Veb-strana JUL-a (III) _________________________________________________ (I) Vatikan-Hag
(II) Hag: Politicki bunker sa pravnom firmom (III) Granice politicke moci __________________________________________________ Granice politicke moci Nekoliko pitanja na veoma jasan nacin razlikuje politicku komediju od politicke diktature. Prvo i kljucno je pozicija onoga koji analizira i izrice ocenu o stanju u nekom dru�tvu. Ukoliko ne posedujete Nu�icevski duh, zivot u uslovima rigidne politicke stvarnosti, bice gotovo uvek razlog za op�te smanjenje politicke aktivnosti, ili deprimiranost. Veoma daleko, daleko od komedije. Kada je medijski sistem u potpunosti kontrolisan i preteci navoden ka va�oj politickoj grupaciji, i kada sistem pravosudno-policijske represije spremno ceka nalog, zbog toga �to ste pre�li nevidljivu granicu dozvoljenog politickog nastupa, onda je relativno visok nivo politicke pasivnosti nosilaca ''nepodobnih dru�tvenih stavova'', sasvim normalna pojava. Kao u fizici, tako i u politici, polozaj posmatraca u velikoj meri daje ton dru�tvenim stavovima i ocenama, i cini ih na izvestan nacin relativnim. Kada Jeljcin puca na svoj Parlament, mi mozemo, posmatrajuci celu stvar iz druge drzave, da dajemo ocene o karikaturi demokratije. Za ucesnike ovog sukoba i gradane Rusije, cela stvar je najmanje karikaturalna. Mozda ce jednog dana to postati, ali tek kada se u buducnosti na nivou paradigme (kolektivnog nesvesnog), uspostavi relacija o prevazidenim, potpuno otklonjenim posledicama ove situacije u dru�tvu. Subjektivnost u proceni politickih odnosa i nivou politickog aktivizma je narocito izrazena u onim dru�tvenim okolnostima, u kojima se politika nedopustivo i grubo preliva u svakodnevni zivot. Pritisak na egzistenciju pojedinca, porodice i grupa, i njihov aktuelni dru�tveni status, u velikoj meri odreduje njihov politicki aktivizam i spremnost za javno ispoljavanje stavova. Drugo pitanje je vezano za domete i sadrzaj politike u parlamentarnom sistemu. Osnovno pitanje ovde nije vezano za istinu, pravdu ili dobro, vec za nacin formiranja politicke volje, i nacin odlucivanja i upotrebe politicke moci. Politicke partije mogu zivot i dru�tvo, pro�lost, sada�njost i buducnost, pravdu i istinu, da defini�u i interpretiraju kako zele. Ali, dru�tvo funkcioni�e uglavnom izvan partijskih pogleda na ova pitanja, cineci ih relativnim, suvi�e uskim ili pogre�nim. Pitanje istine i pravde je pitanje cinjenica, namera i osecaja a ne partijske doktrine, stava ili saop�tenja za javnost. Istorija je nauka, a ne partijska disciplina. Partijske ili druge politicke revizije istorije su uvek ogranicene u vremenu i prostoru- dakle prolazne. Kada politicke partije u prvom redu programski istaknu upravo ova pitanja, i kada postoje ozbiljni problemi u nacinu formiranja politicke volje, onda se takvo dru�tvo defini�e kao prepoliticka zajednica. Ovo stanje je ideal tranzicione organizacije dru�tva, jer se za identicne procese i odnose u tim dru�tvima mogu, u vec cuvenim medunarodnim institucijama i administracijama velikih demokratskih zemalja, izricati najrazlicitije ocene o stepenu demokratskog ustrojstva. Ako je vlast po meri Zapada, i izvr�ava njihove naloge i servisira njihove potrebe, onda je to dru�tvo demokratsko, a ako to ne radi, zna se. U ime demokratizacije i tranzicije, novih vrhunskih ideolo�kih vrednosti, novih ''svetih krava'', sve je dozvoljeno. Politicke partije teze da oko razlicitih apstraktnih vrednosti okupe pojedince i grupe. Nekome je vazna sloboda, drugom je vaznija nacija, nekom ravnopravnost ili mozda mondijalizam, u ovom ili onom