APRILSKE TEZE
Sedmog aprila po Julijanskom kalendaru, a dvadestog po Gregorijanskom, Vladimir
Ilič Uljanov odnosno Lenjin– vođa boljševika, stigao je na Finsku stanicu u
Petrogradu i izgovorio "teze", koje će značiti ne samo najveći zaokret u
historiji dvadesetog stoljeća, već i u historiji revolucija, tadašnje u Rusiji,
kao i svih budućih. Lenjina je na Finskoj stanici dočekala i opkolila radnička
masa, uglavnom pripadadnika boljševičke partije, odnosno većinski (ruski
"boljšoj") dio Sveruske socijaldemokratske partije, poslije rascjepa, koji se
dogodio na Kongresu u Bruxellesu i Londonu još 1903 godine. Rascijep je izbio
naizgled oko nevažnih formulacija, ali su boljševici, uz jevrejski Bund,
predvođeni Lenjinom, zahtijevali da revolucinarna aktivnost postane najvažnija
aktivnost članova te partije. Umjereniji dio partije, u suštini građanski
(menjševici) neće pristati na krute formulacije i na stroge zahtjeve Lenjina i
boljševika.
Ipak, vlakom koji je stigao preko Njemačke (diplomatskim uplitanjem Parvusa,
njemačkog koliko i ruskog marksiste, koji je postao bogataš) nisu doputovali
samo boljševički vođe, već i menjševici i socijalisti-revolucionari i svi on,i
koji su se zbog poltičkih progona carskog samodržavlja našli u inozemstvu,
najčešće u Baselu.
Taj aprilski dan bio je na sjeveru, u Petrogradu, (do I svjetskog rata Sankt
Petersburg) prohladan. Iz vlaka je izašao četrdesetsedmogodišnji Lenjin,
jednostavan, topao, razveseljen riječima supruge Nadežde Krupske, koja se
divila revolucionarnoj Rusiji, svečano ukrašenoj i uljepšanoj vijorenjem
crvenih zastava. Na Lenjinovo iznenađenje, na trgu nasuprot Finske stanice
dočekali su ga, osim grupe radnika i partijskih drugova i dva odreda
boljševičke garde. Kad je Lenjin krenuo među radnike dotada skromna gomila
iznenada se jako uvečala te je Lenjin, da bi ga se čulo, morao izgovoriti svoje
historijske Aprilske teze, najinspirativniji i najodlučniji govor protiv
imperijalističkog rata, sa platforme bornih kola – na koja se morao popeti,
kako bi ga okupljena masa vidjela i čula. Tekst, koji je, kako je potvrdio sam
Lenjin, nastao u vlaku, što je prolazeći preko neprijateljske zemlje, žurio u
Rusiju, boljševički vođa izgovorio je vrlo polagano toga dana nekoliko puta. Ne
samo na Finskoj stanici, već prvo u krugu boljševika, a zatim pred
Konferencijom radničkih i vojničkih deputata cijele Rusije.
Evo ukratko teksta, koji će značiti ne samo nastavak i pobjedu Revolucije u
Rusiji, već suštinu revolucionarnih zahtjeva za sva vremena. Da se uspio
ispuniti, značio bi slobodu cijelog čovječanstva.
Izgovorena prije stotinu godina ta sjajna nada, inspirirala je i inspirirat će
revolucionare cijelog svijeta i onda i danas i u svim budućim vremenima.
Naravno, konkretne prilike su se ubrzo promijenile, one su danas stubokom
drugačije. Stotinu godina je prohujalo, ali suština ostaje ista i mutati
mutandis Aprilske teze ostaju najnadahnutiji i najljepši tekst za sve društvene
pregaoce i revolucionare.
Evo u ponešto skraćenom obliku teksta Aprilskih teza:
Dolje imperijalistički rat!
U našem stavu prema ratu nije dopustivo tobožnje "revplucionarno obranaštvo"!
To drugim riječima znači Dole rat!
Originalnost sadašnjeg trenutka u Rusiji sastoji se od prelaska iz prve
revolucionarne faze u drugu revolucionarnu fazu, koja će dati vlast
proletarijatu i siromašnim slojevima seljaštva.
