POLITIKA
14. januar

Društvo
      
Almuli: Neistina na milion adresa

Helsinški odbor za ljudska prava je netačnosti o genocidu nad Jevrejima 
u Srbiji u Drugom svetskom ratu poslao na elektronske adrese oko milion 
ustanova i organizacija u 150 zemalja, kaže Jaša Almuli


Jaša Almuli
Fotodokumentacija Politike

Helsinški odbor za ljudska prava u Beogradu menja istoriju holokausta u 
Srbiji. Ovakva smela tvrdnja Jaše Almulija, barda srpskog i 
jugoslovenskog novinarstva i publicistike, nekadašnjeg predsednika 
Jevrejske opštine Beograd, saopštena u telefonskoj razmeni novogodišnjih 
čestitki na relaciji Beograd – London, zahtevala je i pojašnjenje. 
Almuli navodi deo Izveštaja Helsinškog odbora o Srbiji za 2006. godinu,. 
U odeljku posvećenom antisemitizmu kaže se: „U toku Drugog svetskog rata 
Jevreji u Srbiji su u visokom procentu stradali u holokaustu, ne samo od 
nemačkih okupacionih vlasti, već i od vlade nacionalnog spasa Milana 
Nedića, ljotićevaca, Žandarmerije i Specijalne policije, čiji je 
efikasan rad doprineo da je već u avgustu 1942. godine Beograd, kao prva 
evropska prestonica, proglašen za grad očišćen od Jevreja (Judenrein).”

Nagrada za prijavu

„Ovo izjednačenje nemačkih okupatora i kvislinških organa u uništenju 
srpskih Jevreja ne odgovara istini”, kaže Almuli. „Tom netačnošću Odbor 
rizikuje da obezvredi svoje konstatacije o neočekivanom antisemitizmu u 
Srbiji koji ranije čitav vek nije postojao.”

Pozivajući se na istraživanja Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, na 
svedočanstva preživelih srpskih Jevreja, kao i na dela priznatih 
jevrejskih istoričara u inostranstvu, Almuli upozorava da „svi oni 
govore da su jedino nemački okupatori odlučivali o uništavanju Jevreja u 
Srbiji i da su izvršioci bili nemački organi”.

„Kvislinški režim i formacije nabrojane u izveštaju Helsinškog odbora 
imali su sporednu ulogu. Dostavljali su nemačke pozive Jevrejima, 
sproveli su nemačku meru izbacivanja iz državne službe, držali su 
mestimično stražu i za nemačku novčanu nagradu tražili skrivene Jevreje 
i predavali ih Nemcima”, kaže Almuli.

Na osnovu razgovora sa preživelima on zna za više takvih slučajeva, a 
pominje profesora primenjene umetnosti Aleksandra Ajzinberga.

„U kameru mi je ispričao kako su se on i njegova majka jedne noći 1942. 
krili u kući supruge generala Bodija u Beogradu. Naišao je sused, srpski 
policajac, i pozvao je da se kartaju. Pohvalio se da je tog dana zaradio 
25.000 dinara. Pronašao je tri skrivena jevrejska lica kod jednog 
srpskog bračnog para i za svakog od njih dobio po 5.000 dinara”, navodi 
Almuli.

On podseća i na hrvatsku ratnu propagandu devedesetih godina koja je 
izjednačavala ulogu Nemaca i kvislinških organa u Srbiji, kao i 
uništenje Jevreja u ustaškoj NDH i okupiranoj Srbiji.

Tako je Atila Hoare, „Britanac u rodbinskim vezama sa Hrvatskom”, 9. 
septembra 1993, u pismu „London Review of Books” napisao: „Isti broj 
Jevreja je ubijen u ratno vreme u Hrvatskoj i Srbiji – 24.000 i 23.000. 
I srpski kvislinški režim Milana Nedića je sa oduševljenjem učestvovao u 
holokaustu i izgradio svoje logore smrti, kao što je bio logor na 
Banjici, čije je osoblje bilo srpsko”.

„Odgovorio sam u istom listu 8. oktobra”, kaže Almuli, ukazavši na to da 
Hoarovo pismo sadrži dve neistine o broju žrtava u Hrvatskoj i Srbiji, 
kao i jednu poluistinu.

U logoru na Banjici su radili srpski policajci, ali je logor bio osnovan 
po nalogu Nemaca koji su imali kontrolu. U njemu su bili zatočeni u 
najvećem broju srpski rodoljubi. Kroz logor je prošlo samo 454 Jevreja, 
mahom onih koji su se krili i bili uhvaćeni, a zatim predavani Nemcima 
koji su ih streljali.”

