Vladika Grigorije: Neka niko ne tuguje
V. Duka 06.04.2007 19:48 Na Veliki četvrtak ispred Sabornog hrama u Trebinju, nakon službe, vladika Grigorije bio je u omiljenom društvu - sa djecom i omladinom. To nas je ponukalo i na prvo pitanje episkopu zahumsko-hercegovačkom i primorskom. http://www.nezavisne.com/slika.php?slka=image/20070406194811.jpg&width=200 NN: Šta pravoslavlje danas može da ponudi mladom čovjeku? Da li mu je interesantno ili je možda konzervativno? GRIGORIJE: Pravoslavlje danas, kao i uvijek i u sve vijekove, nudi i omladini i drugim ljudima, ali mladima prije svega, jer su oni nekako najžedniji života, ono za čim najviše čezne svaki čovjek - a to je izvor na kome čovjek uvijek može da se napoji vodom živom, vodom života. A da bi neka voda bila voda živa, a izvor takav da bi na njega svi hrlili, potrebno je da ljudi zaista osjećaju tu žeđ, ali i da taj izvor bude otvoren, da ne bude ni zatvoren, niti uprljan od strane onih koji su zaduženi za brigu o njemu. Onda će se na tome studencu, odnosno Crkvi, ljudi napojiti vodom živom, vodom života. Ono što je još značajno za mlade ljude jeste da je Crkva prostor slobode, ali ne slobode bez odgovornosti, koja znači raditi i živjeti kako hoćeš, nego istinske slobode, koja podrazumijeva i odgovornost, ali i čini čovjeka drugačijim - tako da on i pored toga bude jedno i zajedno sa drugima. Meni se čini da je to krucijalno pitanje, suštinski problem savremenog čovjeka, jer danas ljudi teško da mogu biti zajedno ako nisu saglasni u svemu. Ljudi koji istinski žele da budu zajedno moraju da prihvate i prime "drugačijost" onih drugih. A tu je upravo jedna od najvećih tajni i dragocjenosti Crkve - da čovjeka prihvata onakvim kakav jeste, polako ga vodeći, tako da on bude onakvim kakav on želi biti, ali i kakav bi trebao biti. Bilo gdje drugo ljudi pokazuju to neiskustvo u kome hoće da postave stvari tako da svi moraju biti onakvim kako im se nameće, no to automatski prestaje biti prostor slobode i mlad čovjek se tu osjeća nelagodno. NN: Vrijeme u kome živimo nije nimalo lako i traži veliku mudrost. Koja bi Vaša poruka, pred Vaskrs, bila pravoslavnim vjernicima i svim hrišćanima koji ove godine zajedno slave ovaj veliki praznik? GRIGORIJE: Naša vjera u Hrista je vjera u takvoga Boga koji nas, evo, na Vaskrs poziva da dođemo u radost Njegovu - i bogati i ubogi, i oni koji su postili i koji nisu postili, da se svi raduju i vesele, jer je trpeza prepuna. Neka niko ne tuguje ni zbog grijehova, jer je Hristova sila, život zasijao iz groba. Sreli su se nebo i zemlja, Bog i čovjek. I svi treba da dođu na praznik nad praznicima i slavlje nad slavljima, svaki kršteni čovjek. Svaki hrišćanin svojim dolaskom na vaskršnju liturgiju treba da potvrdi i utvrdi svoju pravoslavnu vjeru u živoga Boga vaskrsloga Hrista. U tome je naša vjera, u tome je tajna našeg postojanja, u tome je tajna naše ljubavi međusobne, u tome je tajna našeg života. I u tome je, čini mi se, neka naša snaga koja bi mogla da pomogne ovom svijetu, ukoliko ovaj svijet bude htio da čuje naš glas, koji neće biti tako naivan. Naš glas će, prije svega, biti glas koji govori o slobodi, o ljubavi, o žrtvi, ali i o istini i o putu koji vodi u život, i o životu koji jednostavno ima svoje objašnjenje i svoj smisao. On ne ide iz krajnosti u krajnost, nego je to srednji put, put naporan i