Načelniku ima ko da piše Piše: General Zdravko Ponoš
Gospodo, voljno! Nemojte ustajati. Sedite da vam ispričam šta mi je na duši... I ja sam seo kad sam dobio novogodišnju čestitku od predsednika republike. Nije to bila obična čestitka nego moja smena. Pisalo je: Srećna Nova godina generale, smenjeni ste! Niste više načelnik Generalštaba! U zdravlje Zdravko, rekoh ja sebi. Pa šta, jednom se živi, daj da i to vidim. Neće valjda jedan kafanski izbacivač što nije bio u vojsci da bude razlog mom neraspoloženju... Dakle, taj Šutanovac, i onaj koji ga je izabrao za ministra odbrane, nikako da shvate šta rade srpskoj armiji. Ili, ako znaju a rade, onda su odmakli u veleizdaji. U prvom slučaju preporučujem neku duševnu bolnicu, a u drugom preki sud. Predsednik i njegov resorni ministar treba da znaju da se na ovome neće završiti. Ima da bude što biti ne može! Pa, gospodo, ona velika sila, koja je još uvek velika bez obzira na to što se zove Amerika, neće više da troši vojni budžet na nekom Kosovu. I njima je milijardu dolara godišnje mnogo. E, ta velika sila je došla do zaključka da Vojska Srbije treba da bude vojna sila koja će u ovom veku biti miroljubiva armija, spremna da pomogne u slučaju nemira na ovom delu Balkana... Da se malo Srbi "prepakuju" po standardima NATO pakta i da služe svrsi. Fino su oni to zamislili i Vojsci Srbije stavili do znanja, samo nisu pitali Šutanovca i Tadića da li je to u redu. Nisu im poslali pismo puno ljubavi i razumevanja u kome je trebalo da piše: Cenjeni prijatelji, američka vojska je u teškom materijalnom i moralnom rasulu, pa Vas najljubaznije molimo da učinite kod vaše Vlade sve kako bi nam srpska vojna sila pomogla u nameri da nekako preživimo. Eto šta je Pentagon propustio da uradi. A da su lepo, baš tim rečima pitali Tadića i Šutanovca... Nego, ozbiljno, šta ova Vlada misli, treba li nama vojska uopšte? A da se mi lepo raziđemo, izljubimo po tri puta, spakujemo uniforme i isplačemo nad našom slavnom vojničkom tradicijom, jer ako smo dovde došli da nas jedan kafanski bilmez štroji i da od nas pravi lovačko društvo, onda bolje da nas nema. Mi, gospodo, nemamo izbora. Nama je već ranije dato da budemo regionalna sila, ali je ondašnji vođa ondašnjeg režima, inače "tvrd na ušima", opet pogrešno čuo. Učinilo mu se da je neko rekao "siledžija", pa je požurio da sve srpske strvodere i bandite povede u rat. To je, dakle, bilo. A šta će biti dalje... Smenio me svojim dekretom onaj koji je ovlašćen za to. Pišu novine da je Tadić bio besan na mene. Stvarno? Kako li to izgleda? Ide li u krug po predsedničkim odajama, hukće li od muke, viče li, preti li mi: neće on meni da komanduje, ne zvao se ja predsednikom Srbije u par mandata... Sve sam, cenjena gospodo novinari i vrli čitaoci, mogao da progutam, ali da ministar raspisuje tendere za desetine nekih vozila (nemojte o proviziji ovom prilikom), to me je dotuklo. A vojska gladna, plate bedne, moral srozan... Želim javnost da upoznam sa opasnom činjenicom da su već odavno stvorene stranačke milicije, samo se ne bave likvidacijama nego pljačkama. A, ako jednom, ne daj Bože, dođe do obračuna među njima, jer se krug sužava, ne znam hoće li tada uopšte vojska postojati, i ako nešto od nje ostane hoće li moći da spreči haos? Ali, o ovome neka razmišljaju Tadić i Šutanovac. Ako dobro prognoziram, biće to još jedno srpsko kumstvo koje će