DOS: glupost pod zaštitom države
Dobro, nisu svi u DOS-u takvi. Ali, ako se sami ne odmaknu od onakvih, zašto da im verujem na reč da nisu isti? Ako glasno ne kažu kako krstaši protiv korupcije neće da sede sa onima koji se bore za veće učešće u korupciji, zašto da im verujem na reč da nisu isti?
Svaki pristojan čovek u Srbiji stidi se
što živi pod ovakvom vladom, oseća bes što živi pod ovakvim uslovima i oseća
nemoć da bilo šta promeni. DOS, taj nevažni nusproizvod istorije, taj mali
zločin protiv prirode, učinio je da se više ne hranimo istorijom, već jedemo
svoju decu; ne krademo od vremena, već uništavamo sopstvene živote; ne
obmanjujemo svet, već lažemo sebe! Nesrećan je svako ko se danas rodio kao
Srbin. To nam je i dijagnoza, i proročanstvo i kletva.
Stvoreni u konjunkturi
imbecila, definisani samo za borbu protiv slobizma, proneverili su nade
poniženih, izneverili sva obećanja data da se ne održe, svoje su interese
proglasili nacionalnim i državnim, ugrozili su budućnost potomaka, zatrli
institucije, pokazali patološku svirepost prema patnjama građana, dokazali da se
poštenje i rad u Srbiji ne isplate. Privatna grupa otimača Srbije vređa ovu
zemlju, nipodaštava inteligenciju njenih građana i njihovo sećanje na žrtve koje
su podneli da ne bude ovako kako jeste. Zločin je strašan. Kazna mora biti
srazmerna.
DOS i danas traži
partnere na protivničkoj strani, ne bi li dokrajčio one koji su na njihovoj.
Zato jeste neprijatelj istine, nacije, države, Evrope i budućnosti. Kao bivša
vlast, i ovi bezočno prave reformsku Srbiju sa istom mafijom, istim tajkunima,
istim medijima, istim partnerima. I njima je pinkovski Mitrović najbolji
prijatelj. I njima je Šilerova prijateljska adresa. I njima je novac religija.
Njima je Janjušević - Šainović. Kolesar - Ivan Marković. Beba šef novog Jula.
Oni dovršavaju i legalizuju socijalnu revoluciju koja je, u slobizmu, napravila
elitu od ubica i skotova. U dosizmu, elita se pravi drugačije: od skotova i
ubica.
Preterujem? Nije tačno? Ha!
Dobro, nisu svi u DOS-u takvi. Ali, ako se sami ne odmaknu od onakvih, zašto da
im verujem na reč da nisu isti? Ako glasno ne kažu kako krstaši protiv korupcije
neće da sede sa onima koji se bore za veće učešće u korupciji, zašto da im
verujem na reč da nisu isti? Šta su učinili da ne budu isti? Koga su oni
istrebili? Izlučili. Odstranili. Pa oni znaju ko je prinudni upravnik pet
stotina firmi u Srbiji! Ko je prepakivao šećer. Ko ima firme, tvrdeći da nema.
Ko ima stanove, za koje ne zna. Kome pare letuju na Sejšelima. Koje spodobe sami
zovu “gospodin deset odsto”. Ko je sve među njima promenio stil života. Ko je
dobio holesterol od masne privatizacije. Ko živi na Dedinju, tvrdeći da se to
brdo ne zove tako. Koja se dvojica tuku za svaki tender. Ko je prodao “Politiku”
bez tendera. Ko živi u Surčinu, tvrdeći da ne zna gde mu je ta kuća sa
bazenom.
