"Vreme", 6. septembar
Na licu mesta - Zrenjanin:
Do "Dijamanta" ispod zita
Pise: Tamara Skroza
Kako su dvanaestoro penzionera zrenjaninskog Dijamanta i rodbina sestoro
preminulih radnika ove uljare saznali 23. avgusta da vec sedam godina u
svojim rukama drze 62,4 odsto fabrike i sta je bilo posle
Ana Pataki ima srcane tegobe, povisen pritisak, penziju od 5600 dinara,
mali stan u skromnoj neomalterisanoj zgradi i 1677 akcija zrenjaninske
fabrike ulja Dijamant cija se nominalna vrednost procenjuje na oko
1.3000.000 nemackih maraka. Ana Pataki prva je na spisku 28 najvecih
akcionara najvece uljare na Balkanu, koji predstavljaju 3,3 odsto
ukupnog broja akcionara i koji od 1994. godine u svojim rukama drze 62,4
odsto Dijamanta. Podatak da je verovatno najbogatija ziteljka
Zrenjanina, Ana Pataki je saznala slusajuci vesti na lokalnom radiju 23.
avgusta ove godine. "Kad je spiker poceo da cita spisak akcionara,
zainteresovala sam se, bas da vidim da li nekog znam. A kad je procitao
moje ime, ako me onda nije pogodio infarkt, nikad nece. Pa ja blage veze
o tome nemam. Nisam znala ni kad su se deonice delile, a i da sam znala,
ako je to trebalo da se plati, ja nisam mogla da ih kupim."
Istog dana, na slican nacin o svom imetku informisano je jos
jedanaestoro penzionera, za desetoro stalno zaposlenih (uglavnom
rukovodilaca) moze se pretpostaviti da su bili obavesteni na vreme, dok
je cetvoro akcionara umrlo nekoliko godina pre nego sto je fabrika
uopste usla u proces privatizacije; pored njih, zadovoljstvo spoznaje da
su vec sedam godina jako bogati ljudi nije imalo ni dvoje akcionara
preminulih 1996. i 2000. godine. Dosledno postujuci odluke vladine
Komisije za ispitivanje zloupotreba u privredi, svi oni platili su
krajem avgusta porez na ekstraprofit - grupa obavestenih, neobavestenih,
zivih i pokojnih akcionara tako je zajednickim snagama obogatila drzavnu
kasu za 1.253.151 nemacku marku! Ana Pataki
PRIJEM: "Zivim sa sestrom. Ona ima penziju 2400 dinara, pa se zajedno
nekako snadjemo. Najvise nam ode na lekove, pa na racune koje moramo
platiti da nam se ne bi nakupilo, a za hranu sta ima. Za hleba se uvek
nadje. U uljari sam radila od 1951. do 1986. Od kad sam penzionisana,
niko me iz firme nije zvao, cak ni kolege."
Prica gospodje Pataki u pocetku lici na uobicajene penzionerske
ispovesti, ali obrt od 26. jula ove godine pretvorice je u zaplet za
kojim bi zaplakali svi holivudski scenaristi. Tog dana telefonom je
obavestavaju da ce u subotu 28. jula po nju doci sofer koji ce je
odvesti do fabrike. Na pitanje zasto bi je bilo gde vozili, dobija samo
odgovor "Videcete". Po dolasku u uljaru, Anu odvode u salu koju kako
kaze "nikada u zivotu videla nije", a posle pola sata cekanja prima je i
direktor Savo Knezevic. Docek je ljubazan: posluzena je sokom od
paradajza, upitana kako je, kako je sluzi zdravlje.
"Kad sam ispricala da sam bolesna i da nemam za lekove, direktor mi je
obecao da ce obezbediti vozilo koje ce me odvesti u Beograd, do
kardiologa. Zahvalila sam na ljubaznosti i rekla da lekare imam i ovde,
a da lekove svejedno moram da kupujem. Onda je on pozvao jednu osobu i
rekao joj da se `gospodji Ani uruci 150 maraka u dinarskoj
protivrednosti'. Pitala sam da li je to samo za ovaj mesec ili
dozivotno, a on mi rece da je dozivotno. Pre nego sto me sofer vratio
kuci, dali su mi da potpisem neki papir, a odgovor na pitanje sta
potpisujem nisam dobila."
