|
http://vukotic.atspace.com/srbdsp.htm
INFERIORNI
SUPERMENI Veoma
su indikativne najnovije aktivnosti u biću srpske dijaspore. Naravno, one
destruktivne, koje Srbima u svetu zatvaraju sva vrata, kroz koja bi eventualno
mogli da uđu u matičnu kuću i pomognu svojoj braći da se trgnu iz strašne
letargije. Ovog puta, pored već otvorenog antisrpskog delovanja KSU i Majkla
Đorđevića i njihovog "kakusa", u Evropi počinje da se ozbiljno nameće nov
problem, "ovaploćen" u Pokretu za novu Srbiju, na čijem čelu je azilant, student
i bivši funkcioner SPO – Dejan
Bulatović. Mnogi Srbi i danas smatraju,
da PZNS nije toliko značajan faktor u srpskom rasejanju, koji bi srpskom rodu
van Srbije (ali i u Srbiji) mogao da nanese ozbiljniju štetu. Stoga, čini se da
Srbi u dijaspori nisu u stanju da predvide bilo šta što bi moglo biti štetno ili
pak korisno za srpsku populaciju u celini. Zašto je to tako, uistinu nije lako
objasniti, ali, ipak, tu se nameću neki zaključci, koji bi nam mogli donekle
rasvetliti pomenutu srpsku uspavanost i nemogućnost da ozbiljno organizuju svoje
redove i počnu smisleno da deluju, onako kako to oduvek rade odgovorne nacije,
pa i one (Šiptari, na primer), koje Srbi smatraju za krajnje inferiorne, pa i
neinteligentne. USDE
– JEDNOSTAVAN PUT KA ISTINI U
evropskoj srpskoj dijaspori već više godina postoji inicijativa Nikole
Janića, predsednika Srpskog saveza iz
Švedske, uobličena u USDE ideju. Iako USDE nudi Srbima
u Evropi jedan krajnje korektan vid organizovanja, u kome bi svaka srpska
organizacija zadržala svoj identitet, odziv je relativno mali. Takva srpska
ustanova ne bi imala svog "vođu", već bi se sve odluke donosile na demokratski
način, glasanjem predstavnika svih članica. Dakle, sve u svemu, nijedno od
srpskih društava u Evropi ne bi imalo šta da izgubi svojim ulaskom u USDE, dok je s druge strane jasno, da bi se formiranjem takve
institucije stvorili uslovi za jednu konstruktivnu i sveobuhvatnu akciju u
spasavanju srpskog broda, koji sve dublje tone u živo blato "dobrovoljnog"
nestajanja. Dobija se utisak da Srbi u rasejanju beže od onih zamisli, koje u
svojoj osnovi nisu komplikovane, kao da misle da bi za stvaranje jedne razumne i
efikasne asocijacije Srba trebalo smisliti nekakav "genijalni", maltene, čarobni
recept. Zaboravili su da u kreiranju i realizaciji razboritog nacionalnog
programa nije potrebno, barem za početak, ništa drugo sem dobra volja, odsustvo
samoživosti i uskogrudosti i svest da je nacija božanska kategorija, koja mora
biti iznad bilo čijeg ličnog ili suženog grupnog interesa, ograničenog na
skupinu praznoglavih pohlepnika. SMEH
HIJENA Godinama, u srpskoj dijaspori, "divlji rasteruju pitome".
Onaj prostor koji ne koristi razuman srpski svet, koriste srpski izrodi, to
jeste oni, kojima ni rođena majka ne znači ništa, a kamoli Srbi i srpska država.
Ipak, problem ne leži u pomenutoj divljoj hordi pljačkaša i lešinara, pošto je
jasno da takvih ima u svakom narodu na svetu, već na onoj drugoj strani,
"patriotskoj", koja dopušta da bude naivna "ovca za striganje". Zapravo, sve što
čine odrodi, tipa Đorđevića,
Vujićeve, Alečkovićeve, Mraovića, Milinkovića i "novorođenčeta" Bulatovića,
omogućeno je ćutanjem (mutavošću) onih Srba, kojima, navodno, "srpstvo leži na
srcu", a koji ne čuju podmukli smeh sličnih srpskih hijena. Nedavno je, na
primer, Majkl Đorđević, svoju "razvojnu" banku u Republici Srpskoj prodao
Slovencima. Debelo je na tome zaradio, jer je nekada tu istu banku kupio
budzašto, tako što je potkupio vladu Mladena Ivanića. U međuvremenu, Đorđević je
sam sebe (ili svoju ženu) kreditirao novcem iz Razvojne Banke
(tri miliona dolara), a da tu "pozajmicu" nikada nije vratio. Nažalost, i danas
takva srpska protuva nesmetano se prodaje na srpskim prostorima kao "patriota" i
"veliki Srbin". Srpsko Ministarstvo za dijasporu je tom pljačkašu, kao što
znamo, iznajmilo prostorije za njegov razbojnički KSU, u centru Beograda, po
ceni od tričavih 100 evra mesečno.
