"Danas", 10. septembar 2001. Komentar Krug nesrece Slobodanu Vuksanovicu je malo ko verovao da mu stvarno prete. Otkad je ovaj mladi potpredsednik Pokreta za demokratsku Srbiju dramaticno napustio Demokratsku stranku, ni mediji niti politicka javnost nisu se njim vise mnogo bavili. Kao da je od perspektivnog politicara cija je uzlazna putanja u pocetku isla munjevito, postao pomalo zaboravljeni `decko koji je obecavao'. A onda - bum! "Molotovljev koktel" na njegov auto. Da li je to dokaz da je Vuksanovic bio u pravu, realizacija pretnji onih koji su resili da ga sprece u nameri da podrzi Kostunicu (na stetu Djindjica) ili je to nesto sasvim drugo? Bez dovoljno podataka o ovom slucaju bilo bi neukusno komentarisati napad. Tek, cinjenica je da je bomba pukla. A ministar policije Dusan Mihajlovic licno je jos iste veceri dosao na uvidjaj i obecao brzu istragu. Sam Vuksanovic ovaj napad nije zeleo da komentarise niti da, kako je rekao "politizuje". A sve je vec ionako ispolitizovano. I unapred i unazad. I sta god da je u pozadini ove eksplozije, evidentno je da nasilje i pretnje nasiljem ne prestaju. Na meti su najvise aktuelni politicari, novinari i javne licnosti. I tu se sustinski nista nije promenilo u odnosu na, recimo, proslu godinu. Pitanje je samo da li su i pocinioci isti kao i pre. Ali problem i jeste u tome sto ne znamo ko su pocinioci. Do danas nisu otkrivene ubice Slavka Curuvije, Pavla Bulatovica, Zorana Todorovica, Radovana Stojcica i mnogih drugih, kao ni otmicari Ivana Stambolica. Umesto dokaza i cinjenica, izrecene su mnoge parole, date silne izjave, demantiji, obecanja... U ocajnickom nastojanju da udje u trag ubicama, otmicarima i kriminalcima, policija nudi 300.000 dinara nagrade za informacije. Nagrada za podatke o pociniocima krivicnog dela nije neuobicajena u svetu ali je u zemlji Srbiji odmah podvrgnuta ruglu tako sto se za nagradu prijavio niko drugi do bivsi potpredsednik Vlade Srbije koji je bio na vlasti u vreme kada je dobar deo krivicnih dela pocinjen. Ako on zna krivce, da li treba da dobije pare ili da ide u zatvor. Vec sama cinjenica da nagrada ne iskljucuje ni krivce, kao da govori da se zlocin zapravo isplati. Osim, naravno, ako nije uracunato pokajanje koje je vrednije od svih para na ovom svetu. Iskreno pokajanje bi mozda zaista jedino moglo da spase citavu naciju. Ali, ne videsmo jos pokajnike na delu. Mozda zato i jedni drugima nista ne mozemo da oprostimo, kao sto, verovatno, ni Djindjic i Vuksanovici jos mnogi drugi mocni i nemocni medjusobno ne mogu da se smisle. To je krug nesrece iz kog se tesko izlazi. Mozda bi zato kazna, a ne nagrada bila efikasnija i poucnija. Ali prvo treba uhvatiti krivce. "Glas javnosti", 10. septembar 2001. Profesor dr Konstantinom Pusarom, ekspert za medjunarodne finansije Lov na profitere u pogresnom lovistu Redovni profesor Univerziteta i nekadasnji zamenik glavnog deviznog inspektora Jugoslavije dr Konstantin Pusara otvara veoma interesantnu temu: ko zapravo pritiska da se po svaku cenu uklone s domaceg trzista jaki domaci biznismeni? Upravo iz tih razloga profesor Pusara i ne ocekuje pozitivan ucinak Zakona o ekstra profitu. Njegove prognoze su tmurne. Zasto? - Na osnovu mojih istrazivanja, kojim se bavim kao finansijski ekspert, sklon sam verovanju da su pravi ekstra profiteri upravo oni koji su svojevremeno izneli oko sest milijardi dolara iz zemlje. To nisu oni na koje cesto ukazuje guverner NBJ. Rec je o ljudima iz sredine sedamdesetih godina. I sada se ti ljudi, zapravo njihovi naslednici, vracaju s namerom da za male pare kupe svoje "majke" ili "babe". Termini su neuobicajeni i vredelo bi ih prethodno razjasniti citaocima? - Naravno. Pogotovo sto se ja bavim jednim davnim vremenom. Rec