Istog dana, pored gospodje Ane na razgovoru sa Knezevicem bili su i
ostali akcionari - docek je, prema svedocenju malobrojnih koji su
pristali da govore o tome, uglavnom bio slican goreopisanom. Jedini
izuzetak za sada je slucaj pokojnog Dusana Radosava: cerka Dragica
ispricala je aktivistima Otpora da je papir koji se pominje u svim
pricama potpisao njen brat (inace stalno zaposlen u Dijamantu) kome je
Knezevic tom prilikom pretio ne obecavsi nista za uzvrat. Osim ovog,
zanimljivo je i svedocenje Anke Predic koje jedino pruza odgovor na
pitanje kakav su to papir u stvari potpisivali neobavesteni akcionari
- ova penzionerka navodi da je prilikom susreta sa direktorom potpisala
izjavu o placanju poreza na ekstraprofit od deonica. Na primedbu da ona
deonice nema, odgovor je bio: "Dobicete!"
Sto se ostalih akcionara tice, iz zdravstvenih razloga oglasili su se
uglavnom pisanim izjavama navodeci da nisu znali nista o akcijama, da
nikada nisu primili dividende i da se osecaju iskoriscenim. Takva
reakcija usledila je, medjutim, tek posto su aktivisti Otpora na
konferenciji za novinare 23. avgusta prvi put obnarodovali misteriozni
spisak najvecih akcionara. Sve do tog trenutka, prijemu kod Knezevica
niko od pozvanih nije pridavao vecu paznju. Pre odgovora na pitanje sta
se sve dogadjalo izmedju 28. jula i 23. avgusta, potrebno je ipak malo
vracanje u proslost.
UVERTIRA: Prica zvanicno pocinje 1991. kada je prema tada vazecim
zakonima privatizovano 20 odsto zrenjaninske uljare - pravi problemi,
medjutim, nastaju tek 1994. kada je trebalo da se privatizuje ostatak.
Obavestenje o uslovima upisa 80 odsto preostalih akcija stajalo je na
oglasnoj tabli fabrike od 7 do 7.15 ujutro, a svi koji su posle tog
trenutka otisli u upravu da se raspitaju o detaljima dobili su odgovor
da je "sve vec zavrseno". Uslovi su pak bili vise nego povoljni: akcije
su mogle da se otkupe uz pomoc Dijamant banke (ciji je osnivac
uljara) koja je za tu namenu davala desetogodisnji kredit uz kamatu od 9
odsto i s jednogodisnjim grejs periodom. Posle toga carsija je nagadjala
da je u procesu transformacije uljare mnogo toga bilo mutno, grupa od
oko 150 penzionera godinama je trazila svoj deo, a posle aprilskog
izvestaja vladine Komisije za ispitivanje zloupotreba stvari su konacno
postale nesto jasnije: utvrdjeno je da je najveci deo akcija 1994.
otkupilo 28 najhrabrijih i najbrzih (o ovim nalazima "Vreme" je vec
pisalo 31. maja i 30. avgusta 2001). Navodeci da su vlasnici najveceg
dela akcija stekli imovinu zahvaljujuci izuzetno povoljnom kreditu,
Komisija je tada procenila da ce oni morati da plate ukupno sest miliona
maraka poreza na ekstradohodak. O konkretnim imenima ni reci. Uprkos tek
tad zagolicanoj masti javnosti, suoceni sa upornim pitanjima o tome ko
se nalazi na misterioznoj listi najvecih akcionara, nadlezni organi
odgovarali su pozivima na legalizam: lista je mesecima cuvana u tajnosti
zahvaljujuci doslednom postovanju zakonske odredbe prema kojoj poslovnu
tajnu nekog preduzeca odredjuje samo preduzece, a imena najvecih
akcionara bila su definisana upravo kao poslovna tajna. U medjuvremenu,
Narodni pokret Otpor, Centar za unapredjenje lokalne samouprave i
Ujedinjeni granski sindikati Nezavisnost najavljuju za 13. jun tribinu o
privatizaciji Dijamanta na koju pozivaju sekretara Komisije Slobodana
Lalovica, potpredsednika republickog parlamenta Gordanu Comic i
pokrajinskog sekretara za poljoprivredu Igora Kurjackog. Vec ta tribina
pokazala je da je tema suvise skakljiva: Savo Knezevic pokusace da
zatrazi zabranu skupa pozivajuci se na autoritet Zorana Djindjica, dok
ce Comic i Kurjacki otkazati svoj dolazak dva sata pre pocetka. Na
insistiranje prisutnih da prokomentarise problem spiska akcionara,
Lalovic tom prilikom
odgovara: "Nisam znao da vam je stalo da saznate imena, na pamet mi nije
palo. Inace, spisak ima Komisija i mogao sam ga poneti. Poslacu vam
spisak ako mi dozvoli predsednik Komisije" ("Nezavisni", jun 20001).
