Korać: humor ili eksperiment
Sad valja “mutavi” Korać da postroji Janjuševića i Kolesara, kao Ćirila i Metodija tajnog daj-dam i njam-njam mehanizma Srbije, ljude koji su obavljali poslove o kojima on ne zna ništa. Da ih postroji, kažem, da bude strog prema njima, ispita ih šta znaju o sistemu koji je ubio svog prvog čoveka. Nerealno.
Žarko Korać je političar iz kojeg su
nasilno izbačeni logični detalji. Njegova sudbina je stoga strašna za nošenje.
Kad siđe sa vlasti, osetiće čari potpune usamljenosti. Vezivaće sebi šniclu oko
vrata da njegov rođeni pas pristane na igru s njim. To što je on drugi čovek
srpske vlade pokazuje da je Onaj imao bolji smisao za humor nego što sam
verovao. Ili, da je dobri Bog malo eksperimentisao nad Srbima.
Svejedno. Postoji ubedljiv razlog zašto
je Disfunkcionalni Operativni Sistem, zvani DOS, baš njemu poverio istragu o
propustima vladinih službenika koji su omogućili streljanje premijera. Motivi su
isti kao u prvim danima nove vlasti kada je Onaj lično zadužio Koraća da se bavi
cigaretama, o kojima ovaj ništa nije znao. Zatim medijima, o kojima ništa nije
naučio. Školstvu, koje nije poznavao. Zdravstvu, čiju funkciju nikad nije
shvatio. Univerzitetski profesor, mirom čoveka koji godinama drži daljinski
upravljač televizora u originalnom celofanu, primao je sva zaduženja kao da su
počasti. Kao da su zaslužena priznanja za njegovu renesansnu mudrost, znanje i
energiju. Kakvo slepilo? Kakvo previđanje efikasne formule tajnog centra moći
što ispred sebe istura maskote, ubeđene da su veliki igrači, a ne
taoci.
No, mora se priznati da Koraća
vlast nije promenila. Ona ga je samo raskrinkala. Osoba koju ostala deca nisu
zvala na rođendane, pod starost se nije upitala zašto je najednom toliko
željena, neophodna, bitna, važna, ključna? Kako je “kontejner nepotrebnih
informacija”, baš tako mu tepa jedan od retkih prijatelja među političarima,
postao “skladište tužnih fakata”? Tako što je Šef Lože zaobišao njegovu
inteligenciju i direktno sarađivao sa njegovom sujetom. Sad Korać valja da
potpiše gramatu o nevinosti vlade. Dijagnoza: Šef Lože je ubijen prirodnom
smrću! Ako to nije tačno, onda je neodvojivi deo njegove istrage ne samo pitanje
- šta je omogućilo atentat, već i šta je, zapravo, ubilo Đinđića? Sme li čovek -
čija arogancija nije ponos i čija sujeta ne čini karakter - da se upusti tragom
takvog pitanja?
Sumnjam! Kako čovek koji
svima upada u reč, kao što Čeda svima upada u posao, nikada nije pitao odakle
njegovim kolegama iz vlade skupa odela, skupi satovi, “koiba” cigare, nove žene,
firmirane ljubavnice, odmori u inostranstvu, Mitrović, računi na Sejšelima,
telohranitelji, bazeni, pinkovski novi prijatelji sa lancima oko vrata. Kako
može profesor, koji pokušava da napravi vrlinu od svoje običnosti, tri godine da
bude na vlasti a da ne priupita dosovce za sitnicu - jesu li se družili sa
ubicama, dilerima, jesu li od svakog ugovora tražili deset procenata za svoju
stranku, da li su od stranih investicija uzimali procenat za košarkaški klub,
gde ide reket od krupnih nabavki za uniformisane sisteme, zašto se
najpoverljiviji ljudi hvataju za gušu oko milionskih tendera, ko je otvarao
dosijea, ko prisluškuje po Srbiji, ko zatvara medije, ko uređuje državnu
televiziju, ko deli reket preko of-šor kompanija, ko ratuje sa ambasadorima, jer
umesto ranijeg novca, ispostavljaju zahteve?