završiti na suprotstavljenim stranama. Njih u ovom momentu interesuje goli opstanak na vlasti i pitanje novca. Hoće li ga imati dovoljno da još malo poživi ova koalicija. Od tih pitanja oni ne vide prave probleme. Ako Tadić danas upravlja Vojskom Srbije, pa onda koalicijom na vlasti i istovremeno je neprikosnoveni predsednik svoje stranke, treba li onda razmisliti: kakva su ovo vremena? Nije valjda da opet imamo svu vlast u rukama jednog čoveka? Hteli su Šutanovac i Tadić da od mene naprave dvorsku budalu. Da oblačim uniformu i dolazim na koktele, da budem dekoracija na svečanostima, da budem estradni general... Onda su u ovoj poslednjoj ceremoniji u ministarstvu, pred samu Novu godinu, malo preterali. Na pozivnici je pisalo da su organizatori prijema ministarstvo odbrane i Generalštab. Šutanovac i Ponoš. On i ja. Jedan klovn i jedan vojnik. Pa ne ide to tako, i ja imam prag tolerancije, dosta sam se zamlaćivao. Uoči koktela čujem da Tadić neće doći na taj koktel, ali je viđen na koktelu i prijemu u Vojno bezbednosnoj agenciji. Što bi prost narod rekao: ili je lud ili šalje poruke. Vidim ja da meni sve ovo liči na Titanik. Brod tone a muzika svira. Konobari služe, gospođe se kurvaju, lopovi rade, a voda ulazi sa svih strana. Vidim i još nešto. Vidim da trenutno plivamo. Neki će da potonu skroz. Ko misli da je video dno, grdno se vara. Ima do dna još, iiihaaa... Još sam nešto hteo da saopštim ovde, mada više nisam načelnik Generalštaba, i ne tiče me se šta ministarstvo odbrane dalje planira., ali bi neko morao da sedne i napiše strategiju odbrane zemlje, i da kaže gde smo, s kim smo, koliko je naše i dokle možemo, koliko nam treba ljudi i tehnike, koliko je to para i kakav je to teret za budžet. Pravo je čudo da vojska još uvek postoji posle nekog Davinića, Tadića, pa sad i Šutanovca. Ali, ako su nam skidali gaće, ne očekujte ništa dobro: spremni su oni i kožu da nam skinu. U tom smislu, verujem, i javnost opominjem, da će ova falanga na vlasti danas ili sutra krenuti u seču knezova, da će u nedostatku para nasrnuti na svoje ljude, da će navaliti na svakoga ko ima para. Evo, iz iskustva vam kažem, dok je Vojska Srbije još imala šta da proda, dotle su nas vojnike koliko toliko uvažavali. Kad su nas osiromašili i upropastili, ostala im je još jedna jedina misija: da nas rasteraju, i da ostave šačicu onih koji će da glume postojanje armije. Ne znam ko mi je bio više smešan kad bi se pojavio na vojnim vežbama. Tadić koji zavrće kragnu, ili Šutanovac koji izgleda kao da je došao da nekome zavrne ruku. Sad mi je lakše. Ne moram da ih gledam. Ne moram da ih slušam. Oni ne znaju, ali neko će ih već obavestiti: ko ne sluša vojsku slušaće oluju! Da su mi ranije napisali pismo, kad već neće da razgovaraju sa mnom, pa da su rekli, generale, načelniče, spasavaj, ovi naši iz Evropske unije traže da priznamo Kosovo, da zaboravimo na armiju, šta će nam, i sad moramo nekako to da izvedemo... Ja bih već našao nekoga iz Vašingtona da sredi tu stvar. Ali, neeee, njima je važno da još malo zarade na „vojnom biznisu" jer je stvar u svakom slučaju propala. E, pa videćemo još. Ako ovom načelniku nije imao ko da piše, sledećem (koji, naravno, mora biti njihov) mnogi će pisati pisma. Ali preteća. http://www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=171&clanak=36 [Non-text portions of this message have been removed]
