“Trebao nam je Goli otok”
Piše:Milenko Kovačević Tačno šest decenija prošlo je od osnivanja zloglasnog logora Goli otok. Vrelog 8. jula 1949. godine na ovaj jadranski arhipelag dopremljeni su prvi zatvorenici. Tamo je za od 1949. do 1956. godine godina „prevaspitavano“ više desetina hiljada građana. Prema istorijskim izorima, koji se razlikuju kroz kazamate prošlo je između 40. 000 i 60 . 000 ljudi, žena, pa i golobradih mladića, gotovo dece. O detaljima tog burnog istorijskog perioda bivše Jugoslavij samo je jedna osoba danas pravi izvor iz „prve ruke“, a to je Jovo Kapičić (90), upravnik Golog otoka i šef savezne UDBE u periodu od 1946 do 1954 godine. Iako je ušao u desetu deceniju života, ova starac još uvek bistre glave, do detalja se seća perioda nakon rezolucije Infobiroa. Vitalan i visok, držanja ravnog kao strela, elegantno odeven, dočekao nas je u kafiću „Galerija“, koji je u vlasništvu njegova sina, košarkaške legende Dragana Kapičića. Uz šolju kratkog espresa, počeo je životnu priču od najranijeg detinjstva pa do danjašnjih dana. Rođen je 1919. u Gaeti (Italija), gde je bila velika baza izbegle crnogorske Kraljevske vojske, nakon Božićne pobune. Odrastao je na Cetinju gde je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije. U šestom razredu gimnazije bio je isključen iz škole zbog učešća u štrajku gimnazijalaca, čiji je jedan od organizatora. Otac Milo bio je profesor bogoslovije u cetinjskoj gimnaziji. Jovo, međutim, već sa 15 godina ušao je u SKOJ, sa 17 u Komunističku partiju, a 1940. godine u ilegali je kao student beogradskog Medicinskog fakulteta organizovao demonstracije. Sa ponosom nam je ispričao njegovo učešće na mitingu 27. marta. Nakon četiri semestra medicine, već 1941.godine, odlazi u rat. Ušao je u Prvu proletersku brigadu i prošao sve opevane partizanske ofenzive: marš na Igmanu, Sutjesku, Neretvu... Na kraju rata, u dvadeset šestoj godini života, već je bio general, narodni heroj od 1950. godine i politički komesar čitavog korpusa. Kako ste se 1948. godine odlučili na koju ćete stranu da stanete, uz Broza ili Staljina? - Ja sam bio šef državne bezbednosti šest godina u najgore doba kroz koje je ona država prlazila. Rezolucija Informbiroa za sve nas je bila strašan šok, zločinačko pismo. Pa niko niko nije zadužio Sovjetski savez tokom Drugog svetskog rata kao Titova Armija, čak ni njihova Ukraina. Velika sila naturala je svoje siledžijstvo. JNA se raspadala. Jedino je UDBA bila verna državi. Jednoga dana te 1948. Aleksandar Ranković me zove u osam sati ujutru: „Znaš li ti šta se dešava danas u našoj državi?” Ja sam mu pričao nešto uopštena. U jednom trenu on konkretno mi reče:”Tvoji Crnogorci general Arso Jovanović, načelnik vojne akademije Jugoslovenske narodne armije, Pertčević, zamenik načelnika političke uprave, Vlada Dapčević, pešadijski general i Pero Popivoda, zamenik načelnika vazduhoplovstva, okrenuli su nam leđa. Šta smo mi doživeli? Nije to neka mala grupa, to je vrh armije. Ja to zovem zato što u tebe imam poverenja. Uzmi, koliko hoćeš garde i vojnika koji su u Beogradu i blokiraj Pančevački most. Ptica ne sme da preleti”. Bojali smo se da komandant tenkovske brigade iz Vršca ne krene na Beograd. Da su Tenkovi ušli, razorušili bi grad. To bi bi bio vojni udar. Čija je bila ideja Goli otok? Jednom prilikom za