je o sredini sedamdesetih godina. Na talasu tadasnjih ideja o priblizavanju zakonima zapadnih trzista, iz zemlje je izneto oko sest milijardi dolara. Tim kapitalom, zajedno sa strancima, osnovano je vise od 15.000 nasih preduzeca u prekomorskim zemljama i zapadnoj Evropi. Racuna se da je u njima naslo posao vise od 30.000 nasih mladih gradjana. Dakle, bile su firme - cerke nasih domacih preduzeca. I sada, vlasnici tih zaboravljenih firmi i tog zaboravljenog kapitala ulaze anonimno na nase trziste, trazeci svoj prostor, a pre svega s namerom da otkupe ili besplatno dodju do svojih firmi - majki, ili ako su druga generacija, reklo bi se firmi - baba! Da li ste odgonetnuli ko su bili osnivaci i pravi menadzeri? - Bila su to uglavnom deca tadasnje ekonomske oligarhije, politickog vrha ili tek ustalasalog tehno-menadzerskog sloja. U njima je zaposleno mnogo stranih ljudi. Jugoslavija, dakle, nije bila samo "obecana" zemlja za ulaganje stranih investitora, vec je i sama izvozila kapital? - U tome nema niceg cudnog. Kapital je isao za profitom. Jugoslavija je bila zemlja koja je brze od drugih iz jugoistocne i istocne Evrope ucila "lekcije iz trzisne privrede". Problem je sto su se ta silna nasa preduzeca otudjila od svojih "majki". Prosto, zagubila po raspadu nekadasnje Jugoslavije. Njihov povratak, naravno bez otkrivanja "rodoslova", inspirisan je cinjenicom da se u svim zemljama tranzicije pokazalo, bez obzira na prolazne price, da ima uslova za lako sticanje profita. Teran tom logikom, svojevremeno "iseljeni" kapital iz Jugoslavije, koji se u medjuvremenu oplodio, trazi svoje mesto u matici. Ali, na nacin da ponisti sve sto su u ovoj zemlji postigli oni koji su ostali ovde uprkos sankcijama, inflaciji ili NATO bombama. Ovo je odista neuobicajeni ugao posmatranja nasih finansijskih tokova? - Iako sam se i sluzbeno i profesionalno bavio pitanjem medjunarodnih tokova kapitala i posebno efektima nase mreze preduzeca iz inostranstva na domacu jugoslovensku privredu, nikada nisam moga da doznam da li je ijedan dolar, koji je iznet u vidu osnivackog kapitala, ikada vracen u zemlju i u maticno preduzece. A jos manje da li se ikada ijedan od tih mladih i skolovanih ljudi vratio u zemlju. Medjutim, poznato mi je da je mreza nasih spoljnotrgovinskih preduzeca iz inostranstva napravila svoju mrezu u nasoj zemlji u vidu bezbroj sitnih firmi u liku jednog ili dva coveka, cesto bez prave adrese. Oni su u proteklom desetogodisnjem periodu u nasoj zemlji obavljali poslove s visokoprofitnom robom. Naravno, u sprezi s rezimom, i to su izvori korupcije i kriminala, koji danas izbijaju na videlo. Ne verujem da ce ijedan pravi Englez, Amerikanac ili Francuz uloziti svoj kapital u nasu privredu, dok je ovakva situacija. Ono sto se u javnosti eksploatise kao moguca strana investicija, najvecim delom je iz ovih izvora, sto ce reci, taj nas "izvezeni kapital", ti nasi "izvezeni menadzeri", vracaju se "po svoje", po ono sto im se cini da im je nadohvat ruke. Sem sto su ostali anonimni, kakav su drugi uticaj na zbivanja u Jugoslaviji imali ti nasi "izvezeni biznismeni"? - Sumnjiva je sama cinjenica da nije nista cinjeno od strane ondasnjih rezima, iako se znalo i koliko je para i koliko firmi osnovano. Ocigledno da su odredjeni krugovi imali snaznu podrsku tih nasih stranaca i da su zauzvrat ostavljani na miru. Oni su se neminovno nasli i u samom centru finansijske moci inostranstva i kao poznavaoci domacih prilika, neminovno su bili umesani u sve ono sto se zbivalo s nama i oko raspada Jugoslavije. Verovatno da se time moze i objasniti da ni danas niko nema pravog uvida u taj izvezeni kapital i sudbinu tih osnovanih firmi. Ono sto je tesko poreci, upravo je to da je taj deo nasih "izvezenih" finansijskih profitera najuporniji u lovu na domace biznismene, ali u pogresnom lovistu! Sta pod tim podrazumevate? - Nacin na koji je donet Zakon o ekstra profitu izaziva sumnju kod svakog ekonomiste. Pravnici su izriciti da je on neustavan, samim tim sto je retroaktivan. Logicno je sto se ponavlja pitanje zasto se hita da se prvo ogole uspesne privatne i drustvene firme, a ne oni koji su cisti spekulanti, kriminalci ili mafijasi, jer su se bavili svercom akciozne robe. Na toj robi, inace, drzava neposredno i najbrze uzima svoj deo. Ta roba je prolazila kroz sankcijama zatvorene granice kao kroz svajcarski sir. Ovde ih niko nije docekivao da tako makar puni budzet, a ne da se izaziva hiperinflacija stampanjem novca bez pokrica. I sada ih poreznici ne jure, iako je to najlakse dokazati. Jednostavno, nije nikakva tajna ko su bili najveci uvoznici nafte, viskija, cigareta i slicne robe. Govorim o onima koji su preko noci stekli enormno bogatstvo i koje vise nije skriveno. Ostali su vidljivi belezi - palate, imperije i slicno. Prvi poreznik Srbije ipak ostri zube na onima koji su legalno poslovali, redovno predavali svoje zavrsne racune, cije su poslovanje kontrolisale inostrane revizorske kuce, koje radi svog ugleda nece da potpisu lazne bilanse. Uostalom, jure se i oni koji su u tim teskim vremenima ulozili 130 miliona maraka u mobilnu telefoniju, koja predstavlja odista revolucionarnu tehnologiju novog milenijuma. "Blic", 10. septembar 2001. Pise Zeljko Jovanovic Intervju: Vladislav Bajac "Volim da trazim nove izazove koji bi meni bili zanimljivi, cak i po cenu velikog rizika". Na taj nacin je pisac Vladislav Bajac objasnio razloge zbog kojih se opredelio da, nakon romana kao sto su "Knjiga o bambusu", "Crna kutija" i "Druid iz Sindiduna", napise roman "Bekstvo od biografije", u kojem je istorijska gradja osnov pripovedanja. I dodaje: "Ovoga puta sam hteo da se oprobam u necemu sto bi se, uslovno govoreci, moglo nazvati biografija, pracenje zivota jednog coveka. S druge strane, unutar te ideje postojala je prica o takozvanim avanturistima duha koji ne zapostavljaju ni telo. Trazio sam jednu osobu koja bi imala dovoljno toga u svojoj biografiji i naisao na nju jos pre dvadeset godina. Bio je to Djordje Sagic, covek koji je osam puta menjao ime, ali ne da bi se od necega sakrio vec zbog toga sto je to bio njegov zivot. Vas junak stupa u zivot, ali i na istorijsku scenu, tipicnom dilemom ovih prostora - mantija ili kubura? - I opredeljuje se za ovo drugo. Mozda ja, s obzirom na okolnosti koje su istorijski tacne, pravim ironicnu situaciju. Samom tom odlukom on nije uspeo ono sto je zeleo vec je zakasnio - ne na skelu, nego na revoluciju. I tada kod osamnaestogodisnjeg mladica pocinju dileme - sta bekstvo zapravo jeste i sta dalje sa zivotom. Moja je pretpostavka da je on kasnije nekoliko godina lutao Evropom upravo zbog toga da bi shvatio sta dalje sa zivotom. Pracenje te biografije je zaokruzilo moju ideju zacetu pre dvadeset godina i - vracam se na pocetak ovog razgovora - na pokusaj da izbegnem preterano psihologiziranje, da ne budem sveprisutni pisac nego da ogromnom kolicinom akcije, koja je ziva i vrlo realisticna, zamenim stavove junaka i sebe kao autora. Da pokusam da kazem - evo njegova dela govore o njegovim stavovima. To je, naravno, opasno i tesko, ali se nadam da sam uspeo. U kojoj meri se Djordje Sagic uklapa u tezu o izrazitoj razlici izmedju istorijskog toka i slike o njemu? - To pitanje je mozda i filozoficno i pripada svim sferama. Javnost je, u celini gledano, preuzela delove takozvane ekranske kulture u definisanju onoga sto cini. Dakle, svaka slika o pojedincu, o preduzecu, o naciji na kraju krajeva, pocinje da se pretvara - ako je pogledamo