Ukoliko je Lalovic u tom trenutku zaista imao spisak, malo cudno zvuci
podatak da je 19. juna aktivista Otpora Dusan Juvanin pozvan u
zrenjaninski SUP: "Na kako su rekli `prijateljski razgovor' pozvali su
me Milinko Vukovic, nacelnik uprave za privredni kriminal, i Ljubisa
Kira, nacelnik kriminalisticke sluzbe. Navodno, nisu na vreme saznali za
odrzavanje tribine, ministar Mihajlovic im je rekao da obavezno
prisustvuju, pa su trazili da im kazem sta sve znamo. Odbio sam, trazeci
da prvo oni objave podatke koje imaju", kaze Juvanin za "Vreme". Gradska
skupstina u medjuvremenu upucuje republickoj vladi zahtev da joj se
dostave svi podaci do kojih je Komisija dosla, ali odgovor ni do danas
nije stigao. Dok se cekao spisak, o problemu Dijamanta izjasnili su se i
ministar za privredu i privatizaciju Aleksandar Vlahovic i sam direktor
Knezevic: na tribini organizovanoj 13. jula Vlahovic izmedju ostalog
izrazava bojazan da ce afera "uplasiti strane investitore", dok se
Knezevic iz Londona javlja telefonom u program BK Televizije zaleci se
kako je uljari "upravo sada", zbog buke koja se digla, uskracen velik
devizni kredit!
(NE)ZVANICNA VERZIJA: U situaciji u kojoj institucije ili cute ili ne
znaju nista, Narodni pokret Otpor poseze za alternativnim izvorima. Iz
Privrednog suda 10. avgusta oni dobijaju prepis liste najvecih
akcionara, nekoliko dana identicna lista stize im od izvora koji jos ne
zele da otkriju, a konacno objavljivanje odlaze se dok ne stigne i
Lalovicev (pre dva meseca obecan) spisak. "Prvi put kad smo videli
spisak, razocarali smo se. Ocekivali smo velika imena, a umesto toga
dobili neke nepoznate nam ljude. Posto smo mislili da su nam nesto
poturili, cekali smo podatke iz zvanicnih izvora", prica aktivista
Otpora Petar Lacmanovic. Za 23. avgust ipak zakazuju konferenciju za
novinare, a to jutro stici ce i treci spisak - sekretar vladine Komisije
salje im rukom prepisanu listu potpuno identicnu dvema koje su vec
imali! Da li je u tom trenutku, nekoliko sati pre konferencije za
novinare Otpora, direktor Savo Knezevic znao da je poslovna tajna
njegove fabrike konacno ugledala svetlost dana? Logicno bi bilo
zakljuciti da nije. Medjutim, isto to jutro, u cetvrtak 23. avgusta,
Knezevic se samoinicijativno pojavljuje u gradskom SUP-u. Na pitanje
zasto, pokusace da odgovori nacelnik SUP-a Dusan Zlokas: "Direktor nije
nista trazio od nas. Na pitanje o zloupotrebama prilikom privatizacije,
rekao je da je sve uradjeno po zakonu, a mi smo mu objasnili da ce to
objasniti kad dodju kolege iz Beograda koje vrse istragu." "Pitate me da
li je cudno sto nas posecuje direktor uljare?" nastavlja nacelnik. "Pa,
kod nas dolaze razni ljudi, seljaci, radnici, inteligencija... postena
inteligencija. Kad bih vam rekao ko je sve danas bio kod mene, vama bi
bilo jos cudnije." Da pravog objasnjenja tog dana nece biti Zlokas
pokazuje i odgovorom na pitanje o spisku akcionara (koja se tog momenta
vec cita u vestima): "Spisak ce doci kad dodje. Nas interesuje samo da
li je sve bilo po zakonu!"
I dok lokalni SUP ceka dalje instrukcije iz Beograda, a gradska
skupstina odgovor iz vlade, aktivisti Otpora pocinju potragu za
misterioznim akcionarima: rezultat je pokazao da vecina akcionara ili ne
zna da poseduje akcije ili je pokojna. Zbog toga se 29. avgusta opet
zakazuje konferencija za novinare, a Knezevic pokusava da korisno
iskoristi vreme: prema podacima Otpora, on i Djuro Kesic (finansijski
direktor uljare, direktor Dijamant banke i jedan od najvecih akcionara
- sve to istovremeno!) u nedelju 26. avgusta provode ceo dan u banci.