hrvatske medije izjavili ste da je ideja potekala od Miroslsva Krleže? Ja sam pre nekoliko godina to rekao. Ali su se naljutili Hrvati. To nijh vređa, pa neću sada pominjati njegovo ime. Tamo 1949. godine republički ministri bili su na satanku kod Rankovića. Raspravljali smo šta da radimo sa inforbirovcima. Tako se vodila diskusija koliko je uhapšeno? Da li su opasni i koliko? Na kraju razgovora Ranković mi se obratio: „Jovo ne možemo da infobirovoce držimo u zatvorima. Nađimo im neko mesto gde ćemo da ih sve smestimo. Oni svakoga dana sve više rastu”. Odluka je bila da odem da pogledam jedan nepoznati, napušteni otok na Jadranu. Uzeo sam grupu ljudi među kojima je bio i jedan geolog sa Beogradskog univeriteta koji je trebao dati stručnu procenu kamena. Putovali smo automobilom preko Zagreba, gde smo se sastali s pomoćnikom Steve Krajačića, šefa hrvatske Udbe, pa od Rijeke za Goli otok. Tamo smo dobili koordinate. Slavko, šef riječke Udbe, obezbedio nam je ribarske brodove sa kojima smo otišli na more. Na ostrvu nije bilo šume, samo četiri, pet divljih ovaca koje su pile slanu vodu, pošto druge nije bilo. Prema Italiji otok je imao strmu padinu koja se mogla kaskadno urediti i upotrebiti kao malo pristanište sa nekoliko improviziranih objekata. Što se tiče kamena, profesor je bio razočaran. Ustanovio da to nije mermer za eksploataciju, već nekvalitetna eruptivna stena od koje se mogu praviti šoljice, pepeljare, sitni ukrasi i ništa više. Obišli smo i još jedano malo ostrvo, Grgur se zove, i zaključili da bi bio pogodno za smeštaj žena IB-ovki. Po povratku u Beograd izvestio sam Rankovića i odlučeno je da tamo bude logor. Izdana je naredba hrvatskoj Udbi, da sagradi barake, kuhinju, ambulantu i pristanište. Tamo smo poslali i lekare iz bolnice “Dragiša Mišović”, koji su lečili Tita I Rankovića. Kakav je bio Vaš odnos prema bivšim saborcima? - Početkom jula počeli su da pristižu prvi IB-ovci. Vozom su stizali do Bakra, a od njega čamcom do tog malog pristaništa. Svi su bili odmah okupani. Organizacija je bila takva, da je postojala uprava po republičkom ključu. Crnogorci su pazili na Crnogorce, Hrvati na Hrvate, Srbi na Srbe... Niko nije mogao da se meša. Unatar barake bile su sobne starešine. Oni su bili prihvatljivi za upravu logora. Njihov zadatak je bio da se normalno odvija život unutar logora. Kada je prva grupa došla tamo, ja sam ušao u svaku baraku rekao im: “Dojučerrašnji drugovi, bili smo zajedno, sada više nismo, a možemo opet biti. Bićete kući kada se budete odrekli diverzija protiv svoje države, za koju ste se borli i za koju sam se ja borio. Ukoliko ne budete, onda ćete ostati ovde. To vam ja garantujem”. Svima sam to rekao. Prema svedočenjima onih koji su bili na Golom otoku tamo su sprovođena razna mučenja poput “toplog zeca”, “španskog plivanja”, a mnogi navode i zloglasnu Petrovu pećinu. - Možda je bilo nekih udaraca. Bilo je bezobraznih ljudi tamo. Za sve na ovom svetu, glavni krivac za Goli otok je bio Jovo Kapa. Niko nikada nije pomenuo Rankovića, Krcuna, nikoga... Već sam ja bio taj na koga je bila provala oblaka. Ali su naleteli na đavola. Dugo živim, a imam jaku onu stvar. Ja sam se sam borio protiv laži, što i sada sa tobom radim. Goli otok nam je trebao! I trebalo je da postoji. Pričaju o nekakvom Toplom zecu, o nekakvoj pećini. Petrova