"Danas", 10. septembar 2001. 
Komentar 
Krug nesrece

Slobodanu Vuksanovicu je malo ko verovao da mu stvarno prete. Otkad je
ovaj mladi potpredsednik Pokreta za demokratsku Srbiju dramaticno
napustio Demokratsku stranku, ni mediji niti politicka javnost nisu se
njim vise mnogo bavili. Kao da je od perspektivnog politicara cija je
uzlazna putanja u pocetku isla munjevito, postao pomalo zaboravljeni
`decko koji je obecavao'. A onda - bum! "Molotovljev koktel" na njegov
auto. Da li je to dokaz da je Vuksanovic bio u pravu, realizacija
pretnji onih koji su resili da ga sprece u nameri da podrzi Kostunicu
(na stetu Djindjica) ili je to nesto sasvim drugo?

Bez dovoljno podataka o ovom slucaju bilo bi neukusno komentarisati
napad. Tek, cinjenica je da je bomba pukla. A ministar policije Dusan
Mihajlovic licno je jos iste veceri dosao na uvidjaj i obecao brzu
istragu. Sam Vuksanovic ovaj napad nije zeleo da komentarise niti da,
kako je rekao "politizuje".

A sve je vec ionako ispolitizovano. I unapred i unazad. I sta god da je
u pozadini ove eksplozije, evidentno je da nasilje i pretnje nasiljem ne
prestaju. Na meti su najvise aktuelni politicari, novinari i javne
licnosti. I tu se sustinski nista nije promenilo u odnosu na, recimo,
proslu godinu. Pitanje je samo da li su i pocinioci isti kao i pre. Ali
problem i jeste u tome sto ne znamo ko su pocinioci. Do danas nisu
otkrivene ubice Slavka Curuvije, Pavla Bulatovica, Zorana Todorovica,
Radovana Stojcica i mnogih drugih, kao ni otmicari Ivana Stambolica.
Umesto dokaza i cinjenica, izrecene su mnoge parole, date silne izjave,
demantiji, obecanja...

U ocajnickom nastojanju da udje u trag ubicama, otmicarima i
kriminalcima, policija nudi 300.000 dinara nagrade za informacije.
Nagrada za podatke o pociniocima krivicnog dela nije neuobicajena u
svetu ali je u zemlji Srbiji odmah podvrgnuta ruglu tako sto se za
nagradu prijavio niko drugi do bivsi potpredsednik Vlade Srbije koji je
bio na vlasti u vreme kada je dobar deo krivicnih dela pocinjen. Ako on
zna krivce, da li treba da dobije pare ili da ide u zatvor.

Vec sama cinjenica da nagrada ne iskljucuje ni krivce, kao da govori da
se zlocin zapravo isplati. Osim, naravno, ako nije uracunato pokajanje
koje je vrednije od svih para na ovom svetu. Iskreno pokajanje bi mozda
zaista jedino moglo da spase citavu naciju. Ali, ne videsmo jos
pokajnike na delu. Mozda zato i jedni drugima nista ne mozemo da
oprostimo, kao sto, verovatno, ni Djindjic i Vuksanovici jos mnogi drugi
mocni i nemocni medjusobno ne mogu da se smisle. To je krug nesrece iz
kog se tesko izlazi. Mozda bi zato kazna, a ne nagrada bila efikasnija i
poucnija. Ali prvo treba uhvatiti krivce.

"Glas javnosti", 10. septembar 2001. 

Profesor dr Konstantinom Pusarom, ekspert za medjunarodne finansije 

Lov na profitere u pogresnom lovistu

Redovni profesor Univerziteta i nekadasnji zamenik glavnog deviznog
inspektora Jugoslavije dr Konstantin Pusara otvara veoma interesantnu
temu: ko zapravo pritiska da se po svaku cenu uklone s domaceg trzista
jaki domaci biznismeni? Upravo iz tih razloga profesor Pusara i ne
ocekuje pozitivan ucinak Zakona o ekstra profitu. Njegove prognoze su
tmurne. Zasto?

- Na osnovu mojih istrazivanja, kojim se bavim kao finansijski ekspert,
sklon sam verovanju da su pravi ekstra profiteri upravo oni koji su
svojevremeno izneli oko sest milijardi dolara iz zemlje. To nisu oni na
koje cesto ukazuje guverner NBJ. Rec je o ljudima iz sredine
sedamdesetih godina. I sada se ti ljudi, zapravo njihovi naslednici,
vracaju s namerom da za male pare kupe svoje "majke" ili "babe".

Termini su neuobicajeni i vredelo bi ih prethodno razjasniti citaocima?