Dan kasnije, najveci akcionari opet ce biti pozvani na sastanak sa
direktorom, a sta se tada dogadjalo za sada ostaje tajna. O tome je
naime pristala da prica samo Ana Pataki. "Negde oko 21 cas zvala me je
Albertina Blagic (inace zaposlena u Dijamant banci - prim. T.S.) i rekla
da Knezevic hoce da razgovara sa mnom. Posto sam vec bila upoznata sa
situacijom, ja sam odbila, a ona mi je spustila slusalicu", kaze nam
gospodja Ana. Da je i na tom sastanku nepoverljivima (ili suvise
pricljivima) nesto ipak ponudjeno pokazuje primer vec pomenute cerke
pokojnog Dusana Radosava: iako je najavila ucesce na konferenciji za
novinare 29. avgusta, ona prekida sve kontakte s aktivistima Otpora.
Carsijom, medjutim, kruzi prica da je, pozivajuci se na nasledna prava,
trazila (da li i dobila?) ogromnu kancelariju u upravnoj zgradi! Inace
se pretpostavlja da su "dilovi" sa rukovodstvom razlog za cutanje
nekoliko novopecenih akcionara - npr. Vlajko Zivanov, penzioner, koji se
od 1994. borio za svoja akcionarska prava i na tribinama bio vrlo
glasan, posle objavljivanja imena nije se javio svojim saborcima, a
prica se da svakog dana odlazi u bivsu firmu. U svakom slucaju, posto se
pred novinarima 29. avgusta pojavila Ana Pataki i posto su procitana
pisma Anke Predic i Zivorada Zivkovica, svoje pojavljivanje pred
javnoscu zakazace i direktor Knezevic. Za sada, do zakljucenja ovog
broja "Vremena", njegova konferencije za novinare odlozena je vec dva
puta, a u fabrici dobijamo uvek isti odgovor da je "direktor na
sastanku", da mu ni zamenici nisu tu jer su "svi zajedno na sastanku", i
da ce javnost biti na vreme obavestena. U Otporu, medjutim, strahuju da
ce u trenutku kada to obracanje novinarima konacno bude potvrdjeno
"stvar biti gotova", spiskovi uskladjeni sa zakonom, odnosno okoncan
neki dogovor sa nadleznim institucijama. A za sve to, kako se cini, ima
i te kakvih mogucnosti: spiskovi kojima Otpor raspolaze (iako dobijeni
iz drzavnih instutucija) nisu zvanicni dokumenti, nemaju pecate i
potpise, i mogao bi da ih ospori cak i neko mnogo manje vest od
direktora Knezevica.
PITANJA: Otpor je prosle sedmice na adrese vise drzavnih funkcionera
uputio zahteve za "preduzimanje svih neophodnih mera", ali i dalje nije
bas jasno ko se, kako i da li se uopste bavi problemom Dijamanta. U
zrenjaninskom tuzilastvu ne mozemo da razgovaramo ni sa kim od nadleznih
jer su "svi na sudjenju", dok nacelnik Zlokas tvrdi da su stvar preuzeli
organi republickog MUP-a i da "mi vec dva meseca uporno insistiramo da
nesto uradimo". Sekretar vladine Komisije Slobodan Lalovic u razgovoru
za "Vreme" kaze da se ta komisija "u sustini ne bavi tim stvarima" i "da
su nadlezni ministarstvo za privatizaciju i MUP". Zamenik nacelnika
Uprave kriminalisticke policije u Beogradu Miodrag Vukovic potvrdjuje
nam da su "provere u toku" i da ce javnost, iako se radi o slozenom
predmetu sa mnogo dokumentacije, "biti uskoro obavestena o svemu".
Imajuci u vidu sve navedeno, bilo bi vise nego pozeljno da nadlezni
pocnu da odgovaraju bar na neka od pitanja koja se namecu.
Kako je moguce da neko poseduje akcije a da o tome nista ne zna? Na koji
nacin su ljudi preminuli tokom osamdesetih mogli da 1994. podignu kredit
i postanu akcionari? Zasto je, posle svega, direktoru bilo neophodno da
mu ti "akcionari" licno potpisu dokument o placanju poreza? Neko ko je
pre sedam godina kupio akcije sasvim je sigurno morao i do sada da se
potpisuje vise puta - u Zrenjaninu se pretpostavlja da je to bilo
obavljano potpisima deponovanim u Upravi javnih prihoda (cemu u prilog
ide i cinjenica da se do podataka o akcionarima ne moze doci putem
uobicajenim za podatke svih ostalih gradjana - ukucavanjem sifre). Da li
je direktor hteo da se za svaki slucaj osigura, rizikujuci cak i
mogucnost da sve bude otkriveno? Ili je samo Anka Predic potpisala
dokument o placanju poreza, a ostali neki drugi papir? Logicno je i
pitanje da li su akcionari uopste bili akcionari tokom svih ovih godina,
ili su na taj spisak ukljuceni naknadno? Glavna dilema naravno jeste ko
je od 1994. primao pozamasne dividende. "Nasi akcionari su samo radnici
i penzioneri ove firme, i zadovoljni su dividendama koje im se isplacuju
vec sestu godinu", izjavio je Knezevic prosle godine ("Politika",
19.10.2000), ali to u datim okolnostima sasvim sigurno nije odgovor na
pitanje gde su pare.