rupa je bila neki mali prostor, gde je mogle jedva nekoliko logoraša da stane. A taj Petar je bio časni Crnogorac. Dobar čovek. Topli zec se pravio kada bi dolazila nova grupa. Logoraši bi se poređali u špalir, kroz koji su prolzili infobirovci. Neko bi im dobacio:„Došao si je..m li ti majku“, onda bi neko nekoga pljnuo ili udario nogom u dupe, da bih ih demoralisali. Nakon prve grupe sve je bili mirno, poslušno... Uprava se bojala novih ljudi. Tu je bilo generala, pukovnika, oficira i ostale ološi. Morali smo da se polužimo strogosti da ne bi došlo do pobune. Bojali smo se i da ne dođe neka ruska podmornica, da ne izađe na kopno. To bi već bio povod za rat. I tako je to teklo iz godine u godinu. Neku su dolazili, neki su odlazili. Čak je u to vreme Dobrica Ćosić bio u ime države. Tog srposkog Tolstoja lično je Ranković poslao, a on nije ništa loše nije rekao da je video tamo. Znači vi opravdavate sve što je rađeno na Golom otoku? - Bilo je hapšenja bez kontrole. Čak trećina je bila nevino optužena. Država duguje izvinjenje tim ljdima. A, ako treba i da im palti. Ova država to neće uraditi. I Ranković je to rekao. Bilo je slučajeva u malim mestima kada se komšija komšiji zameri. Pa ga ovaj prijavi da je pričao protiv države. Niko nije smeo da ga brani. Ja mogu da vam ispričam. Strašno stanje biti ili ne biti. Revolucije unutar zemlje. To je bio logor na koji su došli ljudi bez sudske presude. Šta je Tito mislio o Golom otoku? - Sa Titom sam bio mnogo puta, ali nikada nisam čuo da je jednu reč rekao o Golom otoku. Verujem da nije ni znao za to. To je bila policijska stvar. Znalo se da postoji zatvor, ali ništa više od toga. Nakon rata da li ste se suočavali sa Golotočanima? - Bio sam u dosta emisija. Jedna žena, tokom uživog javljanja u hrvatskoj emisiji Latinica, govorila da sam da bio ludak koji je šetao po kamenju bez obuće. Lažu sve. Niko nije ubijen ili od batina umro na Golom otoku. Bilo je bolesti. Imate logor, baraku, sobnog starešinu i zajebavajte se sa njim. Dezinterija, je uzela danak, ali se ja nisam bavio sa tim. Ajde da vidimo gde su grobovi na Golom otoku. Nađite grobove. Da vidimo doktorksku dokumentaciju. Da li je u logoru bilo vaših prijatelja? - Bilo je tu mojih drugova iz rata, ali meni je prvom mestu bila moja zemlja i poverenje koje je ona u mene imala. Ja bih sina ubio kada bi radio protiv države. Treći put sam na Golom otoku bio zajedno sa Aleksandrom Rankovićem. Tamo je bilo izuzetno puno Crnogoraca, a oni su bili skloni da prave diverzije i da se bore da dobiju više od onoga što imaju. Zahvaljujući crnogorskoj vlasti devedesetih godina oni su proglašeni kao golotočki mučenici, a u stvari su bili izdajice. Posle rata Kapičić je obavljao visoke dužnosti u resoru ministarstva unutrašnjih i inostranih poslova. Bio je ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova SFRJ, ambasador SFRJ u Mađarskoj i Švedskoj, delegat na V, VI, VII i VIII Kongresu SKJ, član Savjeta Federacije I rezervni general- major JNA. