22/09/01 "Slobodna Bosna", broj 253 Stalna suradnica naseg lista koja vec nekoliko godina zivi u Sjedinjenim Americkim Drzavama, pise o antimuslimanskoj histeriji koja je zahvatila ovu zemlju i poredi zivot muslimana u New Yorku sa pozicijom Bosnjaka u zapadnom dijelu Mostara tokom rata u ovom gradu Pise: Adisa Busuladzic Kada sam u restoranu u New Yorku rekla da ne pijem alkohol;Svi su me gledali kao napadaca na Pentagon! O Muslimani u Americi danas su u poziciji Srba u Hrvatskoj, Bosnjaka u zapadnoj Hercegovini O Komsinica Egipcanka skinula je sal i duboko na glavu navukla sesir O Moji roditelji sa strahom otvaraju vrata kao u zapadnom Mostaru u ljeto 1993. godine O Kako se ohladio udvarac nakon sto je cuo da sam �?obosanska muslimanka�?� U martu 1994., u jednom od ratnih brojeva Slobodne Bosne sam, izmedju ostalog, napisala kako sam, obecavsi sebi da necu postati izbjeglica, odlucila da cijeli rat provedem radeci kao prevodilac jedne strane tv-ekipe. No, uprkos svom dugogodisnjem novinarskom iskustvu i veoma dobrom znanju engleskog jezika, taj posao nisam nikada mogla obavljati kako treba zbog onoga sto jesam: put do Sarajevskog aerodroma, Ilidze i Kiseljaka, u drustvu svojih poslodavaca - stranih novinara nesmetano su mogli prelaziti samo sarajevski prevodioci sa srpskim ili hrvatskim imenima i prezimenima, dok ja to sa svojim, nisam mogla. Posao prevodioca spanjolske drzavne televizije uspjela sam ipak zadrzati pune tri godine rata, zahvaljujuci prvenstveno cinjenici da moja poslodavka, inace bolesno ambiciozna i egocentricna mlada novinarka, nije, osim mene, mogla da nadje nijednog drugog prevodioca kojeg bi mogla vuci po toliko opasnim mjestima i istovremeno toliko psihicki maltretirati i kinjiti kao mene. Ja, medjutim, nisam imala drugog izbora. Dobro placena pozicija prevodioca omogucila mi je i to da u Splitu, gdje sam boravila potpuno ilegalno, iznajmim komforan stan u kojem se, osim mene, tokom cijele 1993. i 1994. krila i moja cjelokupna mostarska rodbina te nikad utvrdjeni broj mojih sarajevskih prijatelja i poznanika u drustvu sa svojom rodbinom, prijateljima i poznanicima - svi na muhadzerskom proputovanju za "trece zemlje". RISTO U DALMACIJI U Splitu mi je u to vrijeme jedini prijatelj bio Pasko Bacic, snimatelj i montazer lokalnog studija Hrvatske televizije, covjek neizmjerno vesele i prijatne naravi, usto potpuno imun na antimuslimansku i svaku drugu propagandu koju su u to vrijeme punom parom proizvodili vodeci hrvatski mediji. Pasko i ja nikad nismo dozvolili da nam politika i nacionalne razlike pokvare ukus dobrog vina, paskog sira i skampi na buzaru koje smo nemilice ljustili po splitskim konobama i restoranima u pauzama snimanja priloga za spanjolsku televiziju. "Pasko, moj rodjak koji vec 8 mjeseci zivi u Americi kao izbjeglica, zove me da mu se pridruzim. Vec mi je poslao i garantno pismo, ali ja jos nisam smogla snage da se prijavim u onaj americki izbjeglicki ured na Rivi�?�, ne ide mi se u izbjeglistvo�?�". Svojim sam pitanjem uznemirla rajsku tisinu jednog kasnog poslijepodneva u ljeto 1994. u kojem smo Pasko i ja, u dvoristu splitske vile koja je sluzila kao improvizovani tv-studio, dokoni cekali na povratak nase snimateljske ekipe sa terena. Pasko je nastavio da sutke i nepomicno lezi u pletenoj ljuljasci zagledan u nestvarno mirnu pucinu mora dok sam ja prstom nervozno sarala po povrsini bazena. Upravo kad sam pomislila da je mozda pridrijemao i da uopste nije cuo moje pitanje, Pasko otpoce: "Bija san ovog vikenda na Bracu sa nekim prijateljima di smo pili i jeli u nekoj kavani kad jedan od ovih za stolon kaze: Vidi, 'judi�?� gori suma�?� i mi svi pogledamo, kad, stvarno gori suma isprid nas�?� a mi svi, onako pripiti, samo sidimo i gledamo kako se plamen povecava iz minute u minutu�?� Onda u jednom momentu vidimo covika kako trci sa bukarama vode i gasi tamo taj pozar�?