bolje - u marketinsku dobit. U jednu sliku o onome sto mislimo da jeste. I to je, naravno, vrlo opasna igra ne samo zbog toga sto manipulise onima kojima je namenjena. Ona je opasna i po onoga ko je proizvodi, jer posle izvesnog vremena i on sam pocinje da veruje takvoj slici o sebi. U ovoj knjizi sam se zbog toga i bavio tom potragom za drugima, za onim kada vi licno, ili kao narod, nemate potrebe za pojednostavljenom slikom o sebi, vec zelite da tragate za drugima. Moj junak, osim sto juri za vlastitim uslovnim identitetom, preispituje i identitet sopstvene nacije i novih nacija u koje je usao. Po sistemu ogledala. Da li je istinito Sagicevo poznastvo sa Joakimom Vujicem, odnosno njegov susret sa pozoristem? - Ti susreti jesu bili stvarni, cak je stvarna i madjarska glumica koja je igrala u tom nemackom komadu o Srbima, autentican je i Sagicev dozivljaj sa njom. Ali ono sto je takodje tacno jeste i pisceva manipulacija s poznanstvima. Vi ste izdavac koji pise za drugog izdavaca? - Koliko god mi javnost priznavala da sam ozbiljan autor, ja necu da dozvolim sebi taj luksuz i da tako lepo mislim o sebi. Znaci, nemoguce je da se stampam u "Geopoetici". To je kao kada imate osamnaest godina i sami sebi izdate knjigu pesama. "Cigoja stampa" je uspela da ovu knjigu, grafickim dizajnom pridoda mojim odabranim delima i da ona bude sesta u tom nizu. Objavili ste knjigu eseja Dubravke Ugresic. Koja je to vrsta kockice u mozaiku "Geopoetike"? - Tom knjigom smo otvorili novu ediciju naslova "Balkan ekspres". Nasa je zelja da reintoniramo ime "Balkan". Necemo da bezimo u izraze "zapadni i istocni adriatiks", "jugoistocna Evropa" i slicne. Hocemo da, ako je to moguce, kvalitetom reinoviramo ime Balkana. Naravno, onoliko koliko je to, s obzirom na to cime se bavimo, u nasoj moci. Knjiga Dubravke Ugresic "Zabranjeno citanje" jeste knjiga eseja koja se, i to je drugi razlog za njeno pojavljivanje, bavi pozadinom problema u svetu knjiga i pisaca. Preciznije, onim sto je iza kulisa. S druge strane, ovu knjigu smo uradili zajedno sa sarajevskim izdavacem "Omnibus", ciji je prvi covek jedan od najtelantovanijih pisaca Bosne i Hercegovine - Nenad Velickovic, dok smo, s trece strane, mi kao izdavaci dobili eksluzivno pravo da ovu knjigu distribuiramo u Hrvatskoj. Dakle, udruzili su se izdavaci da zacnu nesto sto je davno pokidano. Druga knjiga iz te edicije ce biti roman bugarskog pisca Georgija Gospodinova. To ocrtava nas plan da sve knjige iz te edicije, ili budu napisane od strane autora sa Balkana, ili ce teme biti o Balkanu. Uvek sam smatrao da prostor Balkana nosi u sebi dovoljno specificnog, bez merenja bolji li gori, sto zasluzuje kako medjusobnu paznju, tako i osnova da bude ponudjeno i Americi i Evropi. Zasto na kraju krajeva, i mi ne bismo jednog dana bili, uslovno govoreci, neko trzisno otkrice kao sto je bila, recimo, poljska knjizevnost, madjarska, da ne kazem latinoamericka, koja je mnogo velika. Sajam knjiga je jos daleko, ipak kako se "Geopoetika" priprema za tu manifestaciju? - Spremamo dosta novih naslova. Kao izdavacka kuca ulazimo u sferu likovne umetnosti, pripremamo monografije preskocenih autora Ere Milivojevica i Rase Todosijevica. Gotova je kapitalna knjiga Fernana Brodela "Mediteran" koju vec dugo vremena spremamo zajedno sa Podgorickim CID-om, a, izmedju ostalog, radimo nastavak knjige "Troje" Dzulijana Barnsa, koja ce izaci pod naslovom "Ljubav i tako dalje". Rec je o nastavku dozivljaja troje junaka posle deset godina njihovog zivota. Zanimljivo je da je Barns tu knjigu napisao zaista posle deset godina svog zivota i za razliku od njegovih citalaca u Engleskoj, koji su cekali toliko vremena da vide sta je bilo sa junacima, mi cemo to saznati odmah.