Ana Pataki kaze da se kao "najbogatija Zrenjaninka" oseca jako
neprijatno, da je uznemiravaju novinari i da se pomalo plasi. Umesto
svih mogucih pitanja, postavlja nam samo jedno: "Da li sam pogresila sto
sam sve ovo ispricala?" "Niste", odgovaramo sasvim sigurni da u ovom
trenutku Savo Knezevic ima mnogo preca posla od rasciscavanja odnosa sa
vecinskim akcionarima svog preduzeca.
Tamara Skroza
Najdraza cestitka
Ubrzo po objavljivanju nalaza vladine Komisije, tokom maja ove godine,
zahtevi zrenjaninske javnosti i penzionera za objavljivanjem imena
najvecih akcionara postaju sve ucestaliji, a optuzbe na racun
funkiconera sve cesce. Umesto odgovora, iz fabrike stizu uopstene
tvrdnje da je sve uradjeno po zakonu, da bi sredinom maja svim
sumnjicavima bilo stavljeno do znanja da rukovodstvo fabrike ipak nije
"tikva bez korena". U lokalnom nedeljniku, Dijamant zakupljuje celu
stranicu na kojoj objavljuje cestitku Zorana Djindjica upucenu direktoru
Savi Knezevicu zbog zavidnih rezultata u dosadasnjem radu. U uglu
zakupljene stranice vidno je odstampano: "Najdraza cestitka."
Akcionari:Ana Pataki (1677 akcija), Anka Predic (1676), Savo Knezevic
- direktor (1676), Zivorad Zivkovic (1673), Milan Vlatkovic (1672),
Petar Prentovic (1672), Dusan Radosav (1669), Djuro Kesic - finansijski
direktor i direktor Dijamant banke (1669), Bozidar Vladisavljev (1668),
Djerdj Sarvak (1216), Milorad Backovic - tehnicki direktor (1215),
Milovan Dragosev (1215), Nikola Miljevic (1212), Borislav Umicevic -
direktor proizvodnje i razvoja (1211), Milan Pavkovic (1211), Borivoje
Tasic (1005), Savo Vidakovic (1004), Rade Kovacevic (1004), Vlajko
Zivanov (884), Mirjana Petrovic (884), Borislav Savic (884), Milan
Soklovacki (612), Ksenija Djankovacki (612), Pera Jokic (612), Natalija
Jurisic (612), Milovan Radic (600), Stevan Jurisic (515) i Zivojin
Gardinovacki (500).
Dusan Radosav, Djerdj Sarvak, Nikola Miljevic i Borislav Savic umrli su
pre nego sto je poceo upis akcija, a Savo Vidakovic i Mirjana Petrovic
umrli su 1996. odnosno 2000. godine.
Prema dosadasnjim nezvanicnim podacima nominalna vrednost akcija
Dijamanta iznosti 800 nemackih maraka.
"Vreme", 6. septembar 2001.
Mediji i politika:
Izmedju Biroa i Kabineta
Pise: Jelena Grujic
"Ne dajem intervjue i nemam nikakvu potrebu da demantujem ili
objasnjavam optuzbe bez ikakvih dokaza", kaze za "Vreme" Vladimir Beba
Popovic, sef Biroa za komunikaciju Vlade Srbije, odbijajuci da
komentarise poslove organa na cijem je celu
Nepunih godinu dana posle oktobarske smene vlasti ponovo se govori o
kontroli medija. Neke kolege se zale, a druge hvale svakodnevnim
pozivima, sto iz stabova za medije republickih i saveznih organa, sto
licnim tihim ubedjivanjima lidera DOS-a pojedinacno.
