|
Vojska puna apsurdaU svakovrsnim mukama koje pritiskaju vojnu organizaciju početkom već izvesne transformacije često se čuju i zahtevi za čiju bi realizaciju ili odgovore Vojska SCG trebalo da izvede nebrojeno mnogo varijacija po tezama: Vojska zna – ne zna šta hoće, hoće – neće nešto, ima – nema volje, ima – nema ljude, aktuelna politika ima – nema rešenja, pa rokovi, finansije, prepakivanje vojnog vrha, republičke vojske – da ili ne, itd. Mučno i komplikovano ali se odgovori moraju dati. Ključna reč svih zahteva i pitanja je "vojna tranzicija". Čini se da u društveno pregrejanoj klimi i pričama o pravim putevima i stranputicama tranzicije ovo i nema nekog smisla, ali se vidi da je neko dobro odabrao i poslao strelice i metu. Koliko je Vojska kooperativna da sarađuje u vremenu kada joj hapse najviše funkcionere, smenjuju u paketu generale na tuce, a afere sustižu jedna drugu? I gde je kraj prozivkama? Kažu tranzicija, ali čega? Može li Vojska sama da to odgonetne, ili da nagađa? Promene osnovnih vojnih postulata – nikako, vojne tajne – delimično, vojne naučne misli – ima li smisla kad sve dosad smišljeno ne igra više, svakodnevnog vojnog razmišljanja – da, vojnog imidža – trebalo bi, vojne estetike – obavezno, vojne privrede – krajnje je vreme. Je li ovo okvir? Vojska postaje najavljenom obnovom toliko ozbiljna institucija da se njome ne bi smeli baviti samo generali. U delu životnijih tema vojnog samoodržanja javnost sigurno najviše zanima kako se danas razmišlja u Vojsci od Generalštaba do karaule – da li identično i naglašeno idilično prikazujući neraskidivu vezu vrha sa bazom, kao što se to decenijama serviralo narodu. Obelodanjene ili ne, opasne afere unutar Vojske su svakako generisale čitav spektar mišljenja, pitanja koja su ostala bez odgovora, veliku ogorčenost, priklanjanje stvarnim, a ako ih nema – onda fiktivnim vojnim autoritetima, negativne stavove, pa sve do odliva mozgova i napuštanja vojnih redova. Šta podvrći tranziciji? Ljubav prema otadžbini onih koji silom prilika ili ličnim izborom nemaju alternativu u profesiji. Ili one koji drže svakodnevne lekcije toj istoj Vojsci, a urođenu količinu ljubavi menjaju za račune na egzotičnim obalama. Zakletvu koju svi dadoše pa je mnogi pogaziše kao da nisu imali pretke. Poštovanje prema liku i delu vrhovnog komandanta kad mnogi i ne znaju ko je to danas. Da li relaciju pretpostavljeni – potčinjeni kad je danas u mnogim slučajevima to samo odnos dobrih ljudi i prijatelja, ili odnosa nema. Možda pouzdanost organizacije koja ne zna šta i gde ima od naoružanja, pa se količina organizovanosti meri veličinom incidenta – umesto zolje mogao je da pukne torpedo kupljen pre 15 godina i nikad uveden u naoružanje. Tada visoki zvaničnici ne bi imali koga da obilaze i tapšu po osakaćenim rukama i očima. Ali sve je u neraskidivoj vezi. Promene hitno i to prave, po meri države, vojske i pojedinca. Potporučnik sa bilborda o lepoti vojnog poziva ne može da preživi, a njegovog resornog idola – pukovnika, načelnika neke uprave u GŠ, vozi audi A8 sa čitavih 4200 kubika, kao u nekoj banana državi. Pukovnik iz GŠ deset godina sa porodicom u kasarni, a njegov general u vili čija se vrednost meri milionima. Ili, 1998. komandant Ratne mornarice "popravlja" etničku sliku Ulcinja useljavajući 150 porodica vojnih lica u pravi geto posle neke "trange-frange" zamene brodova sa vladom CG za to napušteno turističko naselje, a on pravac na jedno od beogradskih brda u vilu sa tri-četiri nivoa. Koji bi medijator, mag ili strani posmatrač mogao ovo da udene u bilo kakav okvir poverenja i lojalnosti, posvećenosti poslu i profesionalnosti, shvatanju i toleranciji, zdravom razumu? Vojno predstavljanje javnosti oscilira od lošeg ka gorem. Pokušaji sa imenovanjem portparola kao i njihovi brifinzi nisu uspeli. Razlozi su vrlo prosti – kabinetski teoretičari, često doktori nerazumljivih nauka, bez prakse i kaljenja u borbi za goli život protiv novinarskih krokodila – nisu imali šansi. Vojska puna apsurda i nelogičnosti bi da se otvori prema svom narodu, ali nema ko da to uradi. Ko da objasni poreskim obveznicima da istu platu u dinar imaju, recimo, pukovnik direktor Remontnog zavoda u Čačku sa 1.000 zaposlenih i njegov kolega koji npr. vodi brigu o broju rovokopača u vojsci. Još drastičnije: general na direktorskom mestu više godina provodi po 200 dana službenog puta u inostranstvu, a njegove kolege nikad do Krfa da odu. Ili, visoki oficir uhvaćen kao član posade krijumčarskog broda u švercu ljudi sa obale CG za Italiju – i nikom ništa. Čak su mu dali i viši čin i položaj, a gradsko okruženje se izruguje. Mnogo je primera koje ni najbolji portparol ne bi mogao da objasni građanima. Gde to postoji u Evropi, ili svetu svejedno, sem kod nas da izjutra u zgrade Generalštaba i Ministarstva odbrane ulaze zaposleni oficiri odeveni u farmerke i patike, često sa kesama u rukama! Generali su zaštićeni tamnim staklima svojih službenih kola, pa izostaje kompletan utisak jutarnjeg sklada i vojne uređenosti. Smatram još uvek provokativnim pitanja o formiranju oficirskog kora, bez obzira na nostalgiju i slavne pretke. Svedoci smo svakodnevno kako i naša diplomatija ne drži do kodeksa, kako generali rasprodaju ugled Vojske i da ne zavirujemo mnogo dublje. U ovim okolnostima može samo da se sanja dan posvećen balu i šampanjcu, bridžu ili golfu – ako se već ide ka tom modelu Vojske, a do tada budimo zadovoljni radom foto i ostalih sekcija u domovima kulture. Teoretičari građanskog društva kažu da evolucija od njorkera do mistera traje 150 godina (šest generacija), a ovde je bio dovoljan samo potpis jednog oholog generala 1992. godine da drugovi oficiri postanu gospoda. Gospoda u bedi i preziru svoje rođene zemlje. Šta tek reći za već zakasnele promene u kompleksu unutrašnje vojne privrede, tzv. vojno-dohodovnih ustanova? Prilično zrele ideje iz Ministarstva odbrane 1996. o prvim nužnim koracima preuređenja vojnih firmi su ugušene rigidnim i ziheraškim stavovima pozadinskih generala iz Generalštaba. Sledeću šansu nisu dobili pa će sad civili prepakivati remontne zavode, hotelsko-poljoprivredne i štamparsko-modne kuće. A sve je moglo već da bude organizovano po standardima Evrope da nisu često o tome odlučivali nestručni ljudi u vojnom vrhu. Ali gazdovali su i despotski donosili, često štetne, odluke generali i admirali sa znanjem o tranziciji kao nekad iz večernjih škola. [*] Pukovnik RM u penziji |
Title: Message