vidu. Ideje izvedene iz ovih i slicnih pitanja predstavljaju skup apstrakcija na osnovu kojih se procenjuju konkretni odnosi u dru�tvu. Te ideje se biraju kao stav, kao politicko uverenje i svaka politicka partija nastoji da �to vi�e gradana prihvati upravo njen vrednosni sistem za procenu dru�tva i njegovo usmeravanje. Kada se jasno deklari�u i rasporede politicke grupe koje na razlicit nacin defini�u pravdu i istinu, pro�lost, sada�njost i buducnost, ispunjeni su osnovni preduslovi za gradanski rat. Ako su sve strane u tom sukobu sigurne da je njihova koncepcija jedina dobra za dru�tvo, onda su ispunjeni uslovi za rat do istrebljenja. Parlamentarni sistem je mesto na kome se odvija pacifikovani sukob politickih partija i njihovih vrednosnih sistema, i predstavlja institucionalnu zamenu za druge vrste politickih sukoba. Da bi Parlamentarni sistem bio delotvoran, potrebno je da sve politicke grupe prihvate prvi i osnovni uslov parlamentarnog politickog zivota-da je ljudski zivot vredniji od politickog uverenja. Tako zaracene politicke strane moraju da u parlamentarnoj proceduri koriguju sopstvenu pretenziju, na op�te prihvatanje svojih politickih uverenja, povlaceci ih u partijska i trazeci kopromis sa drugim politickim opcijama. One partije koje ne prihvataju volju vecine u proceduri postizanja kompromisa, i smatraju da su njihova uverenja vrednija i od zivota svih ostalih, i da ih treba sprovesti po svaku cenu, su politicki fanatici i ekstremisti. Oni dolaze pod udar zakona. Nazalost u na�oj sredini je izgleda, bez obzira na karakter vlasti, odsustvo spremnosti za kopromis, posebna vrlina. Medutim, osnovni uslov za konstituisanje politicke zajednice je spremnost politickih grupa da svoja politicka uverenja tretiraju kao parcijalna i op�te prihvatanje Medunarodnog pakta o gradanskim i politickim pravima (ratifikovan u Skup�tini SRJ). Prava i slobode navedena u ovom paktu su prirodna prava svakog coveka, nezavisno od toga ko je na vlasti. Ove slobode i prava su nepovredivi i nijedna vlast nema pravo da ih naru�ava ili uskracuje. Po�tovanje ovog Pakta predstavlja prvu granicu politicke moci. Nijedan parlament svojim zakonima, niti vlada svojim uredbama i sprovodenjem zakona, ili neki drugi drzavni organ, ne mogu ogranicavati ili suzavati prava i slobode navedena u Paktu. On predstavlja za�titu coveka i njegovog dostojanstva, za�titu prirodnog postojanja jednog dru�tva. Istovremeno, iscrtava granicu koju vlast i politika ne smu da predu kada je u pitanju obican svakida�nji zivot i ljudi koje politika ne interesuje. Parlamenti i vlade donose zakone i odluke koji su neophodni za normalan zivot zajednice, ali to ne znaci da su odluke koje donose idealne, najbolje moguce. Parlament nije neki vi�i razum. Ipak odluke parlamenta su izraz pacifikovanog sukoba uverenja, i predstavljaju optimalni kompromis vecine, na osnovu po�tovanja Ustava. Ustav je kolektivna odluka o vrsti i obliku politickog jedinstva u jednoj politickoj zajednici, i predstavlja drugu granicu politicke moci. Ustav je politicki, a ne ratni dokument. Dru�tveni sporovi koji nisu politicke, nego ratne prirode, ne mogu se re�iti ni sa hiljadu ustava. Ustav pretpostavlja da postoje zreli i politicki sposobni gradani, koji mogu da izraze svoju volju, ali i da se nezavisno od razlike u mi�ljenju ujedine, kako bi formirali autoritet parlamenta, pa samim tim i autoritet drzave iznad stranackih (parcijalnih) podela. Ali, Ustav ne moze od nesposobnih i neodgovornih, da napravi sposobne i odgovorne, niti od politickih diletanata, politicki zrele licnosti. Narocito ne od onih, koji po dolasku na