Slobodan Milošević: bitka za Srbiju
Slobodana i mene su uhapsili aprila 2001. Naša hapšenja
imaju distancu od svega nekoliko dana. Mene su uhapsili 7. aprila. Sklon sam da
u tim hapšenjima vidim simboličke smernice kraja jedne epohe i početka druge.
Sklon sam da u tim hapšenjima vidim prekretnicu vremena. Jer, i njega i mene su
uhapsili “naši”.
U Beogradu, 1992. godine on me je primio
u predsedničkom dvorcu. Sedeli smo na otomanu pod zaslepljujućim svetlom foto i
TV - kamera a na stolu pred nama bila je vaza sa cvećem. Razgovarali smo o
Rusiji i Srbiji. (Posle je mene osuđivala zbog tog susreta dobra polovina mojih
srpskih prijatelja - intelektualaca).
On
je prihvatio vlast 1990. godine, u to teško vreme kad se raspadala Jugoslavija.
Nemačka, već ujedinjena kratkovidom voljom Gorbačova, naoružavala je Hrvatsku,
hrvatski ratnici su trenirali na bivšim sovjetskim bazama u Mađarskoj, iz
Mađarske i Austrije su avioni bez oznaka pripadnosti noću bacali Hrvatima
oružje. U Borovom Selu je u maju 1991. došlo do strašnog oružanog sukoba. Ja sam
1991. bio tamo i video taj užas: razrušeni kranovi i srušeni stubovi dalekovoda
svedočili su o intenzivnosti vatre koja se vodila. Otcepila se Slovenija sa
industrijski razvijenom Ljubljanom. Izbio je rat u regionu koji se zvao
“Slavonija i zapadni Srem” (blizu Vukovara). U aprilu 1992. godine počeo je,
podgrejan sa Zapada, sukob muslimana i Srba u Sarajevu, prestonici Bosne. Počelo
je tako što je 6. aprila pucano u muslimanske demonstrante i pucala je navodno
srpska policija. A u stvari je to bila muslimanska provokacija, prva u nizu
njihovih provokacija; oni su sami pucali u svoje. Na svojoj teritoriji koja je
bila na planinskom platou blizu Jadranskog mora, od 1991. godine su držali
odbranu Srbi iz Kninske krajine. I svi su se ti ratovi svalili na pleća
Slobodana Miloševića. U početku ih je bilo tri.
Bivši komunistički šef na ne mnogo
visokom nivou, koji je svoju partiju prekrstio u Socijalističku partiju Srbije,
bio je predodređen da postane vođa. Pažljiv, snažan, sa prosedom
jež-frizurom.
Rusija je bez protesta
dala, poklonila “republikama” teritorije koje su od davnina bile ruske i 27
miliona Rusa. Ali, Srbi su napravljeni od drugog materijala. Oni su se pobunili
u svojim krajevima. Odlazeći, Jugoslovenska armija im je ostavila teško
naoružanje, lako oružje i municiju. Po Miloševićevom naređenju. Već tada se
Milošević plašio da će sa Jugoslavijom da postupe kao sa Irakom. I zato je on
bio prinuđen da lavira, da se pravi kako nema pojma i kako pušta da se Srbi u
drugim republikama sami biju, bez pomoći majke
Srbije.
Miloševićevo biračko telo
sastojalo se uglavnom od seljaka istočne Srbije i svi su oni bili pogođeni
embargom Zapada na uvoz nafte i derivata, jer više nisu imali goriva za svoje
automobile i traktore kojima su vozili poljoprivredne proizvode. Ipak, urođeni
šverceri, Srbi su vešto izbegavali bojkot. Benzin koji je navodno tranzitom
prolazio kroz Srbiju u pravcu Grčke, završavao je u rezervoarima srpskih birača
s jedne strane, pod bojkotom zapadnih zemalja s druge, pod pritiskom radikalnih
srpskih patriota iz Krajine s treće i pod pritiskom srpskih radikala unutar same
Srbije (Srpska radikalna stranka - partija Vojislava Šešelja), Milošević je
uspevao da se deset godina održava na vlasti. Deset godina branio je on majku
Srbiju. I ja sam, grešan, pošto sam 1993. bio kao dobrovoljac u Kninskoj
krajini, krivio Miloševića da je izdao Srbe, jer sam prihvatio stavove
krajinskih Srba s kojima sam se borio. Hrvati su zauzeli Knin 1995. godine i
Kninska krajina je prestala da postoji. Draga srcu, krševita zemlja koja miriše
na dim. Trudeći se da po svaku cenu sačuva majku Srbiju, Milošević je bio
prinuđen da otkaže pomoć Kninu, a kasnije i Bosni, odakle su bili proterani
Karadžić i Mladić, a još kasnije Milošević je morao da preda i Vukovar,
Slavoniju i zapadni Srem, odakle je sve i počelo. Najzad, Zapad je, pomažući
Albancima na Kosovu, pedantno i metodično pobacao bombe na zgrade, mostove i
železničke pruge, razarajući tako i telo same majčice
Srbije.
