembru da izdejstvujemo neki boljitak, koji će se ogledati makar
u nekoj perspektivi.
Dakle, da, za
septembar nudim i karijeru, ako je to neka karijera.
Hoćete li opet u porniće ili u neki drugi
biznis?
- Nemam još uslova za penziju, a
išao bih. Čudim se tim ljudima, Mićunoviću, recimo. Ali dobro, on čovek ne voli
da igra domine.
DRAGAN JOVANOVIĆ