vlast javno proklamuju stav, da Ustav nije idealan, i da su njihova licna pravila i pricipi, bolji i da treba da postanu univerzalni. �to je jo� gore, da se odmah primenjuju umesto Ustava i zakona. Parlamentarna borba treba da bude zasnovana na pacifikovanom sukobu uverenja, a ne individualnih strasti zelja, i narocito ne interesa. Kada se politicka borba u Parlamentu svede na sukob interesa ili egoizama, ili kada pojedine politicke grupe zloupotrebljavaju egzekutivne nadleznosti izvr�ne vlasti, preuzimajuci ovla�cenja koja im ne pripadaju, onda je na delu poznata ''jakobinska logika'' osvajanja vlasti. Tretiranje vlasti sa pozicije nivoa sile i represije, sa kojom se raspolaze. Teznja za objedinjavanjem i instrumentalizacijom �to vi�e faktora sile i represije, na skali od zakonitih pa do kriminalnih. Vlast nije cilj, nego sredstvo. U politici se ne treba boriti za ovladavanje silom, vec za dono�enje pravih odluka. U parlamentarnom sistemu nije osnovno pitanje �ta su istina i pravda, nego: ko odlucuje, i na koji nacin se formira odluka. Istina i pravda ce u svakom slucaju biti vi�e uvazavane u regularnoj proceduri kada o njima odlucuju razum i dogovor, a ne sila i prevara. Kada se u jednom dru�tvu politicke opcije zalazu za doslednu podelu vlasti, depolitizaciju sudstva i organa uprave, po�tovanje parlamentarizma, onda se to dru�tvo nalazi u stanju revolucije. Ovi zahtevi su interes svih gradana, a ne pojedinih politickih partija. Izlazak na izbore, uz ovakve politicke zahteve, predstavljao bi politicku komediju, jer oni su preduslov za funkcionisanje politicke zajednice, i osnovna pretpostavka da u dru�tvu postoje uslovi za bavljenje politikom. U SR Jugoslaviji je na delu revolucija kao politicka kategorija. U politickoj teoriji se transformacija nacina na koji se formira politicka volja naziva revolucija. Postojece vladajuce stranke su revolucionarne jer su svoje stranacke zahteve istakle kao op�te i univerzalne, i poku�avaju da ustavnu i zakonsku proceduru formiranja politicke volje prevede u voluntaristicko-pragmaticnu. Jedinstvo revolucionarnih ciljeva i metoda. Cista dijalektika. Danas nam neki pravnici, pa i pravni eksperti, javno drze lekcije o potrebi uskladivanja pravnog sistema sa politickim ciljevima pojedinih politickih partija i pojedinacnim nalozima dobijenim iz inostranstva, i to u ime neke ''koristi''. Pravo u funkciji interesa ili koristi za odredene politicke grupe. Pravo za sve, ili pravo za neke. Ovde treba istaci da postoje slucajevi u praksi, da se u ime nacionalnih interesa ponekad naru�avaju i neki demokratski principi, ali je svakako jedinstvena situacija, da se paralelno sa gazenjem nacionalnih interesa, ozbiljno naru�avaju i demokratski principi. Cuju se i glasovi, da se saceka sa pravom, dok ''metla'' ne odradi svoje, u ime omiljenog refrena, koji se redovno koristi u nedostatku argumenata, o cuvenih ''deset godina vlasti''. Tako se zelja da se sudi i kaznjava, argumentuje izbornom pobedom i politickim ravan�izmom, a ne afirmisanim nacelima prava i pravde. Vodeci ''demokratski revolucionari'' se javno zale na ''�umu i lavirint'' zakona i propisa koji ih ometaju u procesima tranzicije i reforme, a jo� vi�e odmazde. To �to imaju dvotrecinsku vecinu u parlamentu, uop�te ih ne stimuli�e na zakonodavnu aktivnost, vec vladaju uredbama, i kritikuju zakone. Kljucne dru�tvene i drzavne odluke donose na centralnom komitetu vladajuce koalicije. Jedino, pozitivno je, �to vi�e ni te odluke posle sastanka ne po�tuju. Istovremeno, po prvi put u istoriji, se u jednoj drzavi, o tro�ku te iste drzave, angazuju i placaju strane