MOZE LI SAMO JEDNA SILA DA UPRAVLJA PLANETOM
Ratni ciljevi
--------------------------------------------------------------------------
Injasio Ramone * *
--------------------------------------------------------------------------
Danas, u casu dok Sjedinjene Drzave vode na teritoriji Avganistana prvi rat u
21. veku, nezaobilazno se postavlja pitanje njegove svrsishodnosti. Glavni cilj u ovom
sukobu javno je predocen svega dan nakon gnusnih atentata od 11. septembra: razoriti
mrezu Al-Kaida i uhvatiti, zivot ili mrtvog, g. Osamu bin Ladena, odgovornog za
zlocine i 6.000 zrtava koje se nicim ne mogu opravdati. Tu nameru je lako formulisati,
ali nije jednostavno ostvariti - iako se, na prvi pogled, nesrazmera u odnosu snaga
izmedu sukobljenih strana cini beskrajnom, nepremostivom. Stavise, rec je o do sada
nevidenoj vojnoj situaciji: prvi put se dogada da jedna ogromna sila ratuje, ne sa
drugom drzavom nego sa jednim covekom...
Posto je za ovu borbu angazovao sva svoja sredstva, ukljucujuci i ona
najrazornija, Vasington bi morao pobediti. Pa ipak, mnogo je primera koji dokazuju
kako su velike sile nemocne da izadu nakraj sa slabijim neprijateljem. U asimetricnim
sukobima, kako nas poducava vojna istorija, ne znaci da ce onaj ko moze vise, nuzno
moci i manje. Armija kao sto je IRA pokazala se sposobnom da drzi u sahu britanske
snage bezmalo trideset godina, podseca nas istoricar Erik Hobsbon; naravno, IRA nije
pobedila, ali nije bila ni porazena.
Poput vecine ostalih, i americke oruzane snage formatirane su za ratovanje
protiv drugih zemalja, a ne za borbu sa "nevidljivim neprijateljem". U stolecu koje je
upravo zapocelo medudrzavni ratovi polako postaju deo proslosti. Nadmocna pobeda u
Persijskom zalivu, 1991. godine, pokazala se varljivom. Nasa ofanziva u Zalivu bila je
uspesna zato sto smo imali srece da natrapamo, priznaje general ratne mornarice Entoni
Zini, na jedinog loseg momka na svetu dovoljno glupog da prihvati simetrican sukob sa
Sjedinjenim Drzavama. Isto bi se moglo reci i za g. Milosevica, u vreme rata na Kosovu
1999. godine.
Ratne okrsaje novog tipa lakse je zapoceti nego okoncati. Cak ni najsira
upotreba vojnih sredstava ne znaci da ce zacrtani ciljevi biti postignuti. Dovoljno je
podsetiti se neuspeha u Somaliji, 1994. godine. Prema tome, americka vlada dobro zna
da je napad na Avganistan, sa prihvatljivim obrazlozenjem da ta zemlja pruza zastitu
g. Osami bin Ladenu, najlaksi deo posla. Dobro zna i da ce, uz neveliki utrosak,
uspeti da pobedi tokom narednih nedelja. Ipak, trijumf nad jednim od najmrskijih
rezima na planeti nece znaciti i da je ostvaren glavni ratni cilj: hvatanje g. Osame
bin Ladena.
Drugi pak cilj u ovom sukobu cini se previse ambiciozno zamisljenim:
iskorenjivanje "medunarodnog terorizma". Pre svega, i sam termin "terorizam"
nedovoljno je precizan. U poslednja dva veka koriscen je da bez razlike oznaci sve one
koji, osnovano ili ne, pribegavaju nasilju u zelji da promene politicki poredak.
Iskustvo pokazuje da je, u nekim slucajevima, to nasilje zbilja bilo nuzno. U borbi
protiv tirana, sva su sredstva zakonita, rekao je jos 1792. godine Grahus Babef. Mnogi
bivsi "teroristi" postali su ugledni drzavnici. Ne navodeci primere politicara
poteklih iz francuskog pokreta otpora, pomenimo samo g. Menahema Begina, nekadasnjeg
sefa Irguna a potom premijera Izraela, ili g. Abdelaziza Butefliku, koji je kao bivsi
felaga postao predsednik Alzira; ili pak g. Nelsona Mendelu, ranijeg vodu ANC, a
kasnije predsednika Juzne Afrike i dobitnika Nobelove nagrade za mir.<$z14>
@Normal Politika Ekselior:<$z12f"CEdzcelsior">Sadasnji rat i propaganda stvaraju
utisak da postoji samo islamski terorizam. To je, razume se, pogresno. Upravo u ovom
trenutku, dok se odvija sukob u Avganistanu, na delu su mnogi drugi "terorizmi" sirom
nemuslimanskog sveta. Recimo, onaj koji sprovode IRA i Pokret za ujedinjenje Severne
Irske; ili terorizam svojstven baskijskoj organizaciji ETA u Spaniji; nadalje, onaj
kakav primenjuju paramilitarne jedinice FARC u Kolumbiji, ili Tamilski tigrovi na Sri
Lanki...
Na teroristicke metode kao moguci nacin dejstva pozivale su se, zavisno od
vremena i okolnosti, gotovo sve politicke struje. Prvi politicki teoreticar koji je
jos 1848. godine predlozio teroristicku doktrinu, bio je Karl Hajncen u svom ogledu
Der Mord (Ubistvo). U njemu je izlozio tezu da su sva sredstva dobra ne bi li se
pospesio i ubrzao dolazak... demokratije! Kao radikalni demokrata, Hajncen pise: Ako
morate pola kontinenta da raznesete u vazduh i da prospete reku krvi kako biste
unistili jednu varvarsku partiju, nemojte da vas muce pitanja savesti i ikakvi obziri.
Onaj ko nije spreman da radosno zrtvuje svoj zivot, radi zadovoljstva da je poslao u
smrt milion varvara, nije pravi republikanac.
Ovaj primer, upravo svojim apsurdom, pokazuje da cak ni najbolji ciljevi ne mogu
opravdati sredstva. Gradani imaju sve razloge da strahuju od republike - laicke ili
verske - izgradene na reci krvi. Medutim, kako ne strahovati i od toga da ce
sveobuhvatni i nemilosrdni lov na "teroriste", koji je Vasington najavio kao krajnji
cilj ovoga rata, dovesti do uzasnih zastranjivanja, zastrasujucih omaski i ugrozavanja
osnovnih covekovih sloboda?
*Uvodnik iz najnovijeg broja "Mond diplomatik", koji je na srpskom upravo izdala
"Politika"
NSP Lista isprobava demokratiju u praksi
==^================================================================
This email was sent to: [email protected]
EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq
Or send an email to: [EMAIL PROTECTED]
T O P I C A -- Register now to manage your mail!
http://www.topica.com/partner/tag02/register
==^================================================================
vrati.gif
Description: GIF image
