Dušan Janjić, direktor Centra za etničke odnose o dijaspori
Imamo šta da naučimo od Albanaca i Hrvata - Moram da kažem da je trenutna karakteristika dijaspore ista kao i stanje srpske nacije - postoji velika unutrašnja podeljenost, dezorganizovanost i neka vrsta krize identiteta, kaže za Korene Dušana Janjić, direktor beogradskog Centra za etničke odnose i jedan od najuglednijih političkih analitičara u Srbiji. Piše: Goran Radulović Po njemu, prvi problem je što kad se kaže dijaspora, treba da se vidi da li se radi samo o etničkim Srbima ili i o licima koja su iz Srbije otišli, a druge su nacionalnosti. On smatra da se kod nas se u zadnjih dvadeset godina sve svelo na etničke Srbe, što je itekako suzilo prostor delovanja Srbije kao države. Ako to uporedimo sa Mađarima, njima su naprimer veoma pomogli Jevreji iz dijapore, poreklom iz Mađarske, oni koji imaju lep odnos prema Mađarskoj kao zemlji matici. Nažalost, većina ljudi s ovih prostora se podelila prema etničkim osnovama i pripada drugim grupama podeljenim po svojim udruženjima., Drugi problem je sa Srbima iz bivših jugoslovenskih republika, oni jednostavno sada vide Srbiju kao jedinu državu koju imaju, i više se vezuju za Srbiju nego za državu kojoj žive, kao što je Republika Srpska, odnosno Bosna i Hercegovina ili Hrvatska. Oni objektivno unose jedno drugo gledanje na Srbiju nego dijaspora koja potiče iz same Srbije, smatra Janjić. Na koji način je još podeljena naša dijaposra? -Druga vrsta podele koja još više opterećuje je stariji talas emigracije. Što se tiče iseljenika od pre drugog svetskog rata, oni su se uglavnom integrisali u društva u kojima žive i imaju vrlo malo potomaka koji održavaju odnose sa maticom. Opet, ti isti potomci nisu želeli da održavaju odnose sa režimom. Upravo prema tim ljudima država sada treba da posveti više pažnje, jer oni, ta četvrta- peta generacija iseljenika sigurno gaje ljubav prema matici i želeli bi da uspostave bolje odnose bez neposrednih interesa. Sledeća grupa dijapore su oni ljudi koji su otišli posle drugog svetskog rata, ona je politički podeljena, četnici, ljotićevci, partizani, pa posle toga disidenti i ostali, nekako je još uvek ostala podeljena i nije uspela da se popne na nivo shvatanja matične države. Tu je i najnoviji talas od devedesete godine naovamo, koji je po meni podeljen u dva pola, jedan deo koji se itekako bori da se integriše u društva u koja su došli i drugi koji baš ne uspeva u tome i on se zapravo hvata države Srbije kao mogućeg finansijera ili pomagača. Koliko je država odgovorna za ovakvo stanje? -Naravno da jeste i to je drugi deo problema. Dakle, vlast ili režim je u dijapori uvek gledala ili izvor informacija ili izvor saradnika ili priliku za skupljanje novca - tu se nije video ravnopravan odnos i nažalost, to se nije promenilo do dan danas. I mislim da ovi poslednji pokušaji Vuka Draškovića, Milice Čubrilo i Vojislava Vukčevića da se naprave Saveti dijapore radi podrške za glasanje, mislim da to nije dobra stvar. Svoditi ulogu diojapore samo na birače i glasače nije dobro i to je i sama dijaposra pokazala gotovo zanemarljivim izlaskom na biračka mesta. Da li se zloupotrebljavaju iseljeničke organizacije? - Da, ima i toga i mi stalno vidimo kako se te organizacije koriste za potrebe partija, ministara ili funkcionera i biće teška borba sve dovesti u red i vratiti poverenje dijaspore. Takođe, imamo i problem jer ovde nema zadrugarstva, nema podrške fondacijama na način kako bi čovek iz Amerike, kada