PR agencije, da bi se usmeravalo i potkrepljivalo javno mnenje, u zemlji i u svetu, kako su prethodna vlast pa i narod genocidni, i kako ih treba ili kaznjavati ili reedukovati. Neki predstavnici administracija koje su bombardovale Jugoslaviju, postaju placeni saradnici nove vlasti. Sklapaju se milionski vredni ugovori. Iste agencije koje su lobirale i usmeravale javno mnenje, za bombardovanje Jugoslavije, sada rade na pobolj�anju imidza predstavnika nove vlasti. �ta je zajednicka rezultanta u ovom poslu. O kakvom se ortakluku radi. Postavlja se pitanje, ko zapravo koga tu placa i za�to. �irom su otvorena vrata da se sve velike, decenijske lazi i manipulacije o srpskom narodu, od Markala i Trnopolja, pa do Racka, proglase za istine. Menjamo na�e udzbenike istorije da bi se uskladili sa njihovim propagandnim manipulacijama. Sada prakticno mi placamo dokazivanje njihovih tvrdnji, da je bombardovanje bilo neophodno i opravdano, i organizujemo konferencije, na kojima su glavna tema obecanja o finansijskoj pomoci. Obecanja, obecanja, a ne finansijska pomoc, sa beskonacnim nizom uslova. Kada bi i ispunili vecinu postavljenih uslova, jedini rezultat bi bio, nekoliko novih profesionalnih cinovnika u svetskim finansijskim institucijama, i to iz struktura tranzicione vlasti ove zemlje. Neki su se za to vec pripremili, pa su i porodice smestili u drzavama planiranog, buduceg angazovanja. A sredstva od donacija, samo prolaze kroz papire i vracaju se, po pravilu, u zemlje iz kojih su do�la. Ove finansijske operacije su se u protekloj deceniji perfektno usavr�ile u zemljama istocne Evrope. Kada gradanima postane jasno da nacionalno i ekonomsko pitanje nisu sukobljeni, vec da je to jedno isto pitanje, bice kasno, jer od medunarodnih aplauza se ne zivi. A za to vreme, potisnucemo na�e mitove i nacionalne vrednosti, kao tranziciono anahrone, kao svojevrsnu ''kolatelarnu �tetu'', ne shvatajuci da ba� sada, ponovo prolazimo kroz pricu o '' Nejakom Uro�u i pohlepnim Mrnjavcevicima''. Zanimljivi su i stavovi da je na� pravni i politicki sistem u funkciji mondijalistickog imperativa medunarodne zajednice, i da na�a zemlja ne treba da ima svoj autenticni politicki, niti pravni sistem. Dovoljno je samo da fleksibilno primenimo ne�to iz arsenala pravnih odredbi i instituta, pisanih specijalno, samo za nas i druge tranzicione zemlje, pa da se dobije puna medunarodna podr�ka. Uostalom culi smo i ocenu Predsednika Ha�kog tribunala da je postupak izrucenja otvorio novu stranicu u tumacenju medunarodnog prava. Taj tranzicioni parlamentarizam i pravo, se inace ne primenjuju u drzavama koje su ga pripremile za nas, nego su tamo uglavnom izvan prakse, a bogami i zakona. Pre ce neki sudija ili tuzilac Ha�kog tribunala biti izrucen Americi, nego neki americki drzavljan Tribunalu. Sa druge strane postoje i jacaju politicke opcije koje se zalazu za razvoj i po�tovanje parlamentarizma i dosledno po�tovanje Ustava. U svakom slucaju postojece politicko stanje je neodrzivo i podseca na takmicenje u nadvlacenju konopca. Bez obzira da li ce nadjacati ekipa izvr�ne vlasti, orijentisana na fleksibilno tretiranje politickog i pravnog sistema, u ime magicne reci: korist, ili ekipa uvazavanja podele vlasti i parlamentarizma (demokratije), svako pomeranje konopca predstavlja revolucionarnu promenu. Ali i u nadvlacenju konopca postoji sudija. Postoji i u dru�tvu. Kada dru�tvene snage napuste polje ustavnosti i legalnosti i pocnu da deluju kao gole sile, neophodno je obezbediti da politicki odnosi budu dosledno pretvoreni u pravne, da se legitimitet dosledno pretvara u legalitet. Tu, trecu