težak, ali vodi u život i u mirno i tiho pristanište koje nam je svima potrebno. NN: Da li biste mogli prokomentarisati sveukupno opšte stanje u RS i sve ovo što nam se događa? GRIGORIJE: Skoro su neki moji prijatelji, inače vrlo ozbiljni ljudi, došli na ideju da naprave jedan reklamni spot za Republiku Srpsku, sličan onom "Srbija - zemlja sporta" i pitali me kako da nazovemo ovaj. Ja sam im odgovorio da je najprikladnije "Srpska - zemlja slobode", jer to je ono što lijepo i okrepljujuće djeluje, makar na moju dušu. Moj utisak je da u Srpskoj žive ljudi koji jako dobro znaju kakva je cijena slobode, s obzirom na to da smo imali jedno ratno iskustvo, gdje su ljudi ginuli zbog ljubavi prema bližnjim i gubili ono što je najdragocjenije. A glavni motiv srpskih ratnika, bar ogromne većine njih, bila je ta ljubav prema bližnjima, o čemu i Hristos govori da nema veće ljubavi od te. Poučen crkvenim predanjima i učenjima, i ja mislim da nema ljubavi bez slobode i nema slobode bez ljubavi. To je ono što stvara osjećaj kod svih ljudi koji dođu dobronamjerno u Republiku Srpsku - da su ušli u prostor u kome ljudi strašno cijene slobodu, odnosno, imaju mnogo međusobne ljubavi i ljubavi prema onome koji dolazi. A moja radost je u tome još veća što susrećući mlade ljude koji nose to u sebi, vidim i snagu i potencijal Srpske, s tim da na nama, njihovim učiteljima i vođama, predstoji dalja odgovornost i briga. Moja bi poruka bila svakom onom ko u ovoj zemlji ima bilo kakvu odgovornost, da svu svoju snagu i energiju uputimo na izgrađivanje mladih ljudi i ulaganje u njih. Kada je jedan moj prijatelj bio ovdje u gostima, odveo sam ga u jednu domaćinsku kuću u Jazini nadomak Trebinja. Tu smo upoznali dječaka od petnaestak godina, bistrog, zdravog, koji je skoro ubio vuka, upecao najveću ribu u tom kraju, vrlo dobar je učenik u školi. Kada je to vidio moj prijatelj, inače uspješan čovjek u svom poslu, on reče - Dajte mi ovog dječaka, ja ću njega brzo naučiti da radi na kompjuterima i govori strane jezike. Djeca koju je on poznavao znala su da rade na kompjuterima i govore strane jezike, ali, veli on, njih nikada ne bih mogao naučiti da ubiju vuka. Mnogo je teže naučiti čovjeka da bude slobodan i da poštuje slobodu drugoga, zapravo naučiti ga kako da bude izgrađena ličnost. NN: Da li Srbi sa ove strane Drine imaju dovoljno mudrosti da ostvare svoje slobode? GRIGORIJE: Pravo pitanje je, u stvari, pitanje mudrosti. Jer mi sada teško da možemo govoriti o snazi, ili pričati o vojnoj ili političkoj moći, koje realno nemamo, ali o mudrosti možemo da pričamo. A to nije nešto nevažno, nego je upravo temeljno za sve navedeno, ali iza mudrosti se krije ona mnogo pominjana riječ - odgovornost. Mudrost je u tome da gledamo naprijed i vidimo šta će biti u budućnosti, ali s pogledom na prošlost, iz čega bismo onda izvukli korist za ono što će doći. Mudrost je i u tome da sagledamo sadašnjost, kao ono što neprestano postaje prošlost i prestaje biti budućnost, i da budemo realni. S tim, da se za početak mudrosti mora vezati i ljubav prema Bogu, ali i strah od Boga. Mudrost bi, dakle, onima koji vode ovaj narod danas bila najpotrebnija. Na kraju, ništa drugo, i ništa više, i ništa ljepše nemam da kažem osim HRISTOS VASKRSE I RADOST NAM DONESE! http://www.nezavisne.com/ [Non-text portions of this message have been removed]