- Naravno. Pogotovo sto se ja bavim jednim davnim vremenom. Rec je o
sredini sedamdesetih godina. Na talasu tadasnjih ideja o priblizavanju
zakonima zapadnih trzista, iz zemlje je izneto oko sest milijardi
dolara. Tim kapitalom, zajedno sa strancima, osnovano je vise od 15.000
nasih preduzeca u prekomorskim zemljama i zapadnoj Evropi. Racuna se da
je u njima naslo posao vise od 30.000 nasih mladih gradjana. Dakle, bile
su firme - cerke nasih domacih preduzeca. I sada, vlasnici tih
zaboravljenih firmi i tog zaboravljenog kapitala ulaze anonimno na nase
trziste, trazeci svoj prostor, a pre svega s namerom da otkupe ili
besplatno dodju do svojih firmi - majki, ili ako su druga generacija,
reklo bi se firmi - baba!

Da li ste odgonetnuli ko su bili osnivaci i pravi menadzeri?

- Bila su to uglavnom deca tadasnje ekonomske oligarhije, politickog
vrha ili tek ustalasalog tehno-menadzerskog sloja. U njima je zaposleno
mnogo stranih ljudi.

Jugoslavija, dakle, nije bila samo "obecana" zemlja za ulaganje stranih
investitora, vec je i sama izvozila kapital?

- U tome nema niceg cudnog. Kapital je isao za profitom. Jugoslavija je
bila zemlja koja je brze od drugih iz jugoistocne i istocne Evrope ucila
"lekcije iz trzisne privrede". Problem je sto su se ta silna nasa
preduzeca otudjila od svojih "majki". Prosto, zagubila po raspadu
nekadasnje Jugoslavije. Njihov povratak, naravno bez otkrivanja
"rodoslova", inspirisan je cinjenicom da se u svim zemljama tranzicije
pokazalo, bez obzira na prolazne price, da ima uslova za lako sticanje
profita. Teran tom logikom, svojevremeno "iseljeni" kapital iz
Jugoslavije, koji se u medjuvremenu oplodio, trazi svoje mesto u matici.
Ali, na nacin da ponisti sve sto su u ovoj zemlji postigli oni koji su
ostali ovde uprkos sankcijama, inflaciji ili NATO bombama.

Ovo je odista neuobicajeni ugao posmatranja nasih finansijskih tokova?

- Iako sam se i sluzbeno i profesionalno bavio pitanjem medjunarodnih
tokova kapitala i posebno efektima nase mreze preduzeca iz inostranstva
na domacu jugoslovensku privredu, nikada nisam moga da doznam da li je
ijedan dolar, koji je iznet u vidu osnivackog kapitala, ikada vracen u
zemlju i u maticno preduzece. A jos manje da li se ikada ijedan od tih
mladih i skolovanih ljudi vratio u zemlju. Medjutim, poznato mi je da je
mreza nasih spoljnotrgovinskih preduzeca iz inostranstva napravila svoju
mrezu u nasoj zemlji u vidu bezbroj sitnih firmi u liku jednog ili dva
coveka, cesto bez prave adrese. Oni su u proteklom desetogodisnjem
periodu u nasoj zemlji obavljali poslove s visokoprofitnom robom.
Naravno, u sprezi s rezimom, i to su izvori korupcije i kriminala, koji
danas izbijaju na videlo. Ne verujem da ce ijedan pravi Englez,
Amerikanac ili Francuz uloziti svoj kapital u nasu privredu, dok je
ovakva situacija. Ono sto se u javnosti eksploatise kao moguca strana
investicija, najvecim delom je iz ovih izvora, sto ce reci, taj nas
"izvezeni kapital", ti nasi "izvezeni menadzeri", vracaju se "po svoje",
po ono sto im se cini da im je nadohvat ruke.

Sem sto su ostali anonimni, kakav su drugi uticaj na zbivanja u
Jugoslaviji imali ti nasi "izvezeni biznismeni"?

- Sumnjiva je sama cinjenica da nije nista cinjeno od strane ondasnjih
rezima, iako se znalo i koliko je para i koliko firmi osnovano.
Ocigledno da su odredjeni krugovi imali snaznu podrsku tih nasih
stranaca i da su zauzvrat ostavljani na miru. Oni su se neminovno nasli
i u samom centru finansijske moci inostranstva i kao poznavaoci domacih
prilika, neminovno su bili umesani u sve ono sto se zbivalo s nama i oko
raspada Jugoslavije. Verovatno da se time moze i objasniti da ni danas
niko nema pravog uvida u taj izvezeni kapital i sudbinu tih osnovanih
firmi. Ono sto je tesko poreci, upravo je to da je taj deo nasih
"izvezenih" finansijskih profitera najuporniji u lovu na domace
biznismene, ali u pogresnom lovistu!

