07.04.2005
O novoj “deklaraciji”, o ponovnoj “hrvatskoj šutnji” i, još jednom, o pravopisnoj zavrzlami
U raspravama koje su se u daljoj
i bližoj prošlosti vodile oko jezika prisjećao sam se često Platonova upozorenja
(ne znam jesam li ga točno upamtio): “Ne može se mijenjati oblike glazbe a da se
pri tom ne uzdrmaju temelji države.” Svaka promjena pravopisa – čak i sama
najava promjene – potresala je kulturni život na našim prostorima. Dio štiva
koje slijedi pisao sam u bivšoj Jugoslaviji, dio sam objavio u Hrvatskoj nakon
raspada jugoslavenske države, a tek manji dio, na kraju, dopisujem danas – u
povodu nove pravopisne polemike u Zagrebu koja mi se čini posve promašenom,
vezanom uz osobne interese stanovitih jezikoslovaca, malo poznatih u svjetskoj
slavistici – željnih slave ili zarade.
U kulturama s većim tradicijama
od naših, upute koje pomažu u pisanju sažete su obično na nekoliko stranica:
upotreba velikih i malih slova, rastavljanje riječi na slogove, interpunkcija i
slično. Pravopisni rječnik prisutan je u običnom rječniku (u posljednje vrijeme
pomaže mu i kompjuter, koji označava crvenom bojom ono što nije pravilno
napisano). Sam pravopis, rad na njemu, prihvaćanje ili odbijanje njegovih uputa
i pravila pratili su na južnoslavenskim prostorima dugotrajni sporovi i
nesporazumi. Od njih se, po svemu sudeći, nismo izliječili.
Pitanje jezične kulture u nas se
često svodilo na pitanje pismenosti, pitanje pismenosti na pitanje pravopisa,
pitanje književnog jezika na pitanje “norme” u jeziku, pitanje “jezične
politike” na pitanje naziva jezika ili rječnika, pitanje odnosa među jezicima na
međunacionalne odnose ili pak na sam odnos između hrvatskog i srpskog. Takva
svođenja obično zanemaruju druge, važne pojave: trošenje jezika u novim
sredstvima informiranja, stvaranje neprikladnih termina i frazeologija
(ideoloških, tehničkih i drugih), utjecaj političkoga govora i manipuliranje
govorom politike, zagađivanje jezičnog prostora (žargoni marketinga, reklame,
političkih stranaka), veza moći i jezika, povezanost hijerarhije u društvu i
jezične prakse, razlika između književnog jezika i jezika književnosti, odnos
privatnog i javnog jezika, dijalog u društvu i simulacije dijaloga, kultura i
nekultura u govoru i pisanju, u samu pravopisu.
Filologija i lingvistika (ili
sociolingvistika i neke druge srodne discipline) nemaju gotove odgovore na sva
pitanja koja se postavljaju u vezi s jezikom u društvu, njegovim “normama” i
“upotrebama”, pa i s pravopisom i manjom ili većom potrebom za njim. Jedan od
najpoznatijih suvremenih semiologa smiono priznaje da “lingvistika nije u stanju
odgovoriti čak ni na pitanje: što je tzv. nacionalni jezik, što dijalekt, a što
regionalni govor” (A. Y. Greimas: “Sémiotiljue et sciences sociales”, str. 63,
izd. “Seuil”, Pariz 1976.). Imali smo prilike vidjeti kako se različitim
terminima – kao što su “varijanta”, “standard”, “dia-sistem” ili “poseban jezik”
– ponekad označava jedna te ista jezična stvarnost. Neki su smatrali – i još
uvijek to čine – da se odgovori na pitanja o jeziku kriju u pravopisu. Pravopis
je lakše promijeniti nego sam jezik.
Ni određivanje “norme” nije samo
lingvističko pitanje. Profesor Radoslav Katičić je, davno već, upozorio da
“osnovni problem normiranja književnog jezika nije lingvističke nego društvene
prirode” (“Jezik”, br. 1,
Filologija ne može objasniti
zašto su npr. Litvanci ili Flamanci, Ukrajinci ili Katalonci, Slovenci ili
Slovaci toliko osjetljivi na sve što se tiče njihova jezika.