Malo je, medjutim, onih koji su spremni da o tome javno govore. To je
pokazala i anketa koju smo sproveli medju glavnim i odgovornim
urednicima beogradskih medija. Zvanicno, nema pritisaka ili su "veoma
retki", manje-vise to su bili "sitni pokusaji da se ubace tekstovi", ili
"izrazi nezadovoljstva" oko objavljenih tekstova. Nezvanicno -
"dogovaramo se, cujem se stalno sa Bebom Popovicem, svi se znamo od
ranije, ali to i nije neki pritisak", rekao je "Vremenu" jedan od
glavnih urednika tiraznih dnevnih novina.
"Nema nikakvog razloga da krijem ako mesanje u posao postoji. Do sada
sam javno reagovao na svaki takav pokusaj. Smatram, medjutim, da neki
ozbiljan pritisak na medije i ne postoji, vec da je mnogo veci problem
autocenzura samih novinara, pa za njih nikakve urgencije nisu ni
potrebane", rekao je za "Vreme" Veselin Simonovic, glavni i odgovorni
urednik "Blica".
KAKO SE MUTI VODA: On nije zeleo da komentarise niz incidenata vezanih
za "Blic njus" koji su se na ovaj ili onaj nacin vrteli oko ucestalih
poziva iz Vlade Srbije i pokusaja intervencija i zalbi, i uputio nas je
na Momcila Petrovica, glavnog urednika ovog nedeljnika, a Momcilo
Petrovic nam je porucio da o tome porazgovaramo sa Simonovicem.
Ima tu medjutim jedan slucaj o kojem su se sve strane jasno izjasnile, a
koji govori o tome kako se muti voda. Dragan Novakovic, donedavni
urednik politicke rubrike "Blic njusa", dao je u avgustu ostavku zbog
neslaganja sa "cenzorskom" uredjivackom politikom Momcila Petrovica
otvoreno baziranom na "sto vise napada na Vladu Srbije". "Nisam imao
nista protiv toga da pisemo protiv Vlade Srbije, ali sam bio protiv toga
da ne pisemo i o saveznoj vladi i predsedniku SRJ, a jos i vise da
dozvolimo njihovo otvoreno mesanje u uredjivacku politiku", kaze za
"Vreme" Dragan Novakovic.
On objasnjava da je sustina njegovog nezadovoljstva poziv iz kabineta
predsednika Vojislava Kostunice koji je usledio nakon prvog dela
ispovesti pukovnika Veselina Sljivancanina; Momcilo Petrovic mu je
preneo odakle su zvali i sta su rekli:
"Ako objavite i drugi deo ispovesti, Sljivancanin ide u Hag, a ako
stopirate pricu, mi cemo ga zastititi", rekao je sagovornik iz kabineta
predsednika Kostunice. Novakovic pretpostavlja ko bi mogao da bude
pozivar iz Kostunicinog kabineta, jer je tamo kao savetnik za medije
zaposlen Aleksandar Tijanic, sa kojim je Momcilo Petrovic svojevremeno
pravio dnevni list "Gradjanin", a na kraju i u samom listu "Blic njus"
imao je svoju kolumnu "Krajputas".
Nastavak price nikada nije objavljen. Prvi deo teksta zavrsen je
Sljivancaninovim recima: "I krenuli smo prema Vukovaru..." Nastavak
ispovesti za sledeci broj najavljen je ovako: "Pitao sam
Sljivancanina: Jesi li ubio coveka?"
Ubzo je zbog neuobicajenog nacina odlaska iz novinske kuce,
prosledjivanjem saopstenja o otkazu svim medijima u gradu, reagovala i
optuzena strana. Petrovic je kontraoptuzbom obavestio javnost da je to
Novakovicevo pismo "njegova preporuka novim poslodavcima, buduci da je
sporazumno iz `Blic njusa' otisao na rad u Biro za informisanje Vlade
Srbije", kao i da se iza Novakovicevog nezadovoljstva "krije
nezadovoljstvo `Blic njusom' sefa Biroa za informisanje Vlade Srbije
Vladimira Popovica, koji je posredstvom Novakovica zeleo da utice na rad
lista".
Vladimir Beba Popovic rekao je za "Vreme" da nikada nije video niti
upoznao Dragana Novakovica, te da samim tim takav i ne radi u Birou.
Novakovica smo pronasli u Informativnoj sluzbi DS-a i on nam je rekao da
je jos nezaposlen, da tu samo pomaze drugarima iz DS-a; nezvanicno je
dodao da je to ispostava Pres biroa Vlade u koji ce i sam uci kad se
odatle presele na zvanicnu adresu.
Rekao je i da je svestan kakvi se zakljucci izvlace iz njegove odluke da
se posle apelovanja na moralno i nezavisno novinarstvo zaposli u Vladi
Srbije.