pruži državi pomoć, da mu se to odbije od poreza, te institucije nisu regulisane kao istovetne na Zapadu i onda to otežava saradnju, sve se odvija pod firmom humanitarne pomoći, a to nije dobar pristup. Upravo bi ta kooperatitva bila dobar oblik za stare ljude koji žele da se vrate - imaju novca ali su i navikli da žive na višem standardu, navikli su da budu akcionari i zašto oni, na primer, ne bi mogli da budu akcionari, recimo, Gerijatrijskog centra. Dakle, upravo nedostatak zakona i poreskih olakšica je ono što sprečava one ljude iz dijapore koji žele da podrže državu, a ne da to bude samo jednokratna ili višekratna pomoć, već da to bude zajednička odgovornost, odnosno posao. Pored svih problema, mi nemamo ni mentalitet, nemao neki trajan odnos prema zemlji matici, to ide periodično od katastrofe do katastrofe, od kampanje do kampanje, često se više pažnje poklanja folk zabavi, nego ozbiljnim državnim projektima. Da li je za to krivica samo dijaspore? - Ne, nije samo njena, to je i problerm države, jer ona nije u stanju da definiše nacionalne i državne interese i strategiju. Da ima strategiju obnove i preporoda, ona bu u nju morala da uključi dijasporu, a to znači da bi ona morala da utiče na pravljenje te strategije. E, drugi su to veoma usprešno uradili,pomenuo sam Mađare, tu su i Hrvati i njihova država, bez obzira ko je je premijer ili predsednik, da li je to Tuđman, Račan ili Sanader, oni uvek idu sa tri četiri cilja i ne menjaju ih, a mi to nemamo. Pogledajte i albansku dijasporu - imate poznati primer iz devedesete, kada je nastajala OVK, u Skandinaviji je albanska dijapora plaćala porez Rugovinoj državi. OVK je, da podsetim bila u opozciji, ali su oni plaćali i Rugovu, ali su finansirali i OVK. Oni su imali strah da će ih Rugova isključiti jer daju pare za OVK, ali su ipak davali - to je osećaj zajedništva i povezanosti s jednim ciljem. Kod nas taj osećaj sad nije postojao, ali ga je biklo ranije, setimo se dramatičnih događaja tokom prvog svetskog rata kada je dispora dosta pomogla. Pa ne bi ni srpska država nastala da tadašnje iseljeništvo nije pomagalo Karađorđa i Miloša, a i kad je nastala Jugoslavija upravo je srpska dijaspora mnogo učinila, najviše ona iz Njujorka. Najkraće, sada nam nedostaje ta inicijalna kapisla od države - dogovor o državnim i nacionalnim ciljevima. Imamo li mi uopšte lidere u dijaposri i koliko su oni zaista relevantni? -Iseljeničke organizacije su zapravo nevladine organizacije i one se okupljaju oko užih interesa manjih grupa ljudi. Neki uspevaju nešto da urade, neki ne uspevaju. E, sad tu nastaje problem koji sam već pomenuo, a to je mentalitet, jer svako hoće da monopoliše predstavljanje celokupne dijapore. Mi imamo čak i lažnih organizacija, nekih koji su zapravo samo sajtovi ili projekti dvoje,troje ljudi koj uzimaju novac. To je moguće zato što ne postoji zdrava konkurecnija pre svega u državi, jer dovoljno je da dobijete pristup do bilo kojeg ministra i onda on vas isfinansira ili vas pozove na sastanak dijadpore i proglasi vas jedinim. Mislim da će sve biti mnogo bolje kad se naprave direktni kanali sa zavičajem i kad ne bude bila bitna politička podobnost ili blizina vladi. Verifikacija treba da bude zanovana samo po pitanju šta je jedna grupa, primera radi uradila na lobiranju z a Srbiju u Americi, ili u Srbiji povodom pomoći Srbima na Kosovu. 23.4.2008. http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=1511 [Non-text portions of this message have been removed]