Sta pod tim podrazumevate?

- Nacin na koji je donet Zakon o ekstra profitu izaziva sumnju kod
svakog ekonomiste. Pravnici su izriciti da je on neustavan, samim tim
sto je retroaktivan. Logicno je sto se ponavlja pitanje zasto se hita da
se prvo ogole uspesne privatne i drustvene firme, a ne oni koji su cisti
spekulanti, kriminalci ili mafijasi, jer su se bavili svercom akciozne
robe. Na toj robi, inace, drzava neposredno i najbrze uzima svoj deo. Ta
roba je prolazila kroz sankcijama zatvorene granice kao kroz svajcarski
sir. Ovde ih niko nije docekivao da tako makar puni budzet, a ne da se
izaziva hiperinflacija stampanjem novca bez pokrica. I sada ih poreznici
ne jure, iako je to najlakse dokazati. Jednostavno, nije nikakva tajna
ko su bili najveci uvoznici nafte, viskija, cigareta i slicne robe.
Govorim o onima koji su preko noci stekli enormno bogatstvo i koje vise
nije skriveno.

Ostali su vidljivi belezi - palate, imperije i slicno. Prvi poreznik
Srbije ipak ostri zube na onima koji su legalno poslovali, redovno
predavali svoje zavrsne racune, cije su poslovanje kontrolisale
inostrane revizorske kuce, koje radi svog ugleda nece da potpisu lazne
bilanse. Uostalom, jure se i oni koji su u tim teskim vremenima ulozili
130 miliona maraka u mobilnu telefoniju, koja predstavlja odista
revolucionarnu tehnologiju novog milenijuma.

"Blic", 10. septembar 2001. 

Pise Zeljko Jovanovic 

Intervju: Vladislav Bajac

"Volim da trazim nove izazove koji bi meni bili zanimljivi, cak i po
cenu velikog rizika". Na taj nacin je pisac Vladislav Bajac objasnio
razloge zbog kojih se opredelio da, nakon romana kao sto su "Knjiga o
bambusu", "Crna kutija" i "Druid iz Sindiduna", napise roman "Bekstvo od
biografije", u kojem je istorijska gradja osnov pripovedanja. I
dodaje: "Ovoga puta sam hteo da se oprobam u necemu sto bi se, uslovno
govoreci, moglo nazvati biografija, pracenje zivota jednog coveka. S
druge strane, unutar te ideje postojala je prica o takozvanim
avanturistima duha koji ne zapostavljaju ni telo. Trazio sam jednu osobu
koja bi imala dovoljno toga u svojoj biografiji i naisao na nju jos pre
dvadeset godina. Bio je to Djordje Sagic, covek koji je osam puta menjao
ime, ali ne da bi se od necega sakrio vec zbog toga sto je to bio njegov
zivot.

Vas junak stupa u zivot, ali i na istorijsku scenu, tipicnom dilemom
ovih prostora - mantija ili kubura?

- I opredeljuje se za ovo drugo. Mozda ja, s obzirom na okolnosti koje
su istorijski tacne, pravim ironicnu situaciju. Samom tom odlukom on
nije uspeo ono sto je zeleo vec je zakasnio - ne na skelu, nego na
revoluciju. I tada kod osamnaestogodisnjeg mladica pocinju dileme - sta
bekstvo zapravo jeste i sta dalje sa zivotom. Moja je pretpostavka da je
on kasnije nekoliko godina lutao Evropom upravo zbog toga da bi shvatio
sta dalje sa zivotom. Pracenje te biografije je zaokruzilo moju ideju
zacetu pre dvadeset godina i - vracam se na pocetak ovog razgovora - na
pokusaj da izbegnem preterano psihologiziranje, da ne budem sveprisutni
pisac nego da ogromnom kolicinom akcije, koja je ziva i vrlo
realisticna, zamenim stavove junaka i sebe kao autora. Da pokusam da
kazem - evo njegova dela govore o njegovim stavovima. To je, naravno,
opasno i tesko, ali se nadam da sam uspeo.

U kojoj meri se Djordje Sagic uklapa u tezu o izrazitoj razlici izmedju
istorijskog toka i slike o njemu?