Ne podržavati na bilo koji način Privremenu vladu /..../
Priznati da je naša partija u manjini/.../ Objasniti masama da su Sovjeti
jedini mogući oblik revolucionarne vlasti/.../
Nikakva parlamentarna republika – vratiti se na nju nakon Sovjeta deputata
značilo bi korak nazad. – Organiziranje vlasti znači davnje vlasti Sovjetima
radničkih deputata kao i sovjetima svih, koji rade za nadnicu odnosno plaću, od
težaka do sovjeta seljaka u cijelojzemlji, i to odozdo prema gore. Ukinuti
policiju i stajaću vojsku i cijeli činovnički stalež. Plaće državnih
funkcionera – koji moraju biti birani odozdo i biti smjenjivi u svakom trenutku
– ne smiju biti veće od prosječne radničke plaće.
Konfiscirati sve zemljoposjede. Nacionalizirati svu zemlju u državi i staviti
je na raspolaganje lokalnih sovjeta radničkih i seljačkih deputata.
Spajanje svih banaka u zemlji u jednu jedinu Nacionalnu banku, koja će biti pod
kontrolom Sovjeta radničkih deputata.
Naš neposredni zadatak nije "uspoostavljanje" socijalizma, već prelazak na
kontrolu prozvodnje i na njezinu raspodjelu pod kontrolom Sovjeta radničkih
deputata.
Zadaci partije:
a) smjesta sazvati kongres partije
b) modificirati partijski program
c) promijeniti ime partije
Obnoviti Internacionalu.
Tri su najvažnije točke Aprilskih teza: odbacivanje produžetka rata na strani
Antante; čvrsta namjera da se nastavi revolucija odnosno da se prijeđe na njenu
drugu odnosno proletersku fazu; načiniti od partije, koja će se od sada zvati
"komunistička" vodeću snagu nove revolucionarne tvorevine, u cilju da se za sve
komuniste izgradi "zajednička matična kuća", koja će nastati 1919 stvaranjem
III Internacionale (Kominterne).
Model na koji izravno gleda Lenjin jeste Pariška komuna, naročito što se tiče
oblika države, ukidanja vojske i policije, te stalna izbornost svih državnih
funkcionera, kao i mogućnost njihovog opoziva u svakom času. Sva vlast
sovjetima, što ustvari znači demokraciju odozdo, nasuprot reprezentativnoj
parlamentarnoj demokraciji. Stajaću vojsku po potrebi zamijenit će narodna
milicija.
Otada će Petrogradom odjekivati pjesma:"Mi donijeli smo manifest za vlast
sovjeta i život ćemo dati u borbi za to " ("Mi vidali manifest dlja vlast
sovjetov i žizn mi dadim v borbe pro eto!"
Već je Lenjin, zbog teških prilika u Rusiji, izbijanja građanskog rata,
intervencije protiv boljševičke revolucije, morao, u cilju spasavanja
revolucije – ili se bar tako mislilo – odustati od ekih točaka Aprilskih teza
ili su one jednostavno bile nesprovodive. Naročito ne među polunomadskim
Baškirima ili uzgajvačima konja Kirgizima (među kojima se našao u
zarobljeništvu u Prvom svjetskom ratu i Josip Broz Tito) i sličnim
stanovništvom poludivljeg Sibira. Ipak ostaje kao osnovni zahtjev demokracija
odozdo. No da ne bi došlodo pogrešnih i katkad okrutnih odluka "odozdo" Lenjin
je zauzdao Sovjete čeličnom uzdom Komunističke partije. U zemlji u kojoj se
vodio surov građanski rat, a kao njegova posljedica zavladala nestašica i glad,
užasne boleštine i neopisiva pometnja u prometu, možda nije bilo moguće
postupiti drugačije. To je doduše spriječilo mnoga izvitoperavanja i
okrutnoosti, ali je na kraju diktaturu proletariata pretvorilo u diktaturu
partije, koja se i faktički i moralno izdigla iznad Sovjeta i značila daleko
više od vlasti Sovjeta. Ovo odustajanje od osnovne vlasti u rukama Sovjeta
dovelo je do onih tragičnih i krvavih grešaka i zastranjenja, koja će pored
mnogih ne malih uspjeha i pobjeda, na koje se danas namjerno zaboravilo,
odvesti tu revoluciju na stranputicu i na kraju prouzročiti katastrofu
devedesete godine: survavanja Sovjetskog Saveza i radničke borbe na cijeloj
planeti, kako su se nadali kapitalisti, u bezdan iz kojeg nikad više neće izaći.