"Smatram da je mnogo moralnije otvoreno raditi za DS i DSS nego raditi u
novinama, a u isto vreme pristajati na kontrolu i uticaje", rekao je
Novakovic.
PRIJATELJSTVO: Kad je cuo sta nam je Popovic izjavio, Novakovic se
nasmejao i rekao: "Pa eto, tek cemo se upoznati." Samo za usi
dolepotpisane dodao je i da su ga, kada je prihvatio posao, pitali da li
je svestan da je politika prljava i da li je spreman na to.
"Ne moze se tu govoriti o pritiscima, to su uobicajeni dogovori sa
novinarima i urednicima koji su korisni za sve. Sasvim je normalno da
proverim da li je vazno saopstenje Vlade interpretirano doslovce ili
skraceno, da li je dobro prenesena izjava premijera. Ako je nesto veoma
vazno, na primer neki od susreta potpredsednika Vlade Nebojse Covica
vezanih za Kosovo, logicno je da cemo skrenuti paznju urednika na taj
dogadjaj. Ali tu se, ponavljam, ne radi o pritisku, radi se o dogovoru",
rekao je za "Vreme" Vladimir Beba Popovic, sef Biroa za komunikaciju
Vlade Srbije.
Vladimir Beba Popovic je jedan od retkih "prezivelih" prijatelja
premijera Srbije Zorana Djindjica, iz vremena kada se borio za prvu
predsednicku titulu, onu u Demokratskoj stranci. Bio je tu kum Milan
Beko i njegov partner iz Spektre Vladimir Popovic, kao i blizak
prijatelj Aleksandar Tijanic. Zajedno su radili kampanju "Posteno" za
izbore 1993. godine koja je mnogo vise bila licna kampanja Zorana
Djindjica, nego kampanja Demokratske stranke. Popovic je od tog vremena
Djindjicev covek iz senke, oni su ostali bliski i kad su se kumovi
posvadjali.
Nema jasnih podataka o tome kako je Vladimir Popovic usao u marketinski
biznis pravo sa splava Sava gde je radio kao sef sale. Bio je jedan od
radnika Milana Beka i nije sa njim delio svojinski kapital. Onda se u
jednom trenutku pojavio kao suvlasnik Spektre, a od juna 1997. godine,
kako stvari stoje u Privrednom sudu, Popovic se vodi kao direktor
preduzeca Ogilvy&Mather, Spectra GES.m.b.h, sa sedistem u Becu.
Jedan njegov kolega iz veoma poznate marketinske agencije, koja se isto
kao i Spektra i Ogilvy bavi i politickim marketingom, kaze da je
Vladimir Popovic veoma uticajan i mocan, te da medju kolegama nema mnogo
dilema oko toga kako je u teskim godinama zaradio novac. "Milan Beko je
otvarao vrata koja su za mnoge od nas bila zatvorena. Oni su prvi
postavili sajt Vlade Srbije i krenuli sa internet biznisom u drzavnim
organima. Ali, pre svega, setite se samo one potpuno besmislene kampanje
za Zastavu u Kragujevcu, kao da se u tim propalim fabrikama garazira u
najmanju ruku fijat. I tada se veoma dobro znalo koliko je to propala
prica. Mozete tri puta da pogadjate kome su pomogli da opere novac",
kaze sagovornik "Vremena".
Klijenti Ogilvija poslednjih godina bili su unilever proizvodi
(domestos, dove sapun, rexona, signal pasta za zube), Dzoni Voker (koji
uvozi firma Milana Beka), fabrika boja i lakova Duga, a radili su i
kampanje za memfis cigarete, kao i za Pal Mal. Secate li se cuvenog
serijala "Mislite o tome"?
Nas sagovornik kaze da je racunica jednostavna - ako Dzoni Voker
potrosi, recimo, milion dolara godisnje za reklamu na Televiziji Pink,
nije zaista tesko izracunati koliko je kao procenat od toga zaradila
agencija.
Jedan drugi izvor kaze za "Vreme" da se Beba Popovic jos pre nekoliko
meseci zalio da ga Biro za komunikaciju Vlade Srbije kosta 30.000
maraka. Da li se zaista Biro finansira iz privatnog dzepa?
"Niko nista ne zna o toj sluzbi jer je napravljena na tajanstven nacin.
Nju je napravio Beba Popovic odmah posle 5. oktobra i o njoj niko nista
nije znao osim njega, Cedomira Jovanovica, Gorana Vesica i Zorana
Djindjica. Tom prilikom napravljeno je zapravo privatno ministarstvo za
informisanje Vlade Srbije", kaze za "Vreme" Aleksandar Tijanic, medijski
savetnik predsednika Jugoslavije.