SRPSKO-AMERIČKA ASOCIJACIJA
SOMOVA Naravno, zahvaljujući srpskoj nesreći i prolivenoj krvi,
Majkl je "stekao" (pokrao) ogroman kapital i odneo ga iz matice u svoju "novu"
otadžbinu – SAD. Reč je o sumama koje prelaze desetine milijardi dolara, a koje
su uz pomoć sličnih jajara (Panić, Vukobrat, Mandarić...) pokradene iz
Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, a sve u vremenu od poslednjih petnaestak
godina, koliko postoji i Kongres srpskog ujedinjenja (KSU). Naravno, "svemoćni"
Majkl je jednako "poslovao" sa svim dosdašnjim srpskim režimima (od
Miloševićevog preko onog "sentandrejskog", kojeg je sam instalirao, pa do ovog
trenutnog, Koštuničinog ili ne/mačko-slovenskog). Stoga, svakom Srbinu, koji ima
i mrvicu mozga u glavi, mora biti jasno da KSU nije osnovan zbog "srpskog
ujedinjenja", nego zbog "čistog" i priprostog lopovluka. Zašto to Srbima u
Americi nije jasno i kako je moguće da ih Đorđević tako lako vuče za nos punih
petnaest godina, uistinu je neobjašnjivo. . Umesto da tog dripca najure kao
besnog psa, oni mu se sve više priklanjaju (setimo se samo Srpsko-američkog
kongresa za srpske "somove", kojeg je Đorđević osnovao 2002. godine, zajedno sa
SNO i SNS). Zar je moguće da su Panović i Ljubenko toliko naivni, ili je tu reč
u udruživanju "desperadosa"? Trudeći se da se "Vlasi ne dosete", lopuža Majkl je
često osnivao nekakve "nove institucije", sa bombastičnim nazivima, poput one
"Udruženi za Srbiju (pljačku Srbije!) – Matica i
dijaspora." NEUTRALISANjE ZLOTVORA Kako
god bilo, činjenica je da su ključne srpske organizacije u SAD stale na stranu
secikese Đorđevića, a njihova eventalna naivnost ili neznanje nikako ih u tom
izdajničkom činu ne mogu opravdati. Ukoliko do danas SNO i SNS nisu uspeli da
shvate da su ih bezdušnici Đorđević, Vujićeva, Krunićeva i slični debelo
"nasankali", tada se za članove tih organizacija ne može ništa drugo
konstatovati, sem da su najobičnije budale. Opet, takve srpske organizacije
(duboko ukorenjene u srpsko biće u Americi, posebno SNO) mogle bi da se donekle
iskupe za svoje učešće u varanju vlastitog roda. Ali ne samo tako što bi
istupili iz Srpsko-američkog kongresa, već što bi se svojski potrudili da
raskrinkaju zločine KSU prema svom narodu, a što uopšte nije teško uraditi.