Almuli se poziva i na delo „Zločini fašističkih okupatora i njihovih 
saradnika protiv Jevreja u Jugoslaviji”, Saveza jevrejskih opština 
Jugoslavije.

„U Srbiji je pod nemačkom okupacijom ubijeno 14.000 Jevreja. Oko 5.000 
je streljala nemačka armija u leto i jesen 1941. godine kao srpske 
taoce  u odmazdama zbog akcija partizana, a 7.500, mahom žena i dece, 
ugušeno je u proleće 1942. godine u kamionu dušegupki dopremljenom iz 
Berlina, čija je nemačka SS posada izvršila ubijanje”, navodi Almuli.

Jevrejski istoričar Kristofer Brovning je svoje nalaze objavio u naučnoj 
publikaciji izraelskog memorijalnog muzeja Jad Vašem (sveska XV). U tom 
radu on piše: „U Srbiji su živote oduzimali uglavnom pripadnici nemačke 
armije, a ne SS jedinice (…) Streljanje je vršeno pod izgovorom odmazde 
za gubitke nanete od strane partizana (…) Oni koji su preživeli taj 
pokolj izvršen u jesen (1941), većinom žene i deca, smešteni su u 
koncentracioni logor (…) na drugoj obali Save  prekoputa Beograda, i bez 
obzira na starost i pol, bili su ubijeni u kamionu sa gasnom komorom u 
proleće 1942. godine”.

A Raul Hilber, profesor i istoričar jevrejskog porekla iz SAD, u 
klasičnom delu „Uništenje evropskih Jevreja” navodi: „U decembru 
1941.(…) vojne jedinice su prebacile porodice streljanih talaca u Zemun 
gde je komandant Policije bezbednosti i SD, dr Šefer, čekao na svoje 
žrtve (…) Pokretna gasna komora je 1942. stigla iz Berlina (…), a žene i 
deca su ubacivani u taj kamion (…) Ova operacija je završena 10. maja 
1942. Zadovoljni Šefer je izvestio da više nema jevrejskog problema u 
Srbiji”.

Ko je poslao kamion?

I Paul Fridlender, američki Jevrejin i profesor istorije, u najnovijem 
delu „Godine uništavanja” iz 2007, o logoru Sajmište piše: „Ostalo je 
nejasno ko je u nemačkoj upravi u Beogradu zatražio od RSHA da pošalje 
kamion u Beograd. Da li je to bio šef Civilne uprave Harald Turner ili 
Emanuel Šefer, šef Policije bezbednosti u Beogradu (...)? Kamion je 
stigao u Beograd krajem februara 1942, a početkom marta počelo je 
ubijanje. Do 9. maja jevrejske žene i deca sa Sajmišta, bolesnici i 
osoblje Jevrejske bolnice u Beogradu i jevrejski zatočenici iz obližnjeg 
logora su svi bili ugušeni”.  

Na pitanje da li postoji opasnost da neko njegove tvrdnje proglasi za 
odbranu Milana Nedića i njegovog kvislinškog režima, naš sagovornik kaže:

„Ja ne branim ni Nedića niti njegov režim”, odsečan je Almuli, „već 
oklevetanu Srbiju i borim se uvek protiv revizije istorije holokausta. 
Zato i postavljam pitanje: Zar gospođice i gospođe iz Helsinškog odbora 
u Beogradu nisu sve ovo znale ili nisu mogle da pročitaju? Neke velike 
zapadne sile, u odsustvu bilo kakve međunarodnopravne osnove, tvrde da 
Srbija nema moralno pravo na Kosovo, jer je ubijala na njemu mnoge 
Albance za vreme bombardovanja 1999. godine. Da li je sada ovo moralno 
diskvalifikovanje Srbije trebalo potkrepiti lažju da je Srbija isto 
koliko i Nemci kriva za ubistvo srpskih Jevreja?!”, kaže Almuli.

Helsinški odbor je netačnost o učešću Srbije u genocidu nad Jevrejima 
poslao na elektronske adrese milion ustanova i organizacija u 150 
zemalja, među kojima su ministarstva spoljnih poslova, biblioteke, 
univerziteti i naučni instituti i mediji svih vrsta.

Slobodan Kljakić
[objavljeno: 14.01.2008.]

Одговори путем е-поште