Sad valja “mutavi” Korać da postroji
Janjuševića i Kolesara, kao Ćirila i Metodija tajnog daj-dam i njam-njam
mehanizma Srbije, ljude koji su obavljali poslove o kojima on ne zna ništa. Da
ih postroji, kažem, da bude strog prema njima, ispita ih šta znaju o sistemu
koji je ubio svog prvog čoveka. Nerealno. Oni tačno znaju šta je pokojnik mislio
o Koraću. Sad ga gledaju sažaljivo. Baš kako priliči političaru bez stranke, bez
pristalica, bez sledbenika, bez simpatizera. A na vlasti. Unikatan, numizmatički
vredan primerak flore i faune preživljavanja. Koraćev dokument predstavljaće
fišek za leblebiju, ako ne sadrži optužnicu za čitavu piramidu bezbednosti. Sve
što je manje od direktne odgovornosti za sve koji su ćutali kad je šef
telohranitelja dao ostavku, kad je tražio da Onaj nosi pancir, da automobilom
ulazi u zaštićeni trem zgrade, ide u korist teze o njegovom “samoubistvu”
snajperom. Sve što oslobađa krivice ljude čiji je posao da kontrolišu neposredni
sistem obezbeđenja, biće aneks o strahu profesora kojeg je i ova uloga nadrasla,
pre nego se nje prihvatio.
Sam Korać,
složićete se, nikome nije bitan. Njegovo političko važenje, takođe. Mogu da ga
proglasim rezultatom nasilne kontrarevolucije porodičnih gena i da završim
analizu. Jok. Ima tu nešto opštije. Kad takav čovek pristane da bude deo sekte
koja se brine da novac ostane u uskom krugu, kad kao teleevangelista propoveda
besmilice skupa sa Lečićem, kad namerno previđa koliko je svaka vlast prelivena
preko zakona mračna i opasna, on postaje alat političke veštine kojom se blokira
inteligencija prosečnog Srbina - dok se ne dobije njegov pristanak da se uradi
ono na šta inače nikad ne bi pristao. Po njemu, ima više kriminala u Bibliji
nego u DOS-u. To jeste tačno, ali sam Korać, svojom univerzitetskom karijerom,
prezimenom koje je nasledio, daje utemeljenje formuli po kojoj već samo
pripadanje reformistima jeste ravno papskoj indulgenciji, opraštanju svih
grehova. Onda ponavlja bednu mantru: ako neko ima suprotne dokaze, neka ih
donese policiji. Pa će videti svog boga! Eto razloga što za tri godine vladanja
nema promašaja, zabluda, grešaka, zloupotreba, poraza, zločina, halucinacija u
vladajućoj Koaliciji. To je neka vrsta Svetog političkog
Sinoda.
Istina o ovakvom sistemu razara
taj sistem bez ostatka. Zato DOS dopušta jedinu oficijelnu samostvorenu iluziju
o sebi, samodopadljivu, samoočaravajuću, samoopravdavajuću i sa nasilnošću koja
ide protiv svih koji ne vide sliku što ne postoji. Parola o ovakvim reformama
predstavlja zamku za dobre ljude. Ona ih opravdava pred njima samima; mirno sebe
mogu da proglase sledbenicima kulta reforme bez stida, bez osećaja da sebe
umanjuju ili unizuju. Oni veruju da podražavju opšte dobro a ne grupu kojoj
jeste dobro. Tako, istovremeno, dobri ljudi postaju vernici i
žrtve.
Problem dosizma nije u sličnosti
sa slobizmom. Niti u korišćenju istih mehanizama za kontrolu društva. Problem je
u njihovoj ekvidistanci od istine. Jednako daleko, samo s druge strane! Ako
potpiše nevinost svih koji su krivi, Korać - taj milimetar u dosovskom metričkom
sistemu - ubiće Onoga po drugi put. Kad ga je birao, Onaj je to
znao!
ALEKSANDAR TIJANIĆ