No historija nikada ne stoji u mjestu i poobjeda i slava koliko i propast jedne
generacije ne mora to značiti za nova i nadolazeća pokoljenja. Treba se sjetiti
samo Napoleonove garde i njenog tragičnog kraja. Ili Spartakovog ustanka kad je
na Via Apia bilo razapeto na križ sedamdeset tisuća pobunjenih robova, koji su
dopali ropstva kao barbari. I onoga što su samo za mekoliko stoljeća barbari
učinili Rimu i ogromnoj rimskoj civilizaciji i kulturi! Kako je napisaoo Croce,
historija je dragocijena kutija sa altom, koji pomaže ljudima da se snađu u
novim vremenima.
Kad se nađe rješenje da se uspostavi "sva vlast Sovjetima", a da ovi bez
partijskog kaveza i "ratnog komunizma", s posljedicom gladi i neimaštine, bez
svske suvišne okrutnosti, a sa neophodnom pravednošću i moralom donose odluke,
koje vuku naprijed, vode ljude u progresivnom pravcu, bit će riješena
kvadratura kruga, odnosno svjetska revolucija može računati s konačnom
pobjedom. Nije to samo pitanje svijesti, pitanje shvaćanja političkog momenta,
već pitanje upravljanja njime uz podršku volje masa, bez nepotrebnog
prolijevanja krvi, surovosti, grubosti i ograničavanja slobode. Jer konačni
cilj svih pobuna i revolucija, od one Spartakove do Lenjinove, bila je i ostaje
sloboda. To se nikada ne smije smetnuti s uma. Sloboda se ni u kojem slučaju ne
smije ograničavati ispod onog minimuma, koju je zahtijevla već Francuska
revolucija, ali isto tako ne može se dozvoliti da se u ime nje razaraju već
dostignute tekovine revolucije ili da se ljudi podjarmljuju, ugnjetavaju i
izrabljuju ili ograničavaju u stvaralaštvu, kretanju i međusobnom miješanju i
ispreplitanjju.
Sve nabrojeno, kako rekoše Rusi je "vređanje čovjeka", znači uvredu njegove
ljudske biti.
U rodilištu su sva novorođenčad jednaka. Kojom će to odlukom dobrih ili zlih
vila jedni biti predodređeni da rade najteže poslove u vatri talionica, fabrika
i rudnika ili danas da lutaju za nesigurnim i prekarnim zaposlenjima uprkos
visokih kvalifikacija, dok će drugi provoditi život u "kulama od ebanovine" i
neće ni znati za postojanje ovih drugih, niti za uslove njihovog života i rada.
U okolici kolikih turističkih rajeva, što se reklamiraju brojnim prospektima,
nalaze se gomile otpada, brižno sakrivene od očiju gostiju, po kojima plaze
paraziti i štakori, a žena i djeca prevrću, da nađu otpadke hrane ili pak
željeza, koje mogu unovčiti, dok njihovi muževi i očevi rade u rudnicima zlata
i dragulja? Nije to slučaj samo u Africi, već u mnogim krajevima svijeta,
gotovo na cijelom globusu. U najmoćnijoj državi svijeta samo nekolicina
milionera posjeduje polovinu cijelog bogatstva zemlje! Danas to više nisu samo
milioneri pojedinci, već moćne multinacionalne kompanije, ali situacija se time
nije u biti promijenila. Samo nekolicina moćnih multinacionalnih kompanija
posjeduje polovinu bogatstva cijelog svijeta! Partije su šuplje, od demokracije
se pravi sprdnja, a proizvodnja zombija postala je masovna, putem ne samo
medija u rukama vlada, već i elektronskim igačkama pogrešno korištenim, kao što
je uostalom ogromno omasovljena proizvodnja materijalnih i nematerijalnih
dobara, što utječu na formiranje svijesti.
Pobjedom buržoaske demokracije ljude vrijđaju na sve strane, a negdje ih
pretvaraju doslovno u robove ili još gore, u robu, koja se nakon upotrebe
izbacuje na smetlište.
Kasnije su svi zapanjeni luđačkim potezima dešperatera, koje su sami proizveli,
odnosno kji su plod prilika u koje su bačeni očajnici. Sigurno, iza njihovih
očajnih gestova stoje snage, koje se njima koriste u političke svrhe. Prije
svega krivi su oni koji im doturaju sredstva i oružje, a kojima se ne zna ništa
i ne govori nikada.
