Jamstvo za Buša
Predsednik SAD je bio prinuđen da od Kofija Anana zatraži pomoć UN i šire međunarodne zajednice za stabilizaciju, obnovu i demokratizaciju Iraka. Anan je odgovorio pozitivno - u zamenu za ojačanu političku ulogu UN u rešavanju iračke krize
Izgleda da Donald Ramsfeld i njegovi
“jastrebovi” nisu smislili strategiju za izlaz iz Iraka. Oni su predviđali da
će, posle zarobljavanja Sadama, za okupaciju biti potrebno mnogo manje vojske,
da neće biti oružanog otpora, da će se stanje u zemlji brzo normalizovati, da će
put od diktature ka demokratiji biti kraći i da će iračka privreda hitro stati
na noge, pumpajući dvostruko više nafte nego do invazije.
Ništa se od toga nije obistinilo i
predsednik Buš se našao u škripcu iz kojeg želi da se izvuče pre početka
kampanje za predsedničke izbore iduće godine. Kako je uvideo da sam to neće moći
lako da učini, on se obratio Kofiju Ananu. Ne traži više podršku za legitimitet
okupacije, jer je Savet bezbednosti već ozvaničio SAD i Veliku Britaniju kao
okupacione sile, nalažući im obaveze kakve okupacionim silama sleduju po
međunarodnom pravu, nego što širu međunarodnu pomoć za stabilizaciju, obnovu i
demokratizaciju Iraka.
Kako je ponuda
bila odstupanje od ranijeg američkog koncepta - da uloga UN bude skromna,
svedena na humanitarnu delatnost - Anan se prihvatio neke vrste jamstva za Buša,
u zamenu za jačanje političkog uticaja svetske organizacije u rešavanju iračke
krize.
Izveo je to vrlo vešto i u
pogodnom trenutku. Stavio je do znanja Vašingtonu da ni najmoćniji ne mogu bez
UN i istovremeno potpuno izmenio prirodu angažovanja svetske organizacije u
Iraku, stvarajući novo raspoloženje među velikim silama u Savetu bezbednosti.
One su, kao što je poznato, odbile da bez mandata UN pruže bilo kakvu podršku
američko-britanskoj koaliciji u Iraku. Traže novu rezoluciju Saveta bezbednosti,
kojom bi se okupacione snage obavezivale na što brže prenošenje vlasti na
legitimnu, demokratski izabranu iračku
vladu.
Anan i predstavnik UN u Iraku,
iskusni brazilski diplomata Seržo Vijera de Meljo (koga se sećamo i sa naših
prostora), krenuli su od onoga što su imali: donekle su podržali irački
marionetski “Upravni savet”, koji su imenovali Amerikanci. Pri tom su
Amerikancima stavili do znanja da “Upravni savet” ne sme da opravda okupaciju,
nego da bude nužan prelaz ka uspostavljanju demokratske vlasti. Ponudili su
pomoć UN “Upravnom savetu” i američkom civilnom administratoru Polu Bremeru u
pripremama ustavnih promena i demokratskih
izbora.
Tako se izmenila priroda
prisustva UN u Iraku. One su se od marginalizovanog činioca ćutke preobrazile u
ne više ćutljivog političkog partnera koji može da zahteva - što Anan i De Meljo
već uveliko čine - da se vreme pod okupacijom skrati, da se napravi redosled
poteza ka demokratskom preobražaju i da se, nakon opštih demokratskih izbora,
ponovo uspostavi suverenitet Iraka.
Svoj uticaj UN još nameravaju da prošire najpre na ekonomsku obnovu Iraka, a
potom na ljudska prava, reformu pravnog sistema i čak na civilnu bezbednost. (Za
plave šlemove je kasno, ali se predlaže da UN pomognu obuku iračke civilne
policije). “Sad kad je rat prošao, moramo se usmeriti na stabilizaciju i
izgradnju miroljubivog i prosperitetnog Iraka”, kaže Kofi
Anan.
Za početni povratak na normalu
nužno je održavanje međunarodne donatorske konferencije pod okriljem UN. Bez
pokroviteljstva UN teško je očekivati pozitivne rezultate konferencije, jer
mnogi donatori ne žele da sarađuju ni sa američkim okupacionim vlastima ni sa
marionetskim “Upravnim savetom”. Obnova podrazumeva, pored oživljavanja
privrede, ponovno otvaranje oko 1.500 škola, isplatu zaostalih plata državnim
službenicima i prekvalifikaciju i iznalaženje posla za 200 000 demobilisanih
vojnika.
Velike sile su povoljno primile Ananovu inicijativu. “Mi verujemo” - rekao je
ruski šef diplomatije Igor Ivanov - “da je neophodno ubrzati proces prenošenja
vlasti na legitimne predstavnike iračkog naroda i da je u tu svrhu neophodno
povećati ulogu UN u procesu sređivanja prilika u Iraku.”
Kina ima sličan pristup. Napravila je
malo iznenađenje kad je pozdravila osnivanje “Upravnog saveta”, ali se kasnije
ispostavilo da je njena diplomatija tačno naslutila pravce Ananove akcije.
Francuska i Nemačka, američki saveznici u NATO-u, ne žele da, bez mandata UN,
svojim trupama pomognu američkim i britanskim “stabilizacionim snagama”, a i za
svoje učešće u ekonomskoj obnovi Iraka traže pokroviteljstvo svetske
organizacije.
Kolin Pauel je shvatio
ozbiljnost trenutka: počeo je pregovore sa saveznicima i partnerima o mogućnosti
donošenja nove rezolucije Saveta bezbednosti u kojoj bi se istakla uloga UN u
rešavanju iračke krize. Anan i De Meljo to prevode na precizniji jezik:
rezolucija bi morala dati ovlašćenja Savetu bezbednosti UN da kontroliše
okupaciju, ne bi li se tako ublažila nepopularnost okupacionih snaga među
Iračanima, i da skrati njeno trajanje.
Očigledno, od nekadašnjeg američkog trijumfa nije mnogo ostalo. Ovo sad
liči i na prigušivanje agresivnog
unilateralizma.
DRAGOSLAV RANčIć
