Pogled iz Evrope na srpski predizborni kič
Sve korisne laži U ovom jugoistočnom parčetu Rimskog carstva, opet sve liči na spontanu ludnicu. Otkako je postojbina zakoračila u političku tranziciju, izbori iz kojih ne izlazimo, postali su javni vizuelni spektakl koji plavi monotone živote gladne mase srpskog jakobinizma. Sve je postalo korisna laž. Posao funkcionera i činovnika pretvorio se u putujuće čergarske zabave širom zemlje, čija se permanentna, za narod preskupa pozorišna šmira, izvodi po programu "izbori". Kandidati današnje Srbije, svetovni namesnici, uzurpatori, nagledani loših agresivnih filmova, viču, galame, mole, grde, prete, prorokuju, pevaju, dižu ruke u vis, podižu palčeve i kažiprste u znak (ne zna se kakve) pobede, prave grimase, drže se u pobedničkom nizu, skaču, trče, prate ih trijumfalna muzika i gromoglasni aplauzi, puštaju konfete i balone. Sve to da bi narodu rekli - ono što on već zna. Moralni striptiz Na neprekidnoj oligarhijskoj, seoskoj zabavi dodele izbornog "Oskara", zaogrnutoj u banalnu, ali dovoljno nerazumljivu reč "konvencija" (koja treba da podseti na to da razlika između srpske mase vernika i tranzicionih "idola" i te kako postoji), pozavideo bi i holivudski US dream - udarnik Švarceneger. Ali, Regan sa onoga sveta, s onu stranu večne glume, verovatno sa podsmehom gleda na ove amatere. Od evropske umerenosti nema ni traga. Na bezumnom putu do zemaljskog trona, sve je i dalje improvizovana mešavina laži i buke, orijentalnih daira i revolveraškog pragmatizma. Sadržaj nije važan. Ko još vodi računa o tome šta se govori i viče i ima li u svemu doslednosti i reči Događaj liči na moralni striptiz. Gledaoci će u svakom od slučajeva biti prevareni, ali će im u ušima i očima ostati nezaboravna, hipnotička zabava. Posle predstave "kandidat" dobija angažman na nekoliko godina, vrstu holivudskog finansijskog ugovora sa zbunjenim sledbenicima, koji se definitivno razbijaju na "mi" i "oni", barem za nekoliko proleća i zima. U stvari, politički kandidati su lica na birou rada koja mole naše rođake u otadžbini da im nađu posao. Ali, ne bilo koji posao, već onaj za koji je plata najmanje 200.000 srpskih dinara. Oni su kandidati za dobar posao i u tome crpe energiju da pevaju, govore i viču, jer im sama pomisao da će biti plaćeni bolje od svih ostalih daje "konvencijsku snagu", da se tako izrazimo. Od nezaposlene Srbije traže da ih zaposli, kako bi bar oni dobili posao. Zato su njihovi osmesi tako jaki i široki, a zubi beli i skupi. Ne znaju, niti ih zanima to da je Srbija zemlja bezubih ljudi. Šta se to dogodilo da se od jednog ozbiljnog shvatanja politike kao veštine ubeđivanja (doduše vulgarnog), donošenja odluka i sprovođenja prava (doduše bez nužnog oslanjanja na pravdu), od prvog demokratskog predsednika skorije istorije koji je ovaj racionalni stil (doduše nenametljivo) oličavao, danas stvorio, kako bi rekao francuski filozof Gi Debor, ambijent "društva spektakla" i virtuelnog cirkusa, kome su potrebni menadžeri, telohranitelji, novac, trube, pozivnice, konfete, baloni, publika i jak aplauz. I, naravno, laž. Preskup spektakl "Iluzija je smatrati da će funkcioneri u svojim delima posvedočiti istu energiju kao u svojim govorima", tvrdio je još Gustav Le Bon. Naši stranački recitatori, bez ritmičnog, melodijskog sluha, čuvaju incestuozni moral "naših ljudi", "naših vernika" i "naših" birača. Srbija je danas društvo političkog, konfekcijskog, ali skupog spektakla, plemenske igre "naroda ogledala", kako bi rekao vidoviti Borhes. Loš, otužan domaći izborni spektakl cirkuskih karavana i partijskih dvorskih luda u ovom času i dalje ima oblik surove borbe da se, u bescenje, ostane u još nedefinisanom životu između prošlosti i budućnosti. To je vika kojom se gata i kojom se kolektivno teraju demoni, vampiri, utvare, pasivnost i smrt. "Život ne vredi ništa, ali ništa nije vredno života", uvek citiram De Golovog ministra kulture Andre Malroa. Dr Mila Alečković Nikolić, Pariz http://www.glas-javnosti.co.yu/ [Non-text portions of this message have been removed]