Gledajući retrospektivno sa ove
distance, sad mi se čini da drugog izlaza možda nije ni bilo. Srba ima svega 12
miliona i nikako nisu mogli dugo da se suprotstavljaju vojnoj mašineriji
zapadnih zemalja. Da izdrže napade avijacije cele Evrope. (I kao dodatak još i
otpor oružanim snagama Hrvata i Muslimana, koje je taj Zapad i naoružao. Pitanje
je bilo jedino u taktici: da li je trebalo da se od samog početka majka Srbija
umeša otvoreno u rat protiv Hrvata i Muslimana, zbrisavši neprijatelje s lica
zemlje i ne obazirući se na opasnost od pretnji NATO-a? Ili je ipak Milošević
bio u pravu, ustupajući im postepeno srpske
teritorije?
U desetogodišnjem ratu za
Srbiju važan je srpski heroizam, a ne izabrana taktika unapred beznadežne
junačke odbrane države koja misli različito od mafijaški udruženih država, koje
su sebe proglasile nosiocima međunarodnog prava i poslednjih istina međunarodnog
morala.
Na kraju krajeva, unutar zemlje
su se udružile snage koje su skupile sav umor i bes nacije od posledica
sopstvene hrabrosti koju je simbolizovao Milošević. Heroj je izgubio izbore. A
onda su heroja uhapsili. Sad mafija zapadnoevropskih zemalja traži izručenje
heroja.
U pokušaju da pobedi u borbi za
Srbiju, Milošević je posle bombardovanja majčice Srbije imao moralno pravo da
borbu prebaci na mostove, pruge i televizijske stanice. Milošević je imao pravo
da naredi da se miniraju njihovi mostovi, pruge, televizijske stanice. Bivši
komunista koga je Komunistička partija Jugoslavije učila određenom načinu
mišljenja, ispao je previše čovekoljubiv u odnosu na rafinirana i nasmešena
čudovišta iz NATO-a. On nije posegao za njihovim
metodima.
Pobeda međunarodne bande
agresivnih država nad Srbijom je još jedan uspešan krstaški rat Zapada. Vlast
Zapada nad celim svetom naravno da još nije potpuna; još postoji Kina i postoji
Iran, ima na desetine država koje još nisu slomljene ili koje nikome ne trebaju
zbog svoje sirotinje. Ali, njih je sve manje. Diktatura gvozdene pete uništava
narode i nacionalne vođe koji misle drugačije. To je i Miloševićev
slučaj.
Vođa “otpadničke države”
(američki izraz, njega koristi državni sekretar SAD, Kolin Pauel), Milošević se
borio kao lav za svoju Srbiju. Sada on sa dostojanstvom čeka svoju sudbinu. A
ja, vođa otpadničke partije, svoju sudbinu čekam u vojnom
zatvoru.
Milošević se nije isticao
svojim ličnim stilom i izgledom. U toj njegovoj običnosti se kriju neki od
razloga njegove nepopularnosti. On nije posedovao eksplozivnu nepristojnost,
nije imao drskost heroja. On je imao stil birokrate. Opet, to ga nimalo ne
umanjuje; on ostaje vođa herojske zemlje - otpadnice koja se usudila da se sa
oružjem u rukama suprotstavi koaliciji svetskih sadističkih država koje provode
eksperimente na živom mesu.
(Nastaviće
se)
