|
Jad i beda srpskih
jezičara Ima li Srba koji
su spremni da pomognu da istina o srpskom jeziku prodre u svet? Hoćete li da
uđete u istoriju? Budite deo tima koji
pobeđuje! Pre dva tri dana, zahvaljujući jednom Srbinu (A.
Kneževiću), koji se, slično meni, bavi (moram priznati veoma uspešno,
briljantno) "čupanjem" srpskog jezičkog korenja, a koji živi negde na drugoj
strani sveta od ove naše Srbijice, dobih tekst, objavljen nedavno na stranicama
Ilustrovane politike. Tamo se srpski vajni lingvisti, filolozi ili, što bi se po
"naški" reklo, jezičari ili jezikoslovci nadmeću u količini pameti i znanja.
Niko od njih tamo nije uspeo da kaže bilo šta suštinski novo, što bi prosečnom
srpskom čitaocu bilo nepoznato. Ipak, najinteresantniji ili najjadniji među
našim "naučnicima", svakako je nekakav magistar Đukanović, koji, uz smeh
govori: "Da li bi,
recimo, iko ko to inače ne zna, pomislio da su reči: hleb, plug, trg, lekar, vino, jabuka, knez,
crkva, krst, vitez preuzete iz jezika Skandinavaca i Gota još u davna
praslovenska vremena?" Tužni Đukanović, očigledno nije svestan koliko je
sebe srozao i kakvu je glupost izrekao. Poštovani čitaoci, zamislite budalaštinu, u kojoj
čovek "od nauke" tvrdi da je hleb,
reč preuzeta od Gota (hlaif – nije jasno gde je
Đukanović iskopao Skandinavce). Naime, ako bi to bila istina, tada se postavlja
pitanje čije su, na primer, reči glib,
koljivo, koliba, gljiva (posle kiše),
klip, kolevka, ugao (uglovi), glava
glagoli kolebati, glibati,
globiti, uglaviti i tome slično. Da mladi "ekspert" ume barem malo da misli,
primetio bi da se hleb vekovima pravi
i da ga je nemoguće drugačije izraditi sem glibanjem. Dakle, glib > hleb. Drugo,
Đukanović bi zapazio, da se takvo prosto i najvećem laiku jasno objašnjenje
imenice hleb, ne može ni u jednom
germanskom jeziku pronaći, ne samo za pomenuti "hleb naš nasušni", nego ni za
bilo koju drugu reč iz njihovog "bogatog" vokabulara. Zapravo, surbelska osnova
gornjih srpskih reči, glasila je "o-k(g,h)-o-li-biti", odakle dobijamo glagole
uglibiti, uglaviti, uklipiti, ukalupiti, oklopiti, oglobiti, uklopiti. Tu su i
pridevi gluv i glup, koji se savršeno "uklapaju" u
"oglobljenu" (oklopljenu i glibavu) glavu (oglav) "ukalupljenog",
"smeho-klipnog" jezičkog "goluba" Đukanovića. Šta reći za "germanski" plug i srpsku polugu, glagole polagati, polegati. Da
li je ralo poluga ili nije? Osnova pomenutih reči nalazi se u aglutiniranoj
formi srpskog (slovenskog) jezika (Bel-gon), koju sam ranije pominjao, kada je
bilo govora o Balkanu, pogonu... Za ime srpskog (slovenskog) boga Bela, uveliko
su vezane reči koje se koriste u rečniku srpskih "orača" (polje, bilje, oblak,
obala, obaliti, uvala, polivati, plaviti, pleva, blato itd.).
Koga to lekar leči? Da li ličnosti (likno >
lično) koje se razbole i "legnu" (leknu) u postelju? Da bi neko bio ličnost
poput legendarnog Aleksandra (legendar > alehandar > lekandar > lični
dar > Lekanić), takav mora da "legne" na srca mnoštva sveta. Ličnost je
nastala slaganjem slogova "li-gna-st", a danas bi to bili glagoli "liti",
"gnati" i "stati", odnosno, legnuti + stati = ličnost. A pravi vođa (ličnost) svakako je najbolji lek za nevolje naroda.
Obeznanjen velikom naukom, Đukanović nije ni
mogao da primeti, da su reči "vino" i "vitez" iz istog surbelskog korena
(biti/gnati), odakle nam dolaze glagoli vinuti (pinuti, piti; vino čoveka vine u
nebo) i vitegnuti (danas: utegnuti).
Kao što znamo, vitezovi srpski su lepi i utegnuti, ali oni umeju i da piju vino,
iako su to "viti momci", spremni da u svakom času "gone" neprijatelja (biti/gna
> vitigna > viteg > vitez). Naravno, ne smemo ispustiti iz vida ni
srpski glagol pognati (pogoniti),
koji našeg viteza direktno vraća surbelskom bogu Belu. A tek jabuka! Đukanović time pokazuje, ne samo
da je ukalupljen (uglupljen), već i da je najobičnija budala, koja bi htela da
se bavi ozbiljnom naukom. I polupismeni ljudi znaju da se jabuka nekada
izgovarala kao "jabloka", zbog svog "oblog" oblika baš kao što je to i kruška
(krug, kružan oblik). Opet je tu u pitanju bog Bel (Sunce, Sur-gna-sta, mesto
gde se i bog Sur gnezdi /gna-sta/), a znamo da je Sunce (Bel) oble forme i da se
mi "oblačimo" zbog toga što je čovek primetio da oblak "oblači"
Sunce. Crkva je Surkva, to jeste Sur-okov, okov boga
Sura. O tome i o krstu, odnosno, trećem surbelskom božanstvu Horsu i Hristu
možete da nađete detaljno objašnjenje i knjizi "Srpska Zora Bela". Zapravo,
objašnjenje pomenutih reči zahteva dubok filosofski pristup, koji bi nam sada
oduzeo mnogo vremena. Dušan Vukotić |