Pitanje tolerancije u jeziku nije
predmet same lingvistike – ono je povezano s društvenom i individualnom
sviješću, s poviješću kulture i poviješću uopće. Vlastita nam iskustva odaju
koliko je jezična tolerancija bila ovisna o prirodi međunacionalnih odnosa,
prije i poslije ujedinjenja južnih Slavena, u Jugoslaviji i nakon nje: kad su ti
odnosi bili bolji, manje se vodilo računa o razlikama. Kritičar tako zahtjevna i
stroga stava i ukusa kakav je bio Matoš rado je u svoje članke ubacivao izrazite
srbizme, priželjkujući da nam “knjiga” bude zajednička. Udaljavajući se na
trenutak od našega nesretnog konteksta, navest ću primjer koji me dočekuje
gotovo svakoga dana u “Vječnom gradu”: na talijanskom se jeziku nacionalna
pripadnost, npr. vlastite imenice kao što su Talijan, Francuz, Amerikanac, Hrvat
ili Srbin, pišu malim slovima, što naravno ne znači da ovdašnji građani manje
cijene sebe same ili ostale nacije. Posrijedi je naprosto pravopisni
dogovor.
Pismenost je mnogo složenija od
sama pravopisa i, naravno, kud i kamo važnija. Valjalo bi da uloga “pravopisca”
bude bliža onoj koju ima prometnik na cesti nego onoj koja pripada šefu
policije. Nije dobro ako se pri tom jedna zamijeni drugom. Nije nakana ovih
opaski umanjiti ulogu jezikoslovaca u poslu o kojem je riječ. Oni su bivali u
raznim prilikama izvrgnuti nedostojnim pritiscima i nezasluženim pokudama. Ali
sami ne mogu preuzeti na sebe odgovornost za jezik koji pripada zajednici i za
način na koji se ona njime služi. Želja da se istodobno zadovolje mjerila
znanosti i zahtjevi politike proizvodila je podvojeni govor o jeziku, koji nije
ni političan na pravi način, ni dovoljno znanstven. Na jednoj strani pribojavalo
se vlasti ili se pak težilo iznuditi njezinu potporu; na drugoj se pokušavalo
služiti naciji ili dodvoriti nacionalizmu. Koliko su puta neki jezikoslovci
promijenili stavove, ne samo prema vlastitim znanstvenim spoznajama ili
mjerilima! Čak je i sam Stjepan Babić nekoć tražio, ugledajući se na
nedostižnoga
Skoka, da se ujednače terminologije hrvatske i srpske te tako ostvari jezično jedinstvo kakvo je predlagao Novosadski dogovor: tj. da se stvori zajednički “hrvatskosrpski/srpskohrvatski” standard. Uvaženi Dalibor Brozović, kojeg su ponekad i u vlasti i u opoziciji smatrali mjerodavnim, tvrdio je u svojoj knjizi ““Standardni jezik”, koju je objavila Matica hrvatska 1970. godine, da postoji na svima razinama “standardni jezik hrvatskosrpski” (bez crtice između dvaju sastavnica – takvo se ime jezika ponavlja više od sto i pedeset puta u navedenoj knjizi): “u svim primjerima hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je to ne samo jedan jezik-diasistem, nego i jedan standardni jezik” (str. 73). I u posebnom separatu koji je spomenuti jezikoslovac napisao osamnaest godina kasnije zajedno sa srpskim akademikom Pavlom Ivićem za
Leksikografski zavod Miroslav
Krleža (1988. god.) jezik se zove “hrvatskosrpski/srpskohrvatski/ hrvatski ili
srpski”. Zamislite kako se osjeća strani slavist, napose kroatist ili serbist,
kad danas pročita posve drukčije mišljenje istoga autora: recimo to da bi u
Mostaru, na dva sveučilišta ili univerziteta udaljena jednog od drugoga nekoliko
stotina metara, trebalo u svim prilikama govoriti različitim jezicima, unatoč
primjerima koje su posijali u hercegovačkome kraju pjesnici kao što su Aleksa
Šantić, Antun Branko Šimić ili Mak Dizdar. Što reći stranome studentu koji vas
pita koji je od tih stavova znanstven, prvi ili drugi, prethodni ili sadašnji?
U današnjoj Hrvatskoj, izdvojenoj
u zasebnu državu, o jeziku odlučuju sami Hrvati. Oni koji još vide na obzoru
stare sablasti, moraju se prije svega izliječiti od srpskoga fantoma. Srbija je
danas iscrpljena, osiromašena, iznemogla. Srbi iz Hrvatske izgnani su na okrutan
način, uplašeni, udaljeni s gotovo svih upravnih dužnosti, lišeni bilo kakva
javnog utjecaja. Nitko s njihove strane, pogotovo u njihovo ime, ne može
nametnuti Hrvatima bilo kakvo rješenje u kulturi ili politici, napose u jezičnoj
politici. U položaju u kakvom se danas nalazi, srpska manjina (ono što je od nje
ostalo u hrvatskim krajevima) ne može čak ni osigurati sebi pravo na poštivanje
vlastitih tradicija. Kome je onda upućena nova “Deklaracija” o hrvatskom jeziku,
objavljena ovih dana u Zagrebu, ako ne fantomima prošlosti? Jadno je to i
žalosno. Ako se na taj način misli prevladati “hrvatsku šutnju”, onda je i
komično. Tko nam danas nalaže u Hrvatskoj da šutimo, osim možda straha od
vlastitih radikalnih nacionalista? Narodi u kojih je pismenost oskudna imaju
važnijih stvari od “deklaracija”. A sama šutnja ponekad je, kako narod kaže,
“zlato” – vrijedi više od paranoidnih ili narcisoidnih ispada koji, još jednom u
našoj novijoj povijesti, odvlače tradicionalne nam institucije na krajnju
desnicu. Slaba nam je utjeha što vidimo da je i u Srbiji tako kako jest, što i
tamo “nacion” tište i pritišću nacionalističke kolovođe, povampireni
četnici.