- To pitanje je mozda i filozoficno i pripada svim sferama. Javnost je,
u celini gledano, preuzela delove takozvane ekranske kulture u
definisanju onoga sto cini. Dakle, svaka slika o pojedincu, o preduzecu,
o naciji na kraju krajeva, pocinje da se pretvara - ako je pogledamo
bolje - u marketinsku dobit. U jednu sliku o onome sto mislimo da jeste.
I to je, naravno, vrlo opasna igra ne samo zbog toga sto manipulise
onima kojima je namenjena. Ona je opasna i po onoga ko je proizvodi, jer
posle izvesnog vremena i on sam pocinje da veruje takvoj slici o sebi. U
ovoj knjizi sam se zbog toga i bavio tom potragom za drugima, za onim
kada vi licno, ili kao narod, nemate potrebe za pojednostavljenom slikom
o sebi, vec zelite da tragate za drugima. Moj junak, osim sto juri za
vlastitim uslovnim identitetom, preispituje i identitet sopstvene nacije
i novih nacija u koje je usao. Po sistemu ogledala.

Da li je istinito Sagicevo poznastvo sa Joakimom Vujicem, odnosno njegov
susret sa pozoristem?

- Ti susreti jesu bili stvarni, cak je stvarna i madjarska glumica koja
je igrala u tom nemackom komadu o Srbima, autentican je i Sagicev
dozivljaj sa njom. Ali ono sto je takodje tacno jeste i pisceva
manipulacija s poznanstvima.

Vi ste izdavac koji pise za drugog izdavaca?

- Koliko god mi javnost priznavala da sam ozbiljan autor, ja necu da
dozvolim sebi taj luksuz i da tako lepo mislim o sebi. Znaci, nemoguce
je da se stampam u "Geopoetici". To je kao kada imate osamnaest godina i
sami sebi izdate knjigu pesama. "Cigoja stampa" je uspela da ovu knjigu,
grafickim dizajnom pridoda mojim odabranim delima i da ona bude sesta u
tom nizu.

Objavili ste knjigu eseja Dubravke Ugresic. Koja je to vrsta kockice u
mozaiku "Geopoetike"?

- Tom knjigom smo otvorili novu ediciju naslova "Balkan ekspres". Nasa
je zelja da reintoniramo ime "Balkan". Necemo da bezimo u izraze
"zapadni i istocni adriatiks", "jugoistocna Evropa" i slicne. Hocemo da,
ako je to moguce, kvalitetom reinoviramo ime Balkana. Naravno, onoliko
koliko je to, s obzirom na to cime se bavimo, u nasoj moci. Knjiga
Dubravke Ugresic "Zabranjeno citanje" jeste knjiga eseja koja se, i to
je drugi razlog za njeno pojavljivanje, bavi pozadinom problema u svetu
knjiga i pisaca. Preciznije, onim sto je iza kulisa. S druge strane, ovu
knjigu smo uradili zajedno sa sarajevskim izdavacem "Omnibus", ciji je
prvi covek jedan od najtelantovanijih pisaca Bosne i Hercegovine - Nenad
Velickovic, dok smo, s trece strane, mi kao izdavaci dobili eksluzivno
pravo da ovu knjigu distribuiramo u Hrvatskoj. Dakle, udruzili su se
izdavaci da zacnu nesto sto je davno pokidano. Druga knjiga iz te
edicije ce biti roman bugarskog pisca Georgija Gospodinova. To ocrtava
nas plan da sve knjige iz te edicije, ili budu napisane od strane autora
sa Balkana, ili ce teme biti o Balkanu. Uvek sam smatrao da prostor
Balkana nosi u sebi dovoljno specificnog, bez merenja bolji li gori, sto
zasluzuje kako medjusobnu paznju, tako i osnova da bude ponudjeno i
Americi i Evropi. Zasto na kraju krajeva, i mi ne bismo jednog dana
bili, uslovno govoreci, neko trzisno otkrice kao sto je bila, recimo,
poljska knjizevnost, madjarska, da ne kazem latinoamericka, koja je
mnogo velika.

Sajam knjiga je jos daleko, ipak kako se "Geopoetika" priprema za tu
manifestaciju?

- Spremamo dosta novih naslova. Kao izdavacka kuca ulazimo u sferu
likovne umetnosti, pripremamo monografije preskocenih autora Ere
Milivojevica i Rase Todosijevica. Gotova je kapitalna knjiga Fernana
Brodela "Mediteran" koju vec dugo vremena spremamo zajedno sa
Podgorickim CID-om, a, izmedju ostalog, radimo nastavak knjige "Troje"
Dzulijana Barnsa, koja ce izaci pod naslovom "Ljubav i tako dalje". Rec
je o nastavku dozivljaja troje junaka posle deset godina njihovog
zivota. Zanimljivo je da je Barns tu knjigu napisao zaista posle deset
godina svog zivota i za razliku od njegovih citalaca u Engleskoj, koji
su cekali toliko vremena da vide sta je bilo sa junacima, mi cemo to
saznati odmah.


Одговори путем е-поште