|
POKORENI
GERMANI Uzmimo
indogermanski koren*uastos onako kako ga
Pokorny video u svom delu
Indogermanisches Etymologisches Wörterbuch, kojeg je većina svetskih lingvista
prihvatila zdravo za gotovo, mada danas ima "mudraca" koji ga osporavaju zbog
tzv. laringealne teorije Ferdinanda Sosira, kojoj se Pokorni, navodno, nije do
kraja "pokorio", kao i zbog činjenice da je zanemario nalaze o hititskom,
toharskom i anatolskom jeziku, koji, eto, potvrđuju Sosirovu pretpostavku s
kraja 19 veka. Prava istina je da je Julije Pokorni uloio ogroman trud u traganju za indoevropskim korenima, ali to je ipak daleko od realnog stanja kakvo je nekada vladalo u jeziku Indoevropljana. Naravno, Sosirova teorija bi mogla biti tačna, jer u periodu kada je čovek progovarao, sigurno je da se nije mogla preskočiti faza iradijacije, odnosno, velikog grča govornih organa, prvenstveno jezika i drugih miića usne duplje i grkljana, koji učestvuju u formiranju glasova. Mogli bismo slikovito da prikaemo nastajanje jezika, upoređujući ga sa neplivačem koji je odlučio da savlada tu preko potrebnu "disciplinu", bez koje se u vodi nikako ne moe opstati. Čovek koji ne ume da pliva, ulazi u vodu "kao sekira", dakle silno ukrućen, jer su mu gotovo svi miići u maksimalnoj kontrakciji. Vremenom, organizam se navikava da koristi samo one miićne grupe, koje su mu neophodne za kretanje u vodi, kod kojih se neprestano smenjuju faza kontrakcije i faza relaksacije. Kada čovek nauči da se odrava na vodi, on nadalje trai određen ekonomičan stil plivanja, koji mu najvie odgovara. Neto slično deavalo se sa jezikom, to se i danas moe precizno pratiti u ontogenezi, odnosno, kod svakog novorođenog čoveka ili bebe koja progovara. POSTANjE PUSTINjSKOG POTENjA Ipak, da se vratimo naem "nepokornom" *uastos, te
da vidimo koje su sve reči, navodno, iz takvog izvora potekle. Najpre, tu je
lat.
vastus (ono to je veliko, prostrano, pusto, pa i
monstruozno), vasto, vastare, devastare (opustoiti, eng. devastate). Potom, tu je staroved. wastina (pustinja), to nas podseća na staru srpsku
reč vaistina, danas istina. Na prvi pogled, između pomenutih
reči, teko je uspostaviti neku jasnu logičku vezu. Ipak, pogledajmo neke druge
srpske reči, koje su glasovno "vaistinu" slične, poput batina, vostani (ustani), postanje i
konačno pustinja i krajnje potenje, koje je neophodno da bi se
sačuvalo ono to se u srpskom biću vekovima batinilo (postanulo, opstanulo >
opstalo). Surbelski koren gore pomenutih reči glasio je
bel/sta/gna, to jeste bi(ti)/stati/gnati. Srpska "voistina" je jednaka glagolu
"postati" ili imenici "postanje" (vo/sta/gna = vo(i)stina; bo/sta/gna = postanje
= postojano = potenje), a odatle se jasno vidi da su savremene srpske reči
"istina" i "potenje" nikle iz istog korena. IZOBIJANI (IZUVIJANI) PUSTI WEST Na
starovisokonemačkom pustinja se zvala wuosti, to nas svakako asocira na srpsku reč pust-(o,
i), ali i na oznaku zapadne strane sveta u gerrmanskim govorima
(west). U modernom nemačkom Wüste je
pustinja a West zapad. Ako znamo da evropska civilizacija dobija prva
ozbiljnija saznanja o narodima na severu istog kontineta tek početkom nove ere,
tada postaje jasno da je taj prostor bio slabo naseljen, odnosno pust. Ipak, ostaje nam da pronađemo
"kariku koja nedostaje", to jeste da objasnimo zbog čega su srpske reči postanje i pustinja glasovno gotovo identične. A ta
kopča je biblijska priča o postanju ivog sveta, jer pre nego to je Bog stvorio
čoveka i druga iva bića i prirodu, pre postanja, svet je bio pustinja. Da bi gornja priča bila do kraja jasna,
potrebno je da shvatimo, da do promena glasova (b, v, p) u mnogim rečima, u
srpskom jeziku dolazilo je samo zbog potrebe da se označi novi pojam. Na primer,
obala > uvala, boriti > poriti, busen > posan (posno), obesiti >
visiti, oblast > vlast, biti > viti (vijati), obijati > bajati >
vajati (vajar koji obija kamen), barenje > varenje > purenje > bura,
obaranje (borenje) > varanje (varka ili finta u borbi je oduvek bila
prisutna). To je samo mali neznatni niz primera u srpskom (slovenskom) govoru,
kakvi se ne mogu nikako naći ni u grčkom, niti romanskim ili germanskim
jezicima, mada su i oni sačinjeni na surbelskoj potki. Englezi imaju valley (dale, dolina, nem. Tal > dol), to jeste srpska uvala, ali oni nemaju glagol "uvaliti"
(uvlačiti, vlačiti, vlak, vući) niti jasnu vezu sa pomenutom obalom (oblo, obaliti, Bel) sem imenica
ball (lopta, kugla) ili value (vrednost, ono to valja; valuable > metateza od srp. valjalo bi). U srpskom, stvar valja kada se dobro iz-valja, izbalija pravilno iz-obija ili iz-vaja. Naravno, takav posao moe da bude
sve bolji i bolji, ako postoji volja za daljim obijanjem
(vajanjem). Duan Vukotić 10. avg.
05 |