Marx i marksizam
Pozivajući se uvijek i samo na Marxa, tvrdio je talijjanski filozof Norberto
Bobbio, dolazi se kušnju da se zapostave veliki problemi, koje Marx nije sebi
postavio, jednostavno zato što u njegovo vrijeme nisu postojali.
Drugim riječima ne treba optuživati Marx, razmišljajući o rješenjima, što će
biti primjenjiva u socijalizmu, jer Marx nikada nije napisao zbirku recepata za
gostionicu "Budućnost". Marx je dao s analizu proizvodnih društvenh odnosa i
kapitalističke eksploatacije u vlastitom vremenu, analizu događaja kojima je
bio suvremenik i iznio ono što je iz njih mogao zaključiti. Prorokom su ga
predstavili drugi, najčešće oni kooji ga nisu shvatili i čak nisu bili u stanju
da ga shvate. Ili još gore, iz njegovog složenog mišljenja uzeli su samo ono
što im je u datom trenutku učinilo kao neophodno. Optuživati Marxa za sve
promašaje u zemljama socijalizma, bez obzira na okolnosti, nije samo nepravedno
nego i smiješno. Marx se nije izdavao za proroka niti za iskupitelja poput
Isusa Krista. On je ocrtao (i to u nedovršenom obliku) logiku funkcioniranja
kapitala. Treću i četvrtu knjigu Kapitala uredili su, prema njegovim
bilješkama, Englels i Kautsky.
Današnji razvoj kapitalizma u mnogome je, uprkos suštinskoj istovjetnosti,
prevazišao kraj XIX stoljeća, kad su izišla Marxova djela te doveo do novih
revolucija tehnoloških, proizvodnih, komunikacionih kao i na području
psihologije, klimatologije itd. Doveo je i do revolucija na desnici, kakva je
na primjer bila fašistička revolucija Benita Mussolinija.
Konačnu pobjedu je danas iznio neoliberizam, ali njegov moto nije više "laisser
faire, laisser passer", već on svojim ratnim aparatom nastoji uvesti liberalnu
demokraciju u zemlje za koje za takav poredak i način mišljenja i ponašanja ne
postoje ni najmanji uvijeti, i tako on neprestano ratuje i troši vlastito
oružje, kako bi proizvodio novo, dok je niz naroda bukvalno istrijebljen ili
pretvoren mučenike, a njihove zemlje u meksikansku mesnicu. Eto divne pobjede
liberalizma!
No, kako kaže Bobbio, iako predskazivanje danas ne uživa velik ugled, nije
istina da je posve napušteno. Evo dva primjera. Luciano Canfora u knjizi "Marx
prebiva u Calcuti" obnavlja vrijednost marksizma, pišući: "Historiju nagone
naprijed 'utopistički pokušaji': kršćanska utopija osveopćeg iskupljenja,
iluministička utopija "stalnog mira /.../ komunistička utopija". Nepotrebno je
primijetiti da je takvo tvrđenje suprotno onom Marxa, koje je sintetizirao
Engels. Sada više nismo kod "socializma od utopije do nauke", već smo u
totalnoj inverziji i u povratku na izvore: "od naučnog socijalizma do utopije".
U jednom intervjuu "Stampi" Barbare Spinelli francuskom filozofu i književnom
krtičaru Emmanuelu Lewinasu, ovaj je kazao ."Čini mi se da su demokracije padom
SSSR-a izgubile i to mnogo. Uprkos svim ekscesima i užasima, komunizam ipak
predstavlja iščekivanje. Iščekivanje da se isprave krivice nanesene slabijima,
iščekivanje pravednijeg društvenog poretka. Ne tvrdim da su komunisti imali
gotovo rješenje, čak ni da su ka pripremali. Sasvim sigurno nisu. No postojala
je ideja da hstorija ima neki smisao. Da život ne znači besmisao življenja. Tu
su ideju u zapadnoj Evropi posjedovli već od sedamnaestog stoljeća, a Marx ju
je ukorijenio u XX stoljeću. Do jučer smo znali, kamo ide historija, koju
vrijednost dati vremenu. Ne mislim da izgubiti tu vjeru zauvjek predstavlja
veliku duhovnu vrijednost. Sada lutamo, izgubljeni, pitajući se svakog
trenutka: "Koliko je sati?" Fatalno, kako to običavaju pitati Rusi. Koliko je
sati? A nitko više ne zna?"
Ili da se podsjetimo riječi velikog pjesnika i revoulucionara, Vladimira
Majakovskog i na vremena kad je pisao: "Ragu historije šibasmo /..../" I dokle
se stiglo?
