Fond istine o Srbima - Foundation of Truth on Serbs
==================================
*Anihilacija Republike Srpske Krajine
5. avgust 1995 - 5. avgust 2007.*
Predrag R. Dragić Kijuk
Predsednik u genocidnom ključu
(Slučaj hrvatskog predsednika Stjepana Mesića)
*III*
Kao što je Franjo Tuđman stvarao drugu hrvatsku državu na ideologiji
NDH, tako je i Stipe Mesić svoju političku karijeru ostvario
podržavanjem ustaške ideologije. To je jedini razlog što je Mesić ubeđen
da su Hrvati "pobijedili 10. travnja" (1941). Uostalom, to potvrđuju ne
toliko uspostavljene veze HDZ i hrvatske političke emigracije, koja je
Pavelićevu NDH doživela kao krunu tisućljetnjeg napora hrvatskog naroda,
koliko "uspješne karijere" hrvatske emigracije u strukturi nove
hadezeovske države, makar je to emigracija zarobljena političkim
testamentom antisrpske i maroderske prve NDH. Da je Mesić na talasima
ustaške ideologije gradio svoju novu demokratsku biografiju svedoče i
činjenice kojima je opravdavao nekrofilsku politiku Pavelićevih
domoljubaca. Na tribini u Švajcarskoj, 1992, on decidno kaže: "Ustaše
su bili oni koji su željeli hrvatsku državu... A ako je bilo zločina,
bio je to rat u kojemu su ratovali svi protiv svih".
Slaba je i naknadna, metaforička Mesićeva odbrana, uz pomoć poznate
sentence Vunka Nikolića da je bio "za 10. ali ne i za 11. travnja".
Njegova kritička tvrdnja (izneta na predavanju u HAZU 15. decembra 2006)
da je već "8. svibnja (/maja/) 1941. donijeta odredba kojom se u Zagrebu
Srbima i Židovima zabranjuje stanovanje u sjevernom dijelu grada..." a
"drugom odredbom od istog dana Srbima i Židovima... ograničava slobodno
kretanje Zagrebom" i "Srbima se ulazak u Zagreb i izlazak iz
njegadozvoljava samo uz prethodno policijsko odobrenje" – ne razjašnjava
zašto je Pavelićeva Hrvatska sprovodila državni teror nad lojalnim
žiteljima. Njegova hipokrizija kao "ispričavanje" deluje neubedljivo jer
u potpunostizatamnjuje njegov stav da su u toj državi koja je hitlerovce
dočekala egzaltirano "ratovali svi protiv svih": "Kad su Njemački
tenkovi ušli u Zagreb, na ulicama je bilo puno svijeta što je pljeskao i
bio razdragan, jer je nestala Kraljevina Jugoslavija u kojoj Hrvatima
sigurno nije bilo lako, no među tim razdraganim svijetom nesumnjivo je
bilo puno onih koji kasnije nisu odobravali ustaški teror, masakre,
koncentracijske logore..." (Feral Tribune, 14. 12. 2006). Srbi ne samo
što su u toj državi žigosani, nosili su trake na kojima je pisalo
"Serben" (Mesić ne treba da se teši da se komunistička zabrana srpskog
pamćenja obračunala i sa ovim delom stravične ostavštine i da tih traka
nema), već su stajali u redovima za klanje i masovno uništenje.
U prvoj NDH nisu "ratovli svi protiv svih" već je to, kao i u drugoj,
demokratskoj NDH bio rat protiv Srba. Zato preuzeta Mesićeva izjava da
je bio "za 10. ali ne i za 11. travnja" deluje cinično i u svemu
odbranaški kada je u pitanju istorijska istina o Pavelićevoj NDH. Da
nije bilo egzaltiranog hitlerofilstva kao pokrića za narastanje
ostrašćene srbofobije – zar bi Herman Nojbaher, specijalni ataše Adolfa
Hitlera za Balkan, mogao da ostavi sledeće svedočanstvo: "Kad vođe
ustaškog pokreta izjavljuju da su istrebili milion Srba, računajući tu
novorođenčad, žene, starce i decu, mislim da se hvališu. Prema
izveštajima koje sam dobio procenjujem da broj nezaštićenih osoba koje
su ubijene nije veći od tri četvrtine miliona".
Mesić je alergičan na pominjanje masovnog istrebljenja Srba i "zverskog
krstaškog rata" koji je sprovodila prva NDH – kao što ne pominje ni
završeno etničko čišćenje Srba 1995. u novoj, njegovoj NDH, koje su
Hrvati ovoga puta izvršili ne uz prećutnu saglasnost nemačkih nacista
već dirigovanu lobistiku evroameričkih globalista. Čak i kada kritikuje
postavku Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (novembar 2006), on paušalno
izlaže svoj antifašistički stav, pedantno zaobilazeći da imenuje
konkretne krivce i da u ime humanističkog mementa iznese iznese
zastrašujuće brojke o nevino postradalim u prvoj NDH. Štaviše,
iskoristiće svaku priliku da uopšti fašistički (!) zločin nad nehrvatima
(Srbi, Jevreji, Cigani) čiji broj uvećavaju srpski nacionalisti.
