Na Severu – hladno!
Na srpskom severu Kosmeta je, dragi čitaoci, hladno. I pada beli sneg. Prizor je, to zna svako ko je bio ovde, zaista impresivan. Ko voli divljinu – a ovo je u svakom smislu divljina, mesto je gotovo idealno, lepo kao san! Na moju nesreću, ne bavim se marketingom u nekakvoj turističkoj agenciji, nego uglavnom lošim i dosadnim vestima, i zbog toga ću (umesto jednog divnog opisa ovih brda, velikog jezera, te potočića i simpatičnih kafanica na kakve možete da naletite u sasvim neočekivanim zabitima u ovoj bestragiji), morati iz ovih stopa da prekinem svaku lepu priču i da vam saopštim kako je ovde mrak. I kako je hladno. i kako je napon struje koju sever Kosmeta dobija iz Novog Pazara toliko slab da možete da uključite sva postojeća grejna tela na struju i da, bez obzira na to, poželite da skinete parket i da ga, lepo, na sred kuće zapalite. Sećate se, neki od nas su umeli da se rugaju onima što jednom davno nisu imali osećaj za lepo, pa su voleli da zapale svu drvenariju pa makar ona bila od ružinog drveta a sa duborezima filigranskom veštonom radjenim – e da bi se ogrejali. Sad ih razumem. Slaba struja koja stiže „iz Srbije“ (znači - ne „iz Kosova“) je posledica (ne rezultat, nisam pogrešila – ona je posledica) sporazuma EPS-a i KEK-a koji (naravno) medjusobno ne komuniciraju, jer jedni druge smatraju (sa punim pravom!) nelegalnim institucijama. Na ovom mestu sve je nelegalno, pa tako i EPS, KEK, samoproglašene kosovske institucije, te srpske paralelne institucije, pa onda i jedni i drugi izbori na Kosovu, koji su takodje nelegalni... U tom jednom duhu prave anarhije, pošto sam stigla do razumevanja onih koji su palili ormane od ružinog drveta da bi se zagrejali, nalazim da je bio baš duhovit poziv Bajrama Redžepija – da Srbi na severu ne moraju i ne treba da plaćaju struju nelegalnom EPS-u, kao što su neki Srbi pre pola godine pozivali one iz Gračanice i ostalih velikih srpskih sredina da ne plaćaju struju nelegalnom KEK-u. Duhovit je ali nije smešan – ako me razumete. Nije smešan i užasno je ozbiljan jer je, ispostaviće se brže nego što mislite, istinit. I ovo „privremeno rešenje“ će, kao i uglavnom sve privremene izmišljotine srpske države, a u cilju što bezbolnijeg pada usled neuspeha da se Kosovo sačuva u sastavu Republike Srbije– biti kao što i sam naziv kaže: privremeno. Srbija već dosta vremena pedantno radi na tome da izgubi simpatije kosovskih Srba, tako da je nepopularna ideja da se struja (a struja se ovde već jako dugo doživljava besplatom kao sunčevi zraci), pa još slaba – naplaćuje, došla kao još jedna kap u čaši na svu rezignaciju stanovništva severa, koji je ipak do nedavno verovao da ga neće baš zadestiti ista sudbna kakva je snašla jug. Ideja o neplaćanju slabe struje koja svako malo pa nestane, koja je više puta nestala dan uoči najveće spske slave, pa su se mnogi ljudi nervirali, koja je na kraju svojim stalnim promenama napona pokvarila mnogo televizora, računara i ostale tehnike; ideja o neplaćanju nečeg takvog - dobrodošla je kao i svaka ideja o neplaćanju, posebno ako ste nenaviknuti na sam pojam o plaćanju bilo čega što nije opipljivo i ne jede se, poput PDV-a, struje, pa i vode (koja je opipljiva ali je uveče nema), infostana, ili neke tamo gradske čistoće itd itd. Nisu, naravno, krivi ljudi koji po prirodi stvari nerado nešto plaćaju, nego država koja ih već celu deceniju ubedjuje da ih nije napustila (a napustila ih je još 1999.) i da oni samo treba da sede tu i da ne emigriraju na neko mesto na kojem je lakše živeti. I da je to sve što se od njih očekuje. Radno mesto „Srbin sa Kosova“ više nije profitabilno, shvatili su već i oni najlakomisleniji koji su verovali da tako nešto može da traje doveka (pa čak i da je normalno da se prima plata a da se ne radi, jer vaše radno mesto jednostavno, u stvarnosti, ne postoji) i šta se sada dešava? Otpuštanja, koja nisu mimoišla ni kosovske, kao ni one „obične“ Srbe, jer nisu mimoišla skoro nijednu državu na svetu. Nakon otpuštanja vesti o skorom plaćanju nekih računa. Pa onda ona bučna proslava i radost „običnih“ Srba zbog Jeremićevog prelaska granice, u ponoć, na dan delimičnog otljučavanja našeg kaveza posle 18 dugih godina, koju su kosovski Srbi gledali bez nekog većeg interesovanja, već prilično