Svakako, sasvim druga je priča, ako su se SNO i SNS "ujedinili" sa KSU zbog
zajedničkog lopovluka i lične koristi. Bude li tako, tada će te dve srpske
organizacije na američkom tlu zauvek ostati u Đorđevićevim kandžama, pošto bi u
suprotnom i njihove mutne radnje izašle na videlo. Ipak, teško je pretpostaviti
da su Panović i Ljubenko mrzitelji Srba i Srbije (kakav je neosporno Majkl
Đorđević). Ako
nisu, tada će oni izložiti srpskoj javnosti sve Đorđevićeve podvale i pljačke i
pružiti ruku jednoj srpskoj instituciji, koja ima nameru da smisleno i efikasno
organizuje Srbe u Evropi, to jeste, svim silama će podržati gore pomenutu
inicijativu Nikole Janića i USDE. Za početak, zajednički rad SNO, SNS i USDE bio
bi dovoljan da se neutralizuju i na kraju prognaju Srbi razbojnici, na čijem
čelu je Miroslav Đorđević. AMBICIOZNA MUDROST U
ovom trenutku, ne možemo a da se ne dotaknemo pitanja pojedinih srpskih
intelektualaca u dijaspori, koji deluju kao razbijena vojska, gurajući tako u
propast srpski rod i ostavljajući ga bez ikakvog "umnog orijentira". Bez obzira
na činjenicu da u srpskoj dijaspori imamo sigurno najumnije ljude u celokupnom
srpskom biću, u žiži našeg interesovanja, čini se, morao bi da bude Srđa
Trifković. Ne zbog činjenice da je on u srpskom rasejanju možda najumniji
(njegov intelektualni potencijal se ne može osporiti), već zato što je on
najviše uključen (eksponiran) u ona pitanja, koja su za goli opstanak Srba
najvažnija. Iako bi on mogao da presudno utiče na formiranje jednog pragmatičnog
srpskog umnog jezgra (i pored njegove nedavne - pre otprilike dva meseca -
najave da će tako nešto pokrenuti), još nemamo nikakvih saznanja da on nešto
ozbiljno preduzima u tom pravcu. U prošlosti, Trifković je više puta (slučajno
ili namerno?), svojim neopreznim i neodmerenim izjavama išao uveliko na ruku srpskim neprijateljima, da bi u
nekoliko poslednjih godina postao daleko oprezniji. No, ne lezi vraže, koliko su
Srbima danas potrebni veliki umovi, utoliko raste i nužnost da se bude izuzetno
pažljiv i nepoverljiv u njihovom "ustoličavanju". Ambiciozna budala teško može
da vitalno ugrozi naciju, dok ambicozan i visoko inteligentan čovek može da je
temeljno razori (primer Slobodana Miloševića) i, konačno, potpuno uništi i
zatre. Sudeći po tome, Trifković ima još malo vremena da dokaže svoju istinsku
privrženost naciji, tako što će preduzeti praktične korake u sabiranju srpske
pameti. Ukoliko ništa ka takvom cilju ne preduzme i vrapcima će postati jasno,
da je on "inteligentni pohlepnik", koji pokušava (na dugačiji način od gore
navedenih srpskih izroda), da svome rodu "proda rog za sveću".
KALEM ISTINITE LAŽI Današnja Srbija, moglo bi se reći, sasvim je potonula u
bezumlje. Zemljom vladaju mafijaške porodice, koje su zarad svog političkog i
finansijskog uticaja i koristi spremne da, koliko sutra, gurnu svoj narod i u
građanski rat. Gotovo da nema nikoga u političkom, kulturnom, pa i naučnom
establišmentu Srbije, ko nije, na ovaj ili onaj način, zbog nečega ucenjen. Na
sve strane bacaju se privlačni i sjajn mamci, kojima smrtnik teško može da
odoli. Progutaju li se jednom, kasnije povratka nema. Ogroman je broj takvih
primera, što se najbolje može videti po tome što sukobljene strane konstantno
optužuju jedna drugu za razne vrste nedela i izdaju, svakako, govoreći istinu o
svojim rivalima. Zapravo, svi govore istinu o drugima, dok poriču istinu o sebi.
Takva taktika "utuka na utuk" i kalemljenja laži na istinu i istine na laž,
odakle izrasta drvo lažne istine, dovelo je Srbe u Srbiji do takve zabune, da
više uopšte nisu u stanju da se izvuku iz "aktivne paralize" duha ili
duhovno-moralnog slepila. Ukalupljeni (uglupljeni), Srbi u matici tavore u
tmini, nadajući se novoj zori, koja im nikada neće svanuti. Nažalost, mnogo je
Srba u rasejanju, koji su ubeđeni da ozbiljnog srpskog rada na spasavanju srpske
matice i naroda ne može biti, ukoliko inicijativa za tako nešto ne dođe iz
Srbije. To je jedna od srpskih najstrašnijih i najkobnijih zabluda, koja bi se
mogla uporediti s tim, da neko očekuje od teškog pacijenta, kome su polomljene i
noge i ruke (s kontuzijom mozga pride), da sutra učestvuje u trci na sto metara.
Činjenica je da Srbija samoj sebi više nikako ne može pomoći, a da eventalni
spas može doći samo od Srba iz dijaspore. Naravno, ukoliko oni ikada budu u
stanju da se ozbiljno i efikasno organizuju. |