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine sa više odlikovanja. I danas s fanatizmom, ponosom i žarom govori o podvizima ofanzivama, pobedama, revoluciji... Izdajnicima i ološima ne prašta. Njih ne podnosi. ISTRAGA Draža me ne zanima Na osnovu istorijskih dokumenata, prilikom hapšenja Dragoljuba Draže Mihaliovića, često se spominje i ime Jova Kapičića. Pitali smo ga o toj temi, na šta nam je on sa zadovljstovom ispičao neke poznate i neke malo manje poznate detalje. - Mihailović je bio jako tražen posle rata. Bila je jedna dobra okolnost, to što je nakon rata u ruke Udbe pao Nikola Kalabić, desna Dražina ruka. Videvši da je u klopci, prihvatio je da sarađuje sa nama. Pratili su ga deset naših najobučenijih momaka, koju su pustili brade i adekvatno se obukli za poteru. Ubacili smo ih u Bosnu, gde su od sela do sela jurili Dražu i puštali glasove da ga Kalabić traži. To je bila ideja i plan Udbe Srbije, a ne moje savezne Udbe. Međutim, mene jednog dana zove Ranković, i kaže: „Jovo imamo opasnost. Tamo u Bosni ima vojske koja kontroliše Bijelo brdo prema Drini. Idi tamo iskordiniši ih, da se ovi naši ne bi sudarili sa njom. Pobiće ih misleći da su četnici“. Inače za ovu operaciju vojska nije znala. Prerušio sam se u šefa meterološke stanice i sa radio stanicama, kordinisao sam vojsku i Kalabića da se ne bi susreli. Na našu sreću seljaci su brzo raširli vesti od usta do usta, i Mihailovića su brzo našli. Kalabić je Draži objasnio da ovaj treba da se prebaci u Srbiju, jer je ova spremna na ustanak protiv komunista. Samo je potreban on kao vođa pokreta. Prema Kapičićevim rečima, Mihailović je naseo na ovu udbašku prevaru. Kada su stigli do mesta Dobrun, lažni četnici su ga obavestili da je Draža u njihovim rukama. Nakon čega im se i on pridružio. - Ubacili smo ga u kanatsku maricu. Samo je ćutao i gledao ispred sebe. Tišina je bila mučna. Kada smo stigli u Užice, izašli smo ispred hotela. Tada sam mu se prvi put obratio sa pitanjem da li bi nešto pojeo, što je on kategorički odbio. – priča naš sagovornik - Bilo je neko ružno vreme, pa smo se teško probijali do Beograda. Sproveli smo ga u Đušinu ulicu, gde se nalazila Krcunova kancelarija. On je u to vreme bio ministar unutrašnjih poslova. Oko tri, četiri sata posle podne pozvao sam Rankovića i rekao mu da se Draža nalazi u Beogradu, na šta je ovome ispala slušalica iz ruku. To je bio krucijalni događaj za slamanje četničkog pokreta. Da je on ostao živ, uvek bi jedan deo Srbije bio za protiv nas. Pokušali smo da od Kapičića dobijemo odgovor gde je pogubljen i sahranjen general Jugoslovenske vojske u otadžbini. - To je neko znao, ali taj neko više ne postoji. Ti ljudi su sada mrtvi, a ja se posle hapšenja nisam bavio Dražom, pa tako ne znam gde je ubijen i gde je nakon toga leš odnesen. I da znam, ne bih činio uslugu četnicima. Nisam ja od onih koji bi alarmirali javnost sa nekim lažnim informacijama. Neka kopaju i utvrđuju kosti DNK-a analizama. Postavlja se pitanje oko groba. Pa to je neko pravilo, da pobednik nekada ne pravi grob pobeđenom, da ljudi ne bi dolazili na hodočašće. Za mene je Draža vodio politiku prookupatorsku. Njegovi ljudi su činili zločine, mada je bilo nekih sitnih pokušaja sukoba sa Nemcima, bez ikakvog značaja. Ja niti ga branim niti ga osuđujem, on je za mene bio običan obaveštajac. DIPLOMATIJA Pobedio ga književnik Početkom 1945. godine Kapičić je sa fronta doveden u Beograd. Zbog sukoba sa Svetozarom Vukomanovićem Tempom. Milan Antončić Velebit ga šalje u Pariz, da “izučava diplomatiju”. Bio je nekoliko meseci, i prema njegovim rečima imao je odličan odnos sa kraljevskim diplomatama, sve do trenutka dok za ambasdora nije postavljen Marko Ristć, poznati srpski književnik. - Bio je odličan ambasador i pravi izbor u to vreme. Ja sam bio opunomoćeni ministar. Ali nismo našli zajednički jezik. Ljut na mene otišao je u Beograd kod Tita i zatražio da Pariz napusti on ili ja. Tito je stao na njegovu stranu i mene vratio iz Francuske. Neraspoložen sam otišao kod Starog (Tito), koji me je pitao “Kapičiću ko će bolje da razgovara sa Maleroom, ti ili Ristić?”