Promjene koje uvjetuju i prate
razvoj današnjega jezika, ne samo hrvatskoga ili srpskoga, zbivaju se u samu
jeziku i u njegovu okružju. Oblici cenzure ili kontrole (i autocenzure i
autokontrole), onakvi kakvi su postojali u prošlosti, izgubili su nekadašnja
značenja, pozitivna ili negativna svejedno. Posao onih koji su živjeli od “malih
razlika” (podsjećam da je taj termin smislio Sigmund Freud da njima označi
stanovita ponašanja) postao je suvišan, čak i štetan. Ostaviti pisanju što više
slobode – to može pomoći da se oslobodi sam jezik, tj. narod. U starom sloju
slavenskih jezika, jezik i narod su ponekad sinonimi. Više spontanosti pa i
“bezvlašća” u igrama i obnovama jezika – u jezičnom imaginariju i mašti –
koristilo bi hrvatskoj književnosti, obdarujući je živošću kakva joj danas
nedostaje. Slaba je korist od onih kojima je istinska književnost daleka ili
strana, a nastoje po svaku cijenu odlučivati o književnom jeziku. To više što
književni jezik i jezik književnosti nisu ista stvar, premda ih provincijalni
duhovi lako zamjenjuju. Naši najveći književnici – među njima ne samo Krleža –
nisu, srećom, slijedili njihove upute. Poznati su nam pravopisni meštri koje,
inače, malo tko zna u svijetu i koji sami ne znaju kako bog zapovijeda ni jedan
svjetski jezik – prema kojem bi mogli mjeriti svoje “sitnice jezikoslovne”.
Ako neizbježne inovacije u
hrvatskome jeziku budu bliske i slične onima koje će se javljati na prostorima
čiji jezik ima zajedničku osnovu s našim, bilo bi krajnje štetno obuzdavati
njihovo očitovanje i otežavati im prijem. Bilo bi to nasilje nad jezičnim
stvaralaštvom. Pogodovalo bi onoj vrsti partikularnosti koja samu sebe olako
proglašava vrijednošću. Kosilo bi se i s općim humanističkim nastojanjima što
teže boljem saobraćanju ljudi i naroda, osobito onih koje veže porijeklo i
povijest.
Ne vidim osobno nikakve koristi
od toga da se u ime nekih novih pravopisnih regula – npr. pisanja ne ću ili
neću, odvojeno ili zajedno – moje pismo udaljava od onog kojim se služe srodnici
mi i sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, u kojoj sam rođen i gdje sam
progovorio. Niti pak u Srbiji ili Crnoj Gori, čiji mi je jezik jednako otvoren i
znan. Samo zbog “malih razlika”, i još manjih ljudi koji iz njih izvlače korist?
A veliki nam dio naroda valja stvarno opismeniti!
Provincijalna je skučenost
spremna optužiti nas da želimo stvarati neku novu zajedničku državu, u koju bi
se ugurali južnoslavenski narodi protiv njihove volje. Za to, na žalost, više
nema izgleda, još manje je opasnosti od toga. Država nije jedini preduvjet za
razumijevanje među ljudima. Naši su se preci prije zajedničke države izvrsno
sporazumijevali. Budućnost radi na uspješnijem sporazumijevanju među narodima.
Bolje je tražiti svoje mjesto u njoj nego vraćati se prošlosti. Valja osloboditi
sam jezik od mitova o jeziku. I pravopis od netrpeljivosti pravopisnih cenzora
koji još nisu shvatili vrijeme u kojem žive.
Koji robuju prošlim vremenima.
Predrag
Matvejević
Yahoo! Groups Links
- To visit your group on the web, go to:
http://groups.yahoo.com/group/SrpskaInformativnaMreza/
- To unsubscribe from this group, send an email to:
[EMAIL PROTECTED]
- Your use of Yahoo! Groups is subject to the Yahoo! Terms of Service.