Kako mogu na brifinzima vlade
svakog građanina da proglase krivim bez suda, u medijima koje uređuju svakog
protivnika da pretvore u demona, da uvode smrtnu kaznu, da ukidaju advokaturu,
da drže utamničene dok ne dobiju ono što traže, da najavljuju buduća
senzacionalna hapšenja, krvožedne skandale i kanibalske javne obrede - a ne
smeju da kažu ko je i koliko oteo? Kad ćute, zaslužuju generalizaciju. Onda, svi
ste takvi. Ubijen premijer, nikom ništa. Vi ste na broju. Pokaže se da Beba,
Janjušević i Kolesar, zaposleni preko studentske zadruge, vladaju Srbijom -
ništa nikom. Sem njima, naravno. Pokaže se da Čeda jeste išao tamo gde nije smeo
- šta zna dete šta se ne sme. Nikom ništa. Takvi da vode Srbiju u Evropu?! Oni
da reformišu sistem? Da uvedu pravdu? Normalnost? Kome biste od njih poverili
dete da im on bude učitelj? Pa što ste im onda dali državu i svoje dete pride?
Kad su takvi na gomili, vidi se koliko
je priroda surova; ograničava inteligenciju, a glupost čini bezgraničnom.
Pohlepu, takođe. Ovi jesu najbolji u kategoriji najgorih. Zato predstavljaju
dokaz da demokratija bez moralnih standarda nije moguća. Šta ih u ovakvoj
jednačini više čini besnim? Strana reč demokratija ili arhaični termin moral?
Njihova je karijera istekla iz nevaljalstva. Njihovo bogatstvo iz kriminala. Oni
ubijaju Demokratsku stranku, oni ljuljaju institucije, oni žele vlast pod
uslovom da nikad nikome ne polaže račune. Onaj kojeg su se jedino bojali, ne
može im više ništa. Njih morate poznavati, da vam se ne dopadnu. Na daljinu, ima
dobrih ljudi koji su im verovali. Apatija takvih danas je duboko emotivna
reakcija ne zato što su ih politički trgovci obmanuli, već što im više ne
veruju. Oni se stide, umesto njih. Kakvo pogibeljno odsustvo smisla za osvetu,
ljutnju i
bes.
Statistički, iz ovakvog DOS-a i oko njega, dvojica će, mnogo pre roka, izbliza
upoznati Tvorca, emigriraće trojica, petorici će sudija odrediti kako će
organizovati život sledećih godina, šestorica ostaju u kućnom karantinu jer ih
građani pljuju po ulici. Ostatak postaje političar. To je zasluženo priznanje
što ništa nisu naučili iz onog oktobra, ništa iz dolaska na vlast, ništa iz
kleptokratskog vladanja, ništa iz atentata. Dešperatno, beznadežno loši đaci.
Kao loša opera; izbodeni nožem još u prvom činu, hoće da pevaju do samog kraja.
Da zaista vole Srbiju, pevali bi na nekom drugom mestu, u nekoj drugoj operi,
neku drugu ariju.
Dakle, šta je
rasturanje DOS-a u odnosu na njegovo osnivanje? Moralni paraplegičari ne samo
što hoće da nam isperu mozak, oni žele da ga uštirkaju. Da bi se srušio Sloba,
onda jeste bila potrebna snaga istine i energija naroda. Da bi se srušio
slobizam, potrebna je demokratija. Zato nje nema i zato je ovde neće biti.
Slobizam je našao nove moćne sponzore, nove ljudoždere koji ovaj put jedu po
kući, ne raznoseći - zbog straha i nemoći - plamen po Balkanu. Njih neće odneti
ni revolucija, ni ulica. Srbi više nemaju snage za
proizvodnju istorije. Odneće ih prezir, ćutnja, neverica, glad, beda i
očaj prevarenog puka. A tada, nikada više sudbina ljudi neće zavisiti od
hrabrosti, poštenja, razuma i normalnosti prve desetorice. Ima li Srbija deset
ljudi koji će pokazati da budućnost nije sudbina već izbor? Sumnjam! Ali se
nadam! Ako ih ima, ostali mogu da budu kakvi jesu.
ALEKSANDAR TIJANIĆ