. Tito je bio u pravu. Znao sam da je odgovor - Ristić. LJUBAV Sve za - državu Kapičić je tokom svoje karije bio ambasador u Švedskoj i Mađarskoj. Čaršijom je šezdesetih godina kružila legenda, kako je on tokom svog mandata bio u ljubavnoj vezi sa ženom jednog od minstara inostranih poslova. - To je istina. Dok sam bio u Budimpešti viđao sam se sa jednom ženom, ali joj neću spominjati ime. Bio sam u unakrsnoj vatri. Jugoslavija mi je tražila obaveštajne podatke, a Mađarska je zatvorila sve kanale. Sticajem nekih okolnosti, na nekom prijemu upznam se sa suprugom važnog funkcionera. Pošto je bila zaljubljena u mene, od nje sam dobijao obilje obaveštajnih podataka – seća se Jovo. SMENA Rankoviću je namešteno I dan – danas se spekuliše da je Tito Kapičiću, 1966. godine poudio Rankovićevo mesto, a da je ovaj odbio. - To nije istina. Pozvao me je jednog dana u svoju vilu u Užičkoj ulici. Van sebe pokazao mi prislušne urađaje koji su se nalazili u kući, čak i u spavaćoj sobi. Nisam imao pojma o čemu se radi. Onda mi je saopštio da Ranković sprema državni udar. Tražio je od mene savet, šta da radi dalje. Ja sam se tresao, nisam mogao da poverujem. Drug Marko (Ranković) mi je bio veliki prijatelj, mada interes države je bio viši. Ipak, rekao sam Titu da mu je Ranković bio pravi i iskreni prijatelj i da ne treba da se na prečac donosi odluke. Pokušao sam da odložim Rankovićevu smenu, pa sam predložio da čitavu stvar iznese pred plenumom. Tako je i došlo do Brionskog plenuma, na kome niko nije podržao Rankovića. Prema Kapičićevom mišljenju, nije bilo ni govora o državnom udaru. Smatra da je neko namestio Titu prevaru. Nakon Rankovićeve smene, Kapičić je bio jedini general koji je u javnosti pričao i pio sa njim. Zbog toga je Stane Dolanc hteo da pokrene istragu protiv njega. RAZLAZ Kockao sam sa Arkanom Nakon svog penzionisanja, Kapičić je živeo i boemskim životom. Voleo je da se kocka, a društvo su mu bili najpoznatiji beogradski “žestoki momci”, poput Arkana, Giške i ostalih. Prema njegovim rečima, za sitne prestupe ih je vadio iz zatvora. Ostaće upamćena scena iz leta 1992. u Beogradu, kada su se slučajno u Knez Mihajlovoj susreli Kapičić, koji je šetao unuka i Arkana sa brojnim obezbeđenjem. Kapa ga proklinjao zbog zločina i pljački koje činila njegova jedinica, vređao mu je pratnju, naziovao ga svakakvim imenima, a Arkan je na to samo oborio pogled i nastavio dalje ka Mažestiku. - Pre rata sa njim sam se kockao u “Metropolu”. On je moj Cetinjanin. Znao sam mu i roditelje. A, tada u Knez Mihajlovoj sam bio ljut na njega što je pljačkao i činio zločine po Bosni. Rekao sam mu da je izgubio dušu i moje prijateljstvo. Znam da je on mene ranije jako voleo. – priseća se Kapičić http://www.revija92.rs/code/navigate.php?Id=599&editionId=85&articleId=365 [Non-text portions of this message have been removed]