granicu politicke moci predstavlja u na�em sistemu Predsednik. On je taj koji treba da cuva Ustav, da podrzi Ustavni sudu da zaustavi neustavni zakon, da obuzdava parlament kada je samovoljan i prelazi ustavne granice, opominje neodgovorne i ekstremisticke partije, i upozorava naciju kada dode do ugrozavanja drzave. Ta, treca granica politicke moci zasnovana je na balansu vlasti u kome jedna sila (vlast), proiza�la iz redovne pacifikovane procedure, moze biti obuzdana samo drugom silom (vlasti). Prvi deo ovog balansa zasnovan je na podeli vlasti na izvr�nu, zakonodavnu i sudsku, a drugi, mnogo bitniji je balans koji ostvaruje pravni suveren, onaj koji cuva ustav. U parlamentarnoj demokratiji je cak, formalni (proceduralni) deo, bez ikakve su�tinske, sadrzinske i vrednosne odredbe, dovoljan za osnovnu procenu demokratskog karaktera dru�tva. Demokratija nije samo politicka tema, vec pre svega, jasna i utvrdena formalna procedura. Ukoliko ona izostane, tema je suvi�na. I na kraju, kada je rec o Predsedniku, on moze da realizuje svoju ustavnu poziciju, samo onda kada je ustavno i fakticki prisutan i kada prati �ta se de�ava u drzavi. Jo� bolje, kada zeli da bude prisutan i informisan. Predsednik se ne bira, da bi u kljucnim situacijama, kada je ugrozen ustavni poredak ili drzavni interes, bio odsutan ili neobave�ten. Takav '' fakultativni predsednik '' predstavljao bi novinu u politickoj i ustavnoj praksi. Imao bi odnos, prema svojim ustavnim obavezama, kao ucenik u �kolama Srbije, prema novom predmetu veronauke. Moze da uci veronauku, moze umesto veronauke da uci drugi predmet, i ne mora ni�ta od toga. Fakultativna veronauka. U slucaju Predsednika je ista stvar. Moze da �titi ustavni sistem i nacionalne interese svoje drzave, moze umesto njih da �titi interese neke druge drzave, ili grupe drzava, i ne mora ni�ta od toga. Takav, pomenuti ''Fakultativni predsednik'', ne samo �to pokazuje izuzetnu elasticnost u pogledu kori�cenja svojih ovla�cenja, vec pokazuje istu takvu elasticnost kada treba da preuzme i ona ovla�cenja, koja mu po Ustavu ne pripadaju, narocito u oblasti spoljne politike. Jo� interesantniji slucaj nastaje ako zauzme poziciju ''stuba morala i duhovnosti''. Umesto ustavne pozicije i legalistickog pristupa, formira se anahrona i veoma subjektivna pozicija ''oca nacije''. Taj subjektivizam se narocito ogleda u kriznim sitacijama, kada ustavni predsednik obicno postane ''otac nacije na sluzbenom putu''. I to, negde, tamo daleko. Dovoljno daleko, da prepusti kompletna ovla�cenja i odgovornost izvr�noj vlasti. A kada se vrati, da ministra, koji donosi neustavne akte, predlozi za sudiju Ustavnog suda, da oceni ustavnost sopstvenog akta, za koji predsednik tvrdi da je neustavan. Predsednicka pedagogija i karikatura od popravnog ispita, za nepo�tovanje Ustava. I na kraju, kraja o predsedniku, treba konstatovati da se ovaj pojam, kada je neodreden, pi�e malim slovom. Kako u daljem tekstu nije rec o nekom odredenom predsedniku, koristice se pocetno malo slovo. Svaka eventualna slicnost sa pona�anjem nekog konkretnog predsednika je namerna, ali je on neodreden, pa zato, pocetno malo slovo ostaje. Te�ko je, da u jednoj zemlji opterecenoj brojnim problemima, predsednik obavlja svoje ustavne duznosti sam. Mora da obezbedi pomoc i podr�ku. Kako su na izborima gradani glasali za njega, podr�ka gradana je tim cinom, vec potro�ena. Oni mu dalje ne mogu pomagati. Bili su za jednokratnu upotrebu. Predsednik zato mora da se pojaca. Mora da uzme savetnike da mu pomognu. Ali, savetnici nisu stvar gradana i izbora. Oni samo pomazu i sprovode volju