Uloga sudstva u prvobitnoj akumulaciji
kapitala
Poznavaoci
(hm, hm) domaćih pravosudnih prilika tvrde da se podaleko od očiju javnosti,
"ispod žita", odvija (još) jedan proces privatizacije - putem stečaja. Da
parafrazimo onaj reklamni slogan Narodne banke "putem štednje pređite na
sigurno" ovde bi se moglo kazati: putem stečaja pređite nas sigurno (i prođite
jeftino)
Lako
bi moglo da se dogodi da privatizacija Sartida bude okončana pred međunarodnim
sudovima. Slučaj, da ne kažemo skandal, međunarodnog ranga, već
je postala. Malo je verovatno, naime, da će se konzorcijum koji čine desetak
austrijskih i nemačkih banaka tek tako pomiriti sa činjenicom da je beogradski
Trgovinski sud njihovu žalbu odbacio i da svoje potraživanje od stotinak miliona
dolara mogu da okače mačku o rep.
Novine su nedavno objavile vest da je
stečajni postupak nad Sartidom zaključen, pravnički rečeno obustavljen zbog toga
što se pojavio kupac, već dobro poznati američki US Stil, koji je time praktično
postao vlasnik smederevske železare. Kažemo praktično, jer je ostalo da se i
formalno potpiše kupoprodajni ugovor. US Stil, međutim, kao da se nešto nećka,
jer je svečano potpisivanje tog ugovora najavljivano već nekoliko puta, ali je
svaki put, iz nepoznatih razloga, odlagano. Možda čeka i da se sasvim utihnu
odjeci velike medijske kampanje koju je protiv Sartida i US Stila, ili je bolje
reći protiv države Srbije, vodio pomenuti bankarski konzorcijum. Činjenica da se
toj kampanji pridružio LNM, drugi najveći proizvođač čelika u svetu i ljuti US
Stilov konkurent, svakako ne spada u po nas olakšavajuće okolnosti. Uzgred,
priča se da je, možda baš zahvaljujući i ovoj kampanji, Poljska odlučila da
odustane od takoreći već dogovorenog aranžmana sa US Stilom i pregovore o
sudbini svojih čeličana počne sa, pogađate, LNM-om. Ali, to je već druga tema.
Ko je tu, ako je išta, razume se, sa privatizacijom Sartida zabrljao? Kad
pitate osobu koja bi za to po definiciji trebalo da bude (jedino) merodavna,
ministra privatizacije Aleksandra Vlahovića, on odmah pere ruke i odgovara da sa
tim nema nikakve veze. Sve je to, navodno, u rukama stečajnog upravnika
(Branislava Ignjatovića). Tu čovek mora da se lecne. Jeste da je sudstvo
nezavisno, ali prosto bi bilo nehumano sudbinu jednog takvog, za srbijanske
prilike nesumnjivog privrednog giganta (8.000 zaposlenih, 600.000 - a
potencijalno dva miliona - tona čelika, blizu 200 miliona evra godišnjeg
prihoda...i, konačno, ali nikako najmanje važno, milijardu i 700 miliona dolara
duga) staviti u ruke jednog čoveka. Makar on bio, ako to nije odurna
podmetačina, venčani kum Nemanje Kolesara.
Ali, nije Sartid jedini.
Prašina oko tajanstvene kupovine (od strane još tajanstvenije kompanije Majron
sejls) poslovne zgrade Centroeksporta, preduzeća u stečaju, u samom centru
Beograda, po ceni koja dostiže tek desetinu njene tržišne vrednosti, još se nije
ni slegla, a Cepterov pokušaj preuzimanja Kluzove zgrade, opet, razume se, u
najužem gradskom jezgru, preko puta Beograđanke, uskovitlao je novi oblak. Pa,
dobro, šta radi to pravosuđe, prosto visi pitanje u vazduhu.
Zoran
Ivošević, u akciji “Sablja” penzionisani sudija Vrhovnog suda, svojevremeno je
rekao da je prethodna vlast “podaničko, osramoćeno i poniženo sudstvo ostavila u
ritama”, a onda dodao da se “stanje u privrednom sudstvu menja sporije, nego u
sudovima opšte nadležnosti”. “Sudstvo je ponovo u fazi tišine, mrtvila i
nezadovoljstva...strah vlada sudovima” kaže danas, u razgovoru za Ekonomist (v.
str. 18) Vida Petrović Škero, sudija Vrhovnog suda
Srbije.
Poznavaoci (hm, hm) domaćih pravosudnih prilika tvrde da se
podaleko od očiju javnosti, “ispod žita”, odvija (još) jedan proces
privatizacije - putem stečaja. Da parafrazimo onaj reklamni slogan Narodne banke
“putem štednje pređite na sigurno” ovde bi se moglo kazati: putem stečaja
pređite nas sigurno (i prođite jeftino). Ništa prirodnije, reći će neko, da
firma koja ne može da plaća svoje obaveze propadne, tj. ode u stečaj i da se
poverioci koliko-toliko naplate iz onoga što od firme preostane, dakle iz
stečajne mase. Problem je, međutim, što to “koliko-toliko” u našem slučaju
najčešće znači - nikoliko. Jer, po još uvek važećem zakonu, ne samo da poverioci
uopšte nemaju pravo da pokrenu stečaj, što bi bilo najlogičnije, nego su u samom
stečajnom postupku njihova prava i mogućnosti vrlo ograničeni. Naime, Vrhovni
sud Srbije je svojevremeno, povodom stečaja subotičkog Pionira, tako protumačio
zakon, tj. zauzeo je “stav” da u toku stečaja tužba za poništaj kuporodajnog
ugovora, koji je, pak, osnov za obustavu likvidacionog postupka - nije
dozvoljena. To tumačenje sada je, naravno, obavezno za sve privredne sudove, u
skladu sa tim i takvim stavom oni moraju da sude. Takav stav, ili je bolje reći
stil, bio je koban i za gorepomenuti austrijsko-nemački bankarski konzorcijum.
Po zakonu, pak, kao što je poznato, kad neko kupi firmu u stečaju, on je kupuje
bez njenih dugovanja, ali sa njenim potraživanjima. Koja, međutim, mogu biti
manje ili više sakrivena, zavisi od direktora. I tako neko, čisto teorijski
govoreći, može da budzašto kupi firmu u stečaju, poverioci ostanu kratkih
rukava, a onda može da se iznenada otkrije da firma ima neka nenaplaćena
potraživanja. Ali i ne mora, nije važno. Sve u svemu, da rezimiramo, ako je
nekome ova pravnička terminologija previše komplikovana - poverioci su vrlo
slabo zaštićeni i vrlo lako mogu biti izigrani.
Novi zakon o stečaju sve bi
to trebalo da promeni. I njegovo donošenje je već više puta najavljivano,
poslednji put za upravo istekao jul, ali nikako da stigne na dnevni red. Ko zna
zašto?
http://www.ekonomist.co.yu/magazin/em167/rr/rr1.htm