dobro i sistematski pripremani na to da se treba, makar fiktivno, odjaviti sa Kosova da bi se moglo lakše disati. I da, sa druge strane, valja uzeti i kosovska dokumenta – takodje da bi se moglo lakše disati. I sve je manje priča o tome kako se ne sme priznati kvazi – država. Neću pričati o političarima – pričaću o onome što govori takozvani običan svet. Oni koji su se pre samo par meseci vrlo oprezno i tihim glasom pred nekim „sa strane“ (preciznije „iz Srbije“) prisećali svojih albanskih kolega i prijatelja – sada se sve glasnije hvale time da su oni oduvek imali dobre odnose i saradnju sa Albancima. Vratio se u svakodnevi govor i stari mit o tome kako je „bolje trgovati sa Šiptarima nego sa Srbima“ i kako, na kraju, nije važno kako se neko zove nego kakav je čovek. „Nije važno kako se neko zove nego kakav je čovek“ je naravno istina, ali je i fraza kojom se uvek tešimo posle izgubljenih ratova, i čim do nedavno vatreni nacionalisti počnu često da je upotrebljavaju – znači da je otporu da se prihvati stvarno stanje stvari, došao kraj. Kraj otpora je, ujedno, i kraj bilo kakve sabornosti koja je postojala na ovom mestu do pre samo par meseci. Kraj te takozvane sabornosti, koliko god ona nezgrapna i neiskrena bila, deluje kao kraj kakvog takvog osećaja, makar taj osećaj bio i iluzija, sigurnosti. Da pojednostavim, na srpskom severu u ovom trenutku niko nije „glavni“. To čini ljude nesigurnim, jer koliko god ne voleli „glavnog“, oni ipak vole da on postoji. Na ovakvom mestu, razume se, a ne u principu i ne tamo gde je „glavni“ zakon (ili se bar veruje da jeste, pa su ljudi mirniji), a ne neka ličnost ili grupa. Reč je, naravno, o Maku Jakšiću. I zbog svega toga pomalo, na severu južne srpske pokrajine, pored toga što je hladno i što je mrak, već se neko vreme čuje i „neprijatna tišina“. Prošle godine u ovo vreme goreli su šiptarski lokali u Bošnjačkoj mahali. Proletos su bili „neredi u Brdjanima“, iliti kratki komad o otkupu šiptarske zemlje, iliti pokušaj da se uzme još koji milion od matične države na račun istog, što su sa svoje strane „linije sukoba“ radili i Albanci, pa je na tom planu posao bio dobar za sve, jer novac ne zna za naciju, veru i rasu... Letos se raspala koalicija SRS – DSS u severnoj Mitrovici, nakon još jednog pokušaja izvodjenja iste tačke. Jesenas je u Leposaviću ubedljivo pobedio DS, a samo par meseci ranije ste imali situaciju da je većina govorila da je „za srpske Radikale“. Na izbore koje je raspisala nelegalna vlada kvazi – države, Srbi su izašli u mnogo većem broju nego što su izlazili na ponovljene srpske izbore, u mestima gde su se Srbi posvadjali medju sobom i tražili od vlade Srbije da smeni neke DSS-ovce i radikale. Posle tih nelegalnih novembarskih izbora na koje je izašlo mnogo više Srba nego što su očekivali oni koji nisu pratili sve ovo – medju sobom su se posvadjali i oni Srbi koji su prihvatili činjenicu da moraju da učestvuju u nelegalnim institucijama. Beogradskim medijima sada bilžim pameti (češće ih puštaju da govore) deluje onaj „ogranak“ ove opcije koja je bila za izlazak na nelegelane izbore, koji je od samog početka prihvatio „nelegalnu stvarnost“ i učestvovao u nelegalnoj vladi kvazi – republike. Što, naravno, ne znači da smo mi sad priznali Kosovo, to nelegalno, samoproglašenje kvazi – države i najgrublji mogući udarac na integritet i suverenitet, pa na kraju i dignitet naše države. Kosovo je Srbija, niko nije rekao da nije. Osim onih koji su plaćeni da to rade, navuku (poželjno je što veći) što glasniji bes i lažnih i iskrenih patriota na sebe, a odvuku pažnju sa onoga što se za to vreme dešava na samom „mestu zločina“. Naravno da je Kosovo – Srbija. Kosovo je ogledalo Srbije. Ono je naružnija srpska prevara i na njemu se može najjasnije videti koliko neprijatno može da bude budjenje iz sna koji je trajao duže nego što ijedan narod sme sebi da dopusti. U isto vreme, ono je i najtužniji srpski poraz. I verovatno najvrednije i najlepše parče teritorije koju je Srbija izgubila u ovom meču. Da li će Srbije uopšte biti do nekog eventualnog sledećeg meča – to može da zna samo Bog, i zbog toga bi sada možda zaista o Kosovu trebalo pisati samo lepe putopise. Ана Радмиловић http://www.nspm.rs/ [Non-text portions of this message have been removed]