� a mi jednako sidimo i gledamo�?� onda jedan od ovih mojih za stolom veli, onako posprdno - A, vidi Riste sto se razletija da gasi�?� - A, je, Isusa ti, ono je Risto�?� ma, vidi ga kako on to dobro gasi, veli ovaj drugi za stolom, jednako posprdno. Ja ih onako slusan i pomislim - Ti Boga, a da se ja sad nasalim i na sve ovo kazem - A dobro gasi�?�, a dobro je i zapalija, bidni Risto bi jos zavrsija u zatvoru�?�." "Idi ti, Adisa", nastavi Pasko nakon kratke sutnje, "u tu Ameriku jer ovdi nikada nikome nes moci dokazat kolko ka covik vridis, samo ti jos mogu napravit probleme�?�" SHIT I TO JE AMERIKA! Sa pricom o Risti u podsvijesti i dvije torbe u rukama stigla sam u SAD pet mjeseci kasnije gdje su mi, zahvaljujuci mom znanju engleskog i svim dijalektima i varijantama mog maternjeg jezika, odmah ponudili pristojan posao. Ubrzo nakon toga je i moje novinarsko iskustvo dozivjelo svoje priznanje na ovim novim prostorima, a moje dodatno skolovanje vremenom me polako, ali sigurno uspinjalo na poslovnoj i profesionalnoj ljestvici. Paralelno sa poslovnm uspjesima, polako se sredjivao i moj porodicni zivot. Godinu dana nakon dolaska u Sjedinjene Drzave, u New Yorku su mi se, nakon vise godina razdvojenosti i izbjeglistva, pridruzili i moji roditelji. Zivot se, mada tesko i s naporom, ipak vremenom vratio u normalu jer sam konacno u ovoj novoj sredini mirne duse mogla konstatovati da moje bosanskohercegovacko porijeklo, moja nacionalna ili vjerska pripadnost ne predstavljaju prepreku za ostvarivanje mojih poslovnih ili licnih ambicija. Svaki drustveni kontakt koji sam u Americi ostvarila nikada i ni u jednom momentu nije bio predodredjen onim sto jesam, nego iskljucivo onim sto umijem i imam. Ako sam i na sta imala razloga da se zalim, bila je to cinjenica da mi veliki zahtjevi poslovnog zivota u ovoj zemlji i moj jos uvijek nesmanjen interes za sve ono sto se desava u Bosni i Hercegovini i u njenom regionu ne ostavljaju ni vremena ni prilike za pronalazenje trajnog partnera koji bi dijelio te moje interese. No i tome je, bar tako se do proslog vikenda cinilo, trebalo uskoro da dodje kraj. Na nagovor i uz preporuke dvojice mojih cijenjenih novinarskih kolega i prijatelja odlucila sam da se, putem e-maila, upustim u flert sa momkom kojeg su mi ova dvojica opisali kao velikog humanistu, sjajnog americkog novinara i intelektualca, porijeklom sa Balkana. Nakon sto sam procitala nekoliko njegovih tekstova, odigrala sa njim preko interneta nekoliko igri nadmudrivanja i prepucavanja, te obavila nekoliko zanimljivih telefonskih razgovora sa doticnim ledicnim tipom, odlucila sam da prihvatim njegov poziv na veceru u prestiznom njujorskom hotelu kada slijedeci put dodjem iz Washingtona u posjetu svojim roditeljima u New York. Mjesec dana unaprijed kupljenu avionsku kartu za poslijepodnevni let sa Washington National aerodroma do La Guardije tog petka, 14. septembra 2001., nisam mogla iskoristiti iz svima vec poznatih razloga: zbog teroristickih napada grupe islamskih fanatika sa Bliskog i Srednjeg istoka na World Trade Center u New Yorku i Pentagon u Washingtonu, svi njujorski i vasingtonski aerodromi bili su zatvoreni i na put sam morala krenuti autobusom. Dok se autobus polako priblizavao Lincoln Tunelu koji ga ispod Houdsona vodi ravno u srce Manhattana, gledala sam kako se iz pravca gdje su nekad stajala dva najvisa njujorska nebodera uzdize ogroman dim iz kojeg ostaci njihove zeljezne fasade podsjecaju na dva ogromna psa na strazi pred ulazom u pakao. Na sjedistu ispred mog dvije zene plase jedna drugu pricama o islamskom terorizmu i njegovim mogucim novim udarima i zrtvama. U njujorskoj podzemnoj zeljeznici, gdje se u svako doba dana i noci uvijek nervozno tiska mnogo vise ljudi nego sto je sigurnosnim propisima dozvoljeno, sada sa svega nekolicinom njih ulazim u gotovo prazan voz. Otkljucavam vrata stana u kojem zive moji roditelji i iza njih zaticem svoju majku koja me rasijano pozdravlja dok sa strahom u ocima prislanja uho na ulazna vrata i pazljivo osluskuje glasove i zvuke sto dopiru iz haustora. "Sta se ovo cuje? Kakva je ovo trka u stubistu? Jesi li ti sta vidjela?