Ali, Mesić, hadezeovski intelektualci i kvazinaučnici nemaju problem sa
srpskim istoričarima več faktografijom nesrpskih izvora. Nemački
istoričar Valter Gerlic (W.Görlitz, "Der Zweite Weltkrieg 1939-1945",
Stuttgart,1952), ne uočava da su u prvoj NDH "ratovali svi protiv svih"
već konstatuje: "Na žalost, jedna od prvih mera koje je primenio
katolički ustaški režim bio je užasni vojni poduhvat istrebljenja uperen
protiv stanovništva koje je pripadalo grgopravoslanoj veroispovesti".
U prvoj NDH, o kojoj se ne usuđuje da govori Stipe Mesić, sem sabirnih
logora, "zbirališta" (Caprag kod Siska, Bjelovar, Slavonska Požega) bilo
je 10 masovnih koncentracionih logora ("Danica" kod Koprivnice,
"Jadovno" kod Gospića, "Slano" na ostrvu Pagu, "Kruščica" kod Travnika,
"Loborgrad" nedaleko od Zlatar Bistrice u hrvatskom Zagorju, "Đakovo",
"Tenja", "Sisak", "Jasenovac" i "Stara Gradiška"). Fikreta Jelić – Butić
navodi izvore i autore koji tvrde "da je na dosad ispitanom prostoru od
57.000 m^2 pokopano preko 360.000 pogubljenih zatočenika", odnosno da je
broj uništenih ljudi na sveukupnom prostoru od 700.000 vrlo realan
("Ustaše i NDH", Zagreb, 1978). O preko milion pobijenih Srba u
papohrvatskom holokaustu 1941-1945. izveštava "Dizionario Enciclopedico
Treccani" (tom VI), a kardinal Ežen Tiseran procenjuje u proleće 1942.
"da je broj žrtava pokolja već prešao 350.000".
IV
Nije nevažno istaći da u svome predavanju u HAZU (15. decembar 2006),
koje je kao osobeno "ispričavanje" za nedopustiv istup u Australiji i
koketiranje s ustaštvom, Stipe Mesić stavlja na suprotna događanja,
računajući da takvim menjanjem razloga za "ispričavanje" pridobija
auditorijum kome se obraća. Kao što je u Švajcarskoj, 1992, pridobio
slušateljatvo analizom Domovinskog rata ("Moramo reći svijetu i svima da
u Hrvatskoj nema građanskog rata, nema međuetničkog i vjerskog sukoba.
To je sukob srpskog agresora s Hrvatskom vojskom i hrvatskim
redarstvenicima") on i u HAZU računa na izazvanu naklonjenost
okrivljujući druge, razumljivo ne izostavljajući i Srbe.
Služeći se frazeološkim belfom, ruganjem korifejim Pavelićeve NDH koji
su "još prije isteka 1941. navijestili rat Sjedinjenim Američkim
Državama i Velikoj Britaniji", zatim stavljajući u istu ravan žrtve prve
NDH (Srbe, Židove, Rome, Hrvate – antifašiste) te ističući sopstveni
fluidni i nedefinisani stav prema Josipu Brozu Titu – Mesić konačno
akademicima prepričava ono što pretpostavlja da ih jedino čini
ispunjenim: analizira "raspad Jugoslavije". Tada "/na scenu/ izlazi /u
Srbiji/ (sic!) Slobodan Milošević, čovjek koji je naprosto volio vlast i
koji je želio vlast".
Međutim, prava gradacija je u Mesićevom nastavku rečenice, u svima
prepoznatljivom procesu satanizacije čitavog jednog naroda, jer je
Milošević "želio vlast da bi mogao menjati granice i povećati teritorij
Srbije. U službi tih svojih ambicija izveo je /na scenu/ (podvlačenja
a.t.) i velikosrpski nacionalizam, odnsno šovinizam". Tako – umesto
"isprike" zbog koketiranja s ustašstvom – saznajemo da Milošević nije
prošao sa pričom o spasavanju Jugoslavije, nije uspeo da prikrije
velikosrpske ambicije (iako je svet bio sentimentalan prema
Jugoslaviji), nije uspeo d asvet ubedi da oni koji izlaze iz Jugoslavije
jesu separatisti – pošto su oni bili korisnici ustavnog prava.
Cela priča ne bi imala smisla i opravdanja za uspostavljeni dramaturški
zaplet, koji joj prthodi i koji u stvari postoji iz jednog jedinog
razloga: da pokaže kako je Mesić "uvijek inzistirao na tome da se zna
redoslijed događanja, da se zna što je bilo prije a što poslije".
Jednostvno, "redoslijed događanja" i to "što je bilo prije" opravdava
razloge Mesićevih izliva razumevanja za ustašku NDH. Naprosto, ključni
Mesićev stav u predavanju u HAZU jeste taj njegov moralni, intelektualni
i politički habitus utemeljen na "inzistiranju redoslijeda događanja".
