POLITIKA 24. septembar 2001. OSVRT NA GODINU KOJA JE JEDAN OD NAJVAZNIJIH I NAJTEZIH PERIODA U NASOJ ISTORIJI Pise: Vojislav Kostunica Osvojena je sloboda Minulih godinu dana predstavlja, verujem, jedan od najvaznijih, ali i najtezih perioda u nasoj novijoj istoriji. Postavlja se pitanje sta smo ucinili u tih godinu dana, sta smo uspeli, a sta nismo uspeli da ispunimo od obecanja koja smo DOS i ja dali. Postavlja se, isto tako, i pitanje da li su razlike koje su se u predizbornoj kampanji ispoljavale u obecanjima biracima ostale, da li su produbljene ili su umanjene. Najvaznije je da je osvojena sloboda. Narod je iskoracio iz sopstvenog straha, bez krvi srusio autoritarnog vodju koji je odavno izgubio kontakt sa stvarnoscu i koji u svojoj oholosti, da parafraziram ovde Slobodana Jovanovica kad govori o Cincar-Markovicu, nije mogao ni pojmiti da ce neko da se buni protiv njegovog rezima. (Nazalost, izrucenje Hagu, mimo zakona i propisa, omogucilo je Milosevicu da tu osobenu vrstu oholosti zadrzi. Propustili smo priliku da mu sudimo ovde i tako do kraja spoznamo citav period koji je on obelezio i koji je, opet, sustinski obelezio nas.) Nismo upali ni u zamku drugog kruga, niti smo podlegli iskusenju osvete, svesni da je to samo druga rec za krvoprolice. Treci put u jednom veku bilo bi zaista previse. Zahvaljujuci takvom osvajanju slobode, uveren sam da, uz sve mane sadasnjih a mozda i buducih vlada, Jugoslavija vise nikada nece biti nedemokratska drzava. Uz sva kolebanja, sva socijalna i ekonomska iskusenja, nijedna bivsa komunisticka drzava nije, na tom planu, napravila korak nazad. To su gotovo gvozdeni zakoni. Moze biti vise ili manje demokratije, manje ili vise postovanja prava, ali ona vrsta masovne represije, straha i nesigurnosti koja je karakterisala Milosevicevo i Brozovo vreme, i ono medjuvreme od jednog od drugog, stvarno je pripala proslosti. To ne znaci da ljudi ne osecaju nesigurnost: osecaju je i te kako, ali ne zbog politickih pritisaka i golog nasilja vlasti, vec zbog okolnosti u kojima zive, socijalnih i ekonomskih neizvesnosti koje postoje, i to veoma izrazeno. Sigurno je da je ostvareno mnogo toga, ali je isto tako sigurno da to sto je ostvareno jos nije dovoljno. Najvise je ispunjeno na spoljnom planu. U to vreme je zemlja bila potpuno izolovana i tako izolovana nije mogla da opstane. Posle 5. oktobra Jugoslavija se vratila u svet. U prvim postoktobarskim danima i mesecima, to se odvijalo veoma brzo, iz vise razloga. Bilo je to zbog toga sto je drzava stupila na put demokratije, ali i zato sto je svet, Evropa pre svega, postao svestan svojih zabluda ili gresaka u svojoj politici u odnosu na Jugoslaviju. Ipak, ma koliko Evropa bila svesna pogubnosti sankcija, a cini se da ona to zaista jeste, nikada to nije priznala niti ce priznati. Sankcije nisu srusile Slobodana Milosevica, nije ga srusilo ni natovsko bombardovanje, srusila ga je volja naroda. Zapravo, sankcije i bombardovanje su samo odlozili da ta volja naroda bude artikulisana. Dakle, medjunarodna zajednica, pre svega Evropa, pruzila nam je u izvesnoj meri ruku i pomogla da zapocne proces povratka u medjunrodne organizacije i finansijske institucije i taj proces traje i dalje, i to, rekao bih, u jednom formalnom smislu. U tom formalnom smislu svet je imao razumevanja: priznanje je doslo brzo. U jednom sustinskom smislu, medjutim, stvari se nisu dovoljno promenile kada je rec o odnosu sveta prema nama. To je narocito vidno kod donacija, kredita, stvarnog regulisanja odnosa sa medjunarodnim finansijskim institucijama, kod daljih finansijskih uslova koji nam se postavljaju, uprkos cinjenici sto je rec o pomoci jednoj zemlji ciji je dug dvostruko manji od