Dokle je stigao sam Majakovski? Ubio se 30 prila 1930. Možda su s njim
sahranili i Lenjinove i njegove nade u revoluciju. Lenjin je umro u januaru
1924, a već je više od godinu dana bio nesposoban za rad. Njegovi nasljednici u
prvom redu Staljin, ali i svi koji su ga podržavali, ućutkali su Trockog i
izmislili "socijalizam u samo jednoj zemlji" s čim se Lenjin jakoo teško mirio
i što je bilo prvi kamen spoticanja proleterske revolucije.
Završna razmatranja
Vratimo se ponovo na rasprave između boljševika i menjševika. Ukolliko je
Martov – jedan od glavnih menjševičkih vođa - vidio socijaldemokratsku partiju
kao široku jezgru aktivsta, oko koje se okuplja još šira masa simpatizera, nije
predlagao ništa drugo do li ono što je postojalo u zapadnoj Evropi (gdje su se
tada mnoge od tih partija – Francuska, Italija – zvale socijalističkim). Lenjin
pak misli na krutu organizaciju, koju bi činili isključivo odani borci. Ispušta
iz vida aktivnu ulogu masa, koju podrazumijeva Martov. A još više u mase
vjeruje Trocki. Trocki je uvjeren da mase mogu i moraju igrati aktivnu
štavišepresdnu ulogu. Taj čvor predstvljao je osnovicu sukoba Lenjina i Rose
Luxemburg. Rosa Luxemburg neće masama pripisivati samo važnu i presudnu ulogu,
već će odbiti Lenjinovu koncepciju da partija treba biti avangarda klase i da
ona mora u mase ulijevati pravu revolucionarnu i političku svijest, jer same
radne mase nisu u stanju nadvladati "tradeunionističku" odnosno sindikalnu
koncepciju. To je ne samo centrlna već i suštinska tematika. O njoj će
Rosenberg – njemački marksist - napisati da je Lenjin bio dovoljno empiričar da
primjeni teoriju zaokretima historije, uspostavljajući jednu vrstu permanentne
suprotnosti između ortodoksne teorije – respektiranjem Marxa – i
interpretativne linije, inspirirane njemačkim marksistom Karlom Korschom, koja
ga je navela, da izašavši u Petrogradu na Finskoj stanici, proglasi, usprkos
mišljenja većine boljševika, pa i samog Staljina (koji će suštinu stvari
upropastiti) kako se revolucija nastavlja i to proleterska revolucija.
Rosa Luxemburg je pisala:"Znam da i boljševici nisu bez mana, čudni su,
pretjerano su kruti, ali ih razumijem i u potpunosti opravdavam; ne može se ne
biti krut pred amorfnom, želatinoznom masom menjševičkog oportunizma..."
Danas je od tih događaja prošlo stotnu godina, a ta pitanja su još uvijek
otvorena. Kako dati svu vlast sovjetima i to odozdo, a da ne počine krvave i
kobne greške, kao evropska često izdajnička socijaldemokracija, kriva u neku
ruku za dva svjetska rata i za danšnji očajni polažaj svih onih koji ne
posjeduju ništa oim vlastite radne snage, ako joj se ne nametne kruta košulja
jednopartijske disciplin?. I kako postići da se ta pancirna košulja, koja bi
trebala da sačuva tekovine revolucije, ne pretvori u luđačku košulju, koja će
revoluciju odnosno njene domete izručiti, "con armi e bagagli" (sa svim oružjem
i prtljagom - po talijanskoj uzrečici) pravo u krilo neprijatlja, kako smo to
vidjeli devdesetih godina? I kako spriječiti kapitalizam, opijen pobjedom, da
sasvim ne podivlja i dosegne karikaturna obličja te dođe do granice kolektivnog
ludila, kako to gledamo ovih dana i godina? Jedan od odgovora, možda nepotpun,
svakako se nalazi u Lenjinovim Aprilskim tezama. Drugi dio odgovora – na parolu
"Sva vlast sovjetima" i to odozdo, ostavlja se, da je pronađu generacije koje
nadolaze. Ni Galileo Galilei nije znao sve. A danas znamo mnogo.
"Doći će nova mladost, doneti nove dane i nastaviti naše pesme, nedopevane..."
Odgovore na postavljena pitanja donijet će novo vrijeme odnosno mladii ljudi
vremena što dolazi.
Jasna Tkalec