�?�, ispaljuje na mene rafal nervoznih pitanja dok joj se lice koci u panici. Posljednji put vidjela sam je u ovoj pozi i u ovakvom stanju 14. maj 1993., kada sam sa clanovima spanjolske tv ekipe banula na vrata roditeljskog stana u Mostaru da provjerim da li su mi roditelji jos uvijek u njemu ili su ih zajedno sa ostalim komsijama HVO-ovci otjerali na Heliodrom. Uznemirena ovim "déja vu" prizorom, nervozno palim televizor na kojem mi moj sadasnji predsjednik priglupa izgleda otvoreno saopstava da se ovo sto upravo prozivljavam zove novi rat u mom novom americkom zivotu. Predsjednik, istina, ne savjetuje muslimanima Amerike putem javnih glasila da "izvjese bijele zastave" kao sto je to nekad u Mostaru cinio Jadranko Prlic, ali izvjestaji o ubistvu jednog i nasilju nad vise desetina osoba islamske vjeroispovijesti i drugim oblicima revansizma nad muslimanima u New Yorku i sirom Amerike, jasno mi govore da cu se u svom ophodjenju sa drugim ljudima opet uskoro naci u situaciji da zbog onoga sto jesam ne mogu biti ono sto hocu. IZDALA ME KISELA U nadi da ce moj skori susret sa mojim internet udvaracem donijeti predah od tragova kolektivne histerije koji silovito ugrozavaju temelje mog tek ucvrscenog osjecaja vlastite vrijednosti i samopostovanja, izlazim na ulicu i pred vratima svoje zgrade sudaram se sa zenom u sesiru koja sa strepnjom brzo podize pogled ispod dobro natucenog oboda koji pazljivo pokriva svaki pramen kose. Zena u sesiru sapatom mi kaze "Es-selamu alejkum". "Alejkemu selam", odgovaram veselo svojoj komsinici, Egipcanki Aisi i za njom, pravdajuci se, dodajem: "Nisam te prepoznala, ovako sa sesirom umjesto sala!" Tek onda shvatam da sam o ovoj zeni upravo na ulici glasno obznanila ono sto ona u strahu od odmazde pokusava prikriti. Na dugo ocekivani sastanak sa nasiroko hvaljenim i nadaleko proslavljenim americkim intelektualcem balkanskog porijekla stizem na dogovoreno mjesto tacno u zakazano vrijeme i, dok mu se sa blazenim osmijehom na licu priblizavam, primjecujem kako sa nekim covjekom za istim stolom upravo diskutuje nesto u vezi sa snimcima teroristickog napada na World Trade Centar sto promicu na televizijskom ekranu iznad sanka. Cim sam mu usla u vidokrug, moj udvarac naglo prekida diskusiju, djipa sa stolice, a onda se u maniru savrsenog dzentlmena okrece svom prijatelju pa kaze: "Paul, da te upoznam�?� ovo je Adisa�?� ona je bosanska muslimanka". "Adisa", nastavlja on u istom dahu "ovo je Paul O' Rierdon, moj kolega sa koledza i�?�" "�?�Irski katolik�?� rekla bih po izgledu�?�" - dodajem ja ljutito i otresito sjedam za sto za kojim jedno vrijeme vlada neprijatna sutnja koju prekida dolazak konobara. Na pitanje sta cu popiti, narucujem mineralnu vodu, nakon cega ova dvojica pocese odmahivati rukama konobaru i mene ubjedjivati da narucim neko "pravo pice". Nakon sto sam se uvjerila da moj pokusaj da im objasnim da mi alkohol jednostavno ne prija prije jela, "ne pije vode", a kako bih prekinula njihovu graju i konobaru konacno dopustila da se udalji od stola, ja onda rekoh: "Ja se strogo pridrzavam svojih muslimanskih nacela i ne pijem alkohol", nakon cega primijetih kako preko lica ove dvojice nazovi intelektualaca prelazi grc neodobravanja. Vidim ja, kako je krenulo, ova bi me dvojica, u svojoj pijanoj dangubi, na kraju mogla i optuziti da sam ja izvrsilac napada na World Trade Centar i Pentagon. Dok sa mjesavinom prezira i nevjerice nijemo sjedim u svojoj kifli, sa neskrivenom tugom u sebi konstatujem da je poslije vise od sest i po godina uspjesnog bijega od Ristine sudbine, u mom zivotu opet (R)isto.