stete nanete natovskim bombardovanjem. Da budem sasvim konkretan: nas dug iznosi oko 15 milijardi dolara, sto je dvostruko manje od stete koja nam je naneta natovskim bombardovanjem. Pri tom moramo imati na umu da dug o kome je ovde rec nije napravljen samo u poslednjih deset godina. Napravljen je u ranijem periodu, u zajednickoj drzavi, u vreme kada je Zapad imao veliko razumevanje za vladavinu jednog drugog silnika - Josipa Broza. Na nesrecu, postoji jos jedna, stalna prepreka i smetnja kada je o stranoj pomoci rec. To je uslovljavanje, recept koji se propisuje da bismo nesto dobili, porudzbenica koju nam ispostavljaju da bi nam dali sredstva, makar i ona koja ce se njima odmah vratiti, kroz otplatu nasih predjasnjih dugovanja. Jasno je da to ne mozemo u potpunosti izbeci, ali je, valjda, isto tako jasno da moramo znati meru, crtu ispod koje ne smemo ici. To je posebno vazno danas, u predvecerje kosovskih izbora, gde jos nije ispunjen nijedan zahtev koji smo postavili za ucesce Srba, niti je nesto iole primetno ucinjeno u pogledu poboljsanja bezbednosti. To je vazno i kada je rec o mogucnostima ocuvanja zajednicke drzave, gde bi cena nekakvog stranog posredovanja ili strane blagonaklonosti prema jedinstvenom drzavnom konceptu mogla da bude izuzetno visoka. Sve to ukazuje da se moramo daleko vise oslanjati na sopstvene snage, na potencijalne koje imamo, da ne smemo racunati samo na donacije i krajnje povoljne kredite, niti da mozemo sebi dopustiti da se zanosimo "poslovima veka" sa "Tojotom", "Simensom", Pezoom itd. To nije racionalno, niti je posteno prema narodu koji zaista tesko zivi. O reformama je izgovoreno nebrojeno mnogo reci, ali je malo toga opipljivog uradjeno. Tacno je da postoji jedan segment u kome je nesto postignuto na planu prvih koraka u ekonomskom zakonodavstvu, reformi poreskog sistema i stvaranju zakonskih uslova za privatizaciju. Ipak, do privatizacije nije doslo, a opravdani su i strahovi da ce u startu biti privatizovana upravo ona preduzeca sa kojima i ne bi moralo da se zuri, ona koja najbolje posluju i koriste domace sirovine, dok ce ostati da se muce i tavore ona koja koriste uvozne sirovine i imaju najslabiju ekonomsku perspektivu. Tenderi, u svakom slucaju, tek treba da se pojave; velikim obecanjima ne mogu biti zamenjeni. Plate i penzije jesu nominalno vece nego pre godinu dana, ali je to veoma malo u odnosu na porast troskova zivota. Nismo, dakle, ravnomerno raspodelili socijalno i ekonomsko breme tranzicije, mada smo obecali da cemo to uraditi. S druge strane, postoji citava jedna oblast institucionalnih i zakonodavnih reformi u kojoj gotovo da nista nije uradjeno. To su sudovi, drzavna uprava, oblast informisanja, zakonska regulativa kojom se uredjuje rad univerziteta. Delovalo se samo od trenutka do trenutka, vise manifestno no stvarno, vise deklarativno no sustinski. To je ono sto moramo menjati. Moramo izgraditi pravnu drzavu, otvorenu, demokratsku, drzavu koja drzi do sebe, svojih nacionalnih i strateskih interesa, koja zna gde su joj i sta su joj koreni, gde su joj granice i sta joj pripada. Drzavu koja zna i svoje duznosti, prema gradjanima i prema svetu, ali i svoja prava. Drzavu kojom njeni stanovnici mogu da se ponose i u cijem organizovanju i vodjenju sami ucestvuju. Na balkanskoj vetrometini, u sve nemirnijem i zaplasenijem svetu, to je jedini nacin da pretrajemo. Vojislav Kostunica NSP Lista isprobava demokratiju u praksi ==^================================================================ EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email To: [EMAIL PROTECTED] This email was sent to: [email protected] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================