predsednika, u raznim oblastima. Ukoliko je predsednik, na primer, bezvoljan, oni su tu i da dodaju malo volje. Glavni problem sa savetnicima je u tome, �to ne mozete biti sigurni, da li oni pomazu predsedniku i zaista sprovode njegovu volju. Da li je uop�te znaju u dovoljnoj meri. �ta, na primer, kada je predsednik na sluzbenom putu, a okolnosti nalazu relativno brzo dono�enje odluke. Znaci, ako je predsednik odsutan, oni su tu, da dodaju malo prisustva. Jedino, nije ba� jasno, kako savetnici znaju �ta predsednik misli. Narocito, �ta misli kad je odsutan. Kako mogu da rade, ako ne znaju �ta misli. Postoji jedan zanimljiv eksperiment, ciji efekti mogu doprineti prevazilazenju ove situacije. Radi se o poznatom ekperimentu sa crvima kojima su palili osvetljenje i davali hranu. Klasican primer uslovljavanja. Crvi su naucili da reaguju i na samo svetlo, kao da je stigla hrana. Zatim su ove, naucene crve isekli na komadice i nahranili druge crve, kod kojih ovaj uslovni refleks nije bio formiran. I, za divno cudo, ovi netrenirani crvi su, time �to su pojeli istrenirane, usvojili i njihovu reakciju na svetlost, koju do tada nisu imali. Eto, kako moze da se prenosi znanje. Narocito, kako se treba pona�ati, kada se ''upali svetlo''. Ne bi bilo dobro da neko pogre�no shvati ovaj primer. Nije ovo nikakava afirmacija kanibalizma, pogotovo ne predsednickog. Ali, mora da se utvrdi put i nacin adekvatnog preno�enja znanja i informacija, sa predsednika na savetnike. Verovatno i obrnuto, ali to je vec drugi problem. Ovo prvo je veci, pogotovo ako je predsednik poznat u narodu kao principijelni legalista. I, ako zna da bude odsutan, ba� onda, kada postoji neki veci problem. Savetnici ne moraju da budu ni poznati, a jo� manje legalisti. Njihov zadatak je da budu prisutni, na svojim mestima, u svojim oblastima, narocito kada je predsednik, ''otac nacije'', na sluzbenom putu. Da nacija ne oseti nedostatak oca. Savetnici mogu da putuju. Njihovo odsustvo ce nacija vec podneti, bez obzira na trajanje. Makar i trajno. A, principijelni legalista, je odsutan samo povremeno. Dok je na putu, neke opozicione stranke u Srbiji, svoje istaknutije clanove �alju u unutra�njost, na selo, u �ume ili u Crnu Goru. Ne radi se u ovom slucaju o solidarnosti sa odsutnim principijelnim legalistom, jednostavno, takva su dosada�nja iskustva. Partije brinu o svojim kadrovima i cuvaju ih. Kada se legalista vrati sa puta, on odrzi principijelno teorijsko predavanje o ustavnoj materiji. Onda se vrate i oni, nesolidarno odsutni, opozicioni partijski radnici. Ponekad, ne ba� svi. Praksa je, naravno u velikom raskoraku sa principima iznetim u predavanju principijelnog legaliste. Ali, takav je zivot. Legalizam i principi ostaju u domenu teorije. Postoje zaista srecni ljudi. Dobiju mandat da re�avaju vazna drzavna, prakticna pitanja, a oni ostanu u domenu teorije, odsutni na ovaj, ili onaj nacin. A kada, i na koji nacin su stvarno prisutni, to je tajna. �ta im je stvarni mandat, takode. Neki smatraju da je to vrlina. Drugi znaju da nije, ali nece to da kazu. Treci govore, bez obzira na posledice. Izbor je va�. Goran Matic Vatikan-Hag Hag: Politicki bunker sa pravnom firmom Granice politicke moci NSP Lista isprobava demokratiju u praksi ==^================================================================ This email was sent to: [email protected] EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email to: [EMAIL PROTECTED] <A HREF=" http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq "> AOL users click here.</A> T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================