BIRO ZA KOMUNIKACIJU: Popovic se uselio i u prostorije Ministarstva gde
je sedeo mesecima, a u sluzbu su usli sve sami provereni kadrovi DS-a i
bliski prijatelji. Koalicioni partneri nisu imali niti danas u Birou
imaju nekog svog coveka. Biro za komunikaciju Vlade Srbije zvanicno je
poceo sa radom istog dana kada i Vlada Srbije. Biro je registrovan u
rangu agencije pri Vladi kakva je i Agencija za razvoj malih i srednjih
preduzeca, recimo. Zaposljava oko dvadesetak uglavnom veoma mladih ljudi
koji rade u tri sektora - internet, pres kliping i pres sluzba. Ideja je
bila da se zaobidje politicka uloga koju je imalo Ministarstvo za
informisanje pa je tako ukinut njegov zakonodavni deo, a kroz Biro je
ostvareno ono sto bi bila komunikacija sa medijima u svim segmentima.
Biro za komunikaciju funkcionise u dva pravca, receno nam je. Organizuje
konferencije za novinare i ostale susrete sa medijima za sve clanove
Vlade, a sa druge strane kroz sluzbu pres klipinga bavi se analizom
svega sto mediji plasiraju u vezi sa radom Vlade. Veoma se vodi racuna o
tome koje vesti zauzimaju koliki prostor, cemu se pridaje veca paznja,
sta izaziva pozitivne a sta negativne reakcije, i drugo.
"Nemam utisak da Biro zavrsava moje poslove. Pokusao sam jednom preko
njih da organizujem konferenciju za stampu. Zakazali su je u takvo
nedoba da skoro niko nije dosao, iako je veoma vazna stvar bila u
pitanju. Mi smo se nekako i navikli da se preko Bebe Popovica u ogromnom
broju slucajeva zavrsavaju poslovi za premijera, tako da spadam u one
ministre koji samo sebi organizuju poslove sa medijima", kaze za "Vreme"
jedan od ministara u srpskoj vladi. On napominje da se ne radi o
negodovanju protiv samog premijera, vec protiv ideje da se Birou tretira
kao organ Vlade Srbije, iako u praksi to i nije bas tako.
O svom vidjenju namene Biroa za komunikaciju nedavno je progovorio i
lider Nove Srbije Velimir Ilic. On je krajem avgusta "odgovorno tvrdio"
da "covek veoma blizak kabinetu Vlade ima agenciju koja kompromituje
odredjene licnosti, pravi afere i specijalno radi zavrzlame. Veliki
problem Srbije je sto su svi navikli da, kad dodju na vlast, kontrolisu
medije", rekao je Ilic.
Popovic je odbio da zvanicno odgovori na niz optuzbi na svoj racun, kao
i na pitanja vezana za organizovanje i rad Biroa pri Vladi koji vodi.
"Ne dajem intervjue i nemam nikakvu potrebu da demantujem ili
objasnjavam optuzbe bez ikakvih dokaza, pogotovo nemam potrebu da
demantujem Velju Ilica, ili Tijanica, Milovana Brkica. Ako mislite da za
mene ima neke razlike izmedju njih, grdno se varate", rekao nam je
Popovic.
Odbijanjem da odgovori na veoma osetljiva pitanja manipulacije u
medijima, kao i da objasni poslove Biroa pri Vladi Srbije, Vladimir
Popovic kao da potvrdjuje Tijaniceve optuzbe da za svoj racun, a ne u
ime Vlade, vodi ceo posao sa medijima.
Ako vec ne zeli da se pojavljuje u javnosti jer Biro koji vodi nije
bitan kao ni on licno, zasto je bio toliko vazan da prisustvuje susretu
premijera Zorana Djindjica sa Kolinom Pauelom, ili sastanku sa Bilom
Gejtsom na koji, recimo, nije bio pozvan republicki ministar za nauku i
tehnologiju? Popovic je rekao da na to pitanje moze da odgovori jedino
premijer.
Pozdravljamo stav gospodina Popovica koji sledi do u rec i stav
gospodina Djindjica da ce se od sada o optuzbama razgovarati iskljucivo
ako za njih postoje dokazi. Zaista, svaki se posten novinar samo moze
prikljuciti inicijativi Djindjicevog staba da se od sada iskljucivo
govori u relacijama potkrepljenim dokazima, sto bi mediji sa svoje
strane mogli da podrze korektnom i profesionalnom interpretacijom.