Problem sa "redoslijedom događanja", međutim, sadržan je u (pominjanom)
njegovom decidnom stavu da su u prvoj NDH "ratovali svi protiv svih".
Teško je, čak i tako veštom belf-inteligentu i neprincipijelom
političaru u kakve spada Stipe Mesić, da nas ubedi u važnost
"redoslijeda događanja" u ratu "svih protiv svih" – kad istorijske
činjenice neumoljivo pokazuju da se osnovni program NDH sastojao iz
želje da se obračun sa Srbima okonča njihovom anihilacijom. Naime, pre
rata "svih protiv svih" logor smrti, Jasenovac, je počeo da guta
nepoželjne Srbe već tokom 1941. Nije li prvi logor ovog balkanskog
Aušvica ("Bročice" – Bročke Jesenine zvane i "Versajev" logor) dičekao
nesrećnike nepuna tri meseca od proglašenja hrvatske ustaške Nezavisne
Države. Ostaje pitanje zašto o ustaškim zločinima i Jasenovcu, koji su
do "kraja sedamdesetih godina" XX veka "bili tabju tema", Mesić nije
zastupao principijelan stav o "redoslijedu događanja". Tim pre što
Jasenovac nije bio ni sabirni ni radni logor već "tvornica smrti"
("Jasenovac" – Spomenica SPC, Beograd, 1990).
Prećutkivanje istine o ustaškim zločinima nije puko intelektualno
prekomponovanje ideološke tvorevine NDH (kao što to ne može biti ni
prekomponovanje NATO falange u instituciju vojne humane misije) no veći
zločin od počinjenog zločina. Nema i ne može biti nikakve sumnje da
"talas pokolja koje su ustaše diktatora Pavelića pokrenule u proljeće –
ljeto 1941. u skladu s programom etničko-vjerske čistoće, podstiču
stalni pozivi na rasnu mržnju koje širi Poglavnikova propaganda, a često
i propovjedaonice katoličke crkve" (Marko Aurelio Riveli, "Nadbiskup
genocida", Nikšić, 1999, str. 121). MEsićeva odbrana NDH kao istorijekse
težnje hrvatskog naroda kome se nezavisnos prvi put nazirala "slomom
Jugoslavije 1941" znači više od relativizovanja zloćudnosti prve NDH.
Svojim koketiranjem sa ustaštvom on, zajedno sa ideološkim
istomišljenikom Tuđmanom, postaje saučesnik svih zastupnika raznih
verzija "laži o Aušvicu".
Razmere genocida nad Srbima nije moguće poništiti, najmanje friziranjem
pretpostavki i izmeštanjem sa stanovištva sadašnjosti (šta bi neko
želeo) u stanovište prošlosti (šta je stvarno bilo). Tog zločina nad
zločinima Hrvatska se ne može osloboditi političkim pertubacijama niti
projektovanjem svoje krivice na drugog, ponajmanje zatiranjem istine.
Ta nacionalna senka ostaje trajni istorijski žig o služenju izopačenom
političkom idealu i homicidnom arijevskom humanizmu. Hrvatske ustaše su
stvorile monstrum-državu u kojoj su "bile uobičajene masovne
egzekucije", gde su se u mesarama izlagali komadi sa natpisom "ljudsko
meso" i u kojoj su vršena "plemenita takmičenja" u najbržem i
najbrojnijem prerezivanju ljudskih vratova. "Spaljivali su crkve pune
ljudi, nabijali decu na kolac... sekli noseve i uši, kopali oči.
Italijani su fotografisali nekog ustašu oko čijeg vrata su visila dva
lanca ljudskih jezika i očiju" (Karlhajnc Dešner "Politika rimskih papa
u XX veku", Beograd, 2005,knjiga II, str. 138).
Sve ove činjenice klonirani hrvatski intelektualci i globalistički
prosvećeni varvari poništavaju kako bi neoustašku tvorevinu
komunističkog generala Franje tuđmana (koga su, zbog krilatice: "Ponosan
sam što moja žena nije ni srpkinja ni židovka", njegovi istodelatnici
proglasili novim ocem hrvatke nacije) odenuli u demokratsko ruho. Taj
napor evroameričke političke sekte usmeren je samo jednom cilju:
opravdanju obračuna i satanizacije Srba od strane "međunarodne"
zajednice i opravdanju bespravnog bombadovanja Srba 1995. i 1999.
godine. Ali, to je i razlog što američki ideolozi, kao i njihovi
sateliti, nisu mogli da izbegnu sukob sa istorijom. Zato se i može
zaključiti: jasenovački sindorm u prvoj polivini XX veka i etničko
čišćenje Srba u drugoj polovini XX veka ne može prikriti niti i jedna
ideologija, pa ni hadezeovska, šengenska ili petagonska.
© Predrag R. Dragić Kijuk
===============================
+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
Iustitiae oculis semper vigilat
+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
===============================
http://fond-istine.blogspot.com/