http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/O-cirkusu.lt.html
Goran Petrović O cirkusu „Pa šta? Šta hoćete? Nismo vas primorali, sami ste se okupili... Uostalom, sada je kasno, već ste platili svoje ulaznice!”. Te godine sam shvatio da je na svetu malo stvari koje mogu da budu tužne toliko koliko može da bude tužan loš cirkus. Bio je početak leta. Prvo su se pojavili uvek isti plakati, retuširana slika glave lava, rukom upisan, malčice ćirilicom malčice latinicom, datum gostovanja i mesto gde će biti postavljena šatra (kao i lane, plato takozvanog Kvantaša). Pa je došlo nekoliko kamiona sa opremom. Pa su pobili kočiće, sedišta svrstali u tribine, razapeli šarena platna i razvili nekoliko zastava. A onda je ulicama počeo da kruži automobil sa ozvučenjem montiranim na krovu, da pronosi poziv, snimljen na beskonačnoj traci: „Još samo večeras... samo u vašem gradu... samo zbog vas... poslednja prilika... neponovljiva predstava... uz učešće internacionalnih umetnika...” Na stranu to što je šatra bila mala, prepuna neveštih zakrpa. Mada se to pokazalo i kao dobro, inače bi zagušljivi vonj strugotine posute u centru bio neizdrživ. Na stranu to što su voditelj i voditeljka programa previše histerično gestikulirali, te bili preterano, lažno prisni sa publikom i što su govorili: „obzirom”, „’ajmo sad da vidimo”, „iza stejdža”, „naš stilista”, a na kraju i neizbežno „vidimo se sledeće godine”. Na stranu to što su divlje životinje bile stare, olinjale, ukočenih, tupih pogleda, a one domaće na ivici ludila. Na stranu to što su žongleru ispadale loptice iz šaka, te je naposletku samo mahao rukama, istini za volju veoma spretno i veoma, veoma dugo. Na stranu to što su oba klovna, inače braća, rod rođeni, pokušavala da izazovu smeh isključivo tako što su se besomučno udarali i to zbilja, do krvi, videlo se da se mrze, da to nije gluma. Na stranu i to što su okupljeni u svemu tome uživali. Na stranu to što samozadovoljni mađioničar ni posle predstave nije vratio krupnu novčanicu za potrebe trika pozajmljenu od gledaoca u prvom redu. Jednostavno se okrenuo i otišao, naduren zato što nije dobio dovoljno snažan aplauz. Na stranu to što strašni atleta nije bio muškarac. Što se može i razumeti kao omaška, ali kako shvatiti i to da žena sa bradom nije bila žena. Na stranu to što je akrobata na trapezu u poslednji čas, neutešno ridajući, odustao od pompezno oglašavanog i oglašavanog salta koji još niko nikada nigde nije izveo. Na stranu sve ostalo... Najtužnije je bilo to što su se ti ljudi neprestano predstavljali kao neki drugi. Svako od njih je imao po nekoliko tačaka i svaki put je prozivan kao neko drugi, imao je drugo ime i prezime, dolazio je iz druge egzotične zemlje ili grada, imao je drugi kostim, nekada loše dolepljene brkove ili zulufe... Iako izvođača nije bilo više od desetak, valjda se tim navodnim mnoštvom opravdavalo ono svuda najavljivano – internacionalni cirkus. Znači tako, pomislio sam. Sve je to iluzija. I to ne samo nevešta obmana, već puka laž koja se umorila od sebe same, pa tom društvancetu, toj putujućoj družini, nije stalo ni da se bolje prikrije, već otaljava svoje postojanje, čak i kao da bezobrazno poručuje: „Pa šta? Šta hoćete? Nismo vas primorali, sami ste se okupili... Uostalom, sada je kasno, već ste platili svoje ulaznice!”. Ne znam koliko je bilo onih koji su predstavu videli kao tužnu. Verujem da je bilo takvih, kao što verujem da je bilo i onih koji ništa nisu primetili, kojima se sve ovo učinilo kao bolji, novi život. Opet, i ti prvi i ti drugi su se na izlazu pomešali, pa su se ispred šatre sjatili oko prodavca šećerne vate. On je na drvene štapiće namotavao i namotavao penaste slatkiše, mnogo veće nego što su uistinu. Šećerna vata je bila roze ili pink boje. Napomena: Do aktuelizacije ovog teksta se dolazi prostom zamenom reči. Primera radi, reč cirkus valja zameniti rečju Srbija. I tako dalje... Tačnije kazano, i tako bliže... Jedino reč tužno nije moguće, a nažalost nije ni potrebno promeniti. Goran Petrović [objavljeno: 03/10/2008] stampaj posalji
