22/09/01
"Slobodna Bosna", broj 253

Stalna suradnica naseg lista koja vec nekoliko godina zivi u Sjedinjenim
Americkim Drzavama, pise o antimuslimanskoj histeriji koja je zahvatila
ovu zemlju i poredi zivot muslimana u New Yorku sa pozicijom Bosnjaka u
zapadnom dijelu Mostara tokom rata u ovom gradu
Pise: Adisa Busuladzic

Kada sam u restoranu u New Yorku rekla da ne pijem alkohol;Svi su me
gledali kao napadaca na Pentagon!

O Muslimani u Americi danas su u poziciji Srba u Hrvatskoj, Bosnjaka u
zapadnoj Hercegovini O Komsinica Egipcanka skinula je sal i duboko na
glavu navukla sesir O Moji roditelji sa strahom otvaraju vrata kao u
zapadnom Mostaru u ljeto 1993. godine O Kako se ohladio udvarac nakon
sto je cuo da sam �?obosanska muslimanka�?�

U martu 1994., u jednom od ratnih brojeva Slobodne Bosne sam, izmedju
ostalog, napisala kako sam, obecavsi sebi da necu postati izbjeglica,
odlucila da cijeli rat provedem radeci kao prevodilac jedne strane
tv-ekipe. No, uprkos svom dugogodisnjem novinarskom iskustvu i veoma
dobrom znanju engleskog jezika, taj posao nisam nikada mogla obavljati
kako treba zbog onoga sto jesam: put do Sarajevskog aerodroma, Ilidze i
Kiseljaka, u drustvu svojih poslodavaca - stranih novinara nesmetano su
mogli prelaziti samo sarajevski prevodioci sa srpskim ili hrvatskim
imenima i prezimenima, dok ja to sa svojim, nisam mogla. Posao
prevodioca spanjolske drzavne televizije uspjela sam ipak zadrzati pune
tri godine rata, zahvaljujuci prvenstveno cinjenici da moja poslodavka,
inace bolesno ambiciozna i egocentricna mlada novinarka, nije, osim
mene, mogla da nadje nijednog drugog prevodioca kojeg bi mogla vuci po
toliko opasnim mjestima i istovremeno toliko psihicki maltretirati i
kinjiti kao mene. Ja, medjutim, nisam imala drugog izbora. Dobro placena
pozicija prevodioca omogucila mi je i to da u Splitu, gdje sam boravila
potpuno ilegalno, iznajmim komforan stan u kojem se, osim mene, tokom
cijele 1993. i 1994. krila i moja cjelokupna mostarska rodbina te nikad
utvrdjeni broj mojih sarajevskih prijatelja i poznanika u drustvu sa
svojom rodbinom, prijateljima i poznanicima - svi na muhadzerskom
proputovanju za "trece zemlje".

RISTO U DALMACIJI

U Splitu mi je u to vrijeme jedini prijatelj bio Pasko Bacic, snimatelj
i montazer lokalnog studija Hrvatske televizije, covjek neizmjerno
vesele i prijatne naravi, usto potpuno imun na antimuslimansku i svaku
drugu propagandu koju su u to vrijeme punom parom proizvodili vodeci
hrvatski mediji. Pasko i ja nikad nismo dozvolili da nam politika i
nacionalne razlike pokvare ukus dobrog vina, paskog sira i skampi na
buzaru koje smo nemilice ljustili po splitskim konobama i restoranima u
pauzama snimanja priloga za spanjolsku televiziju.

"Pasko, moj rodjak koji vec 8 mjeseci zivi u Americi kao izbjeglica,
zove me da mu se pridruzim. Vec mi je poslao i garantno pismo, ali ja
jos nisam smogla snage da se prijavim u onaj americki izbjeglicki ured
na Rivi�?�, ne ide mi se u izbjeglistvo�?�". Svojim sam pitanjem
uznemirla rajsku tisinu jednog kasnog poslijepodneva u ljeto 1994. u
kojem smo Pasko i ja, u dvoristu splitske vile koja je sluzila kao
improvizovani tv-studio, dokoni cekali na povratak nase snimateljske
ekipe sa terena. Pasko je nastavio da sutke i nepomicno lezi u pletenoj
ljuljasci zagledan u nestvarno mirnu pucinu mora dok sam ja prstom
nervozno sarala po povrsini bazena. Upravo kad sam pomislila da je mozda
pridrijemao i da uopste nije cuo moje pitanje, Pasko
otpoce: "Bija san ovog vikenda na Bracu sa nekim prijateljima di smo
pili i jeli u nekoj kavani kad jedan od ovih za stolon kaze: Vidi,
'judi�?� gori suma�?� i mi svi pogledamo, kad, stvarno gori suma isprid
nas�?� a mi svi, onako pripiti, samo sidimo i gledamo kako se plamen
povecava iz minute u minutu�?� Onda u jednom momentu vidimo covika kako
trci sa bukarama vode i gasi tamo taj pozar�?� a mi jednako sidimo i
gledamo�?� onda jedan od ovih mojih za stolom veli, onako posprdno - A,
vidi Riste sto se razletija da gasi�?� - A, je, Isusa ti, ono je
Risto�?� ma, vidi ga kako on to dobro gasi, veli ovaj drugi za stolom,
jednako posprdno. Ja ih onako slusan i pomislim - Ti Boga, a da se ja
sad nasalim i na sve ovo kazem - A dobro gasi�?�, a dobro je i zapalija,
bidni Risto bi jos zavrsija u zatvoru�?�." "Idi ti, Adisa", nastavi
Pasko nakon kratke sutnje, "u tu Ameriku jer ovdi nikada nikome nes moci
dokazat kolko ka covik vridis, samo ti jos mogu napravit probleme�?�"

SHIT I TO JE AMERIKA!

Sa pricom o Risti u podsvijesti i dvije torbe u rukama stigla sam u SAD
pet mjeseci kasnije gdje su mi, zahvaljujuci mom znanju engleskog i svim
dijalektima i varijantama mog maternjeg jezika, odmah ponudili pristojan
posao. Ubrzo nakon toga je i moje novinarsko iskustvo dozivjelo svoje
priznanje na ovim novim prostorima, a moje dodatno skolovanje vremenom
me polako, ali sigurno uspinjalo na poslovnoj i profesionalnoj
ljestvici. Paralelno sa poslovnm uspjesima, polako se sredjivao i moj
porodicni zivot. Godinu dana nakon dolaska u Sjedinjene Drzave, u New
Yorku su mi se, nakon vise godina razdvojenosti i izbjeglistva,
pridruzili i moji roditelji. Zivot se, mada tesko i s naporom, ipak
vremenom vratio u normalu jer sam konacno u ovoj novoj sredini mirne
duse mogla konstatovati da moje bosanskohercegovacko porijeklo, moja
nacionalna ili vjerska pripadnost ne predstavljaju prepreku za
ostvarivanje mojih poslovnih ili licnih ambicija. Svaki drustveni
kontakt koji sam u Americi ostvarila nikada i ni u jednom momentu nije
bio predodredjen onim sto jesam, nego iskljucivo onim sto umijem i imam.
Ako sam i na sta imala razloga da se zalim, bila je to cinjenica da mi
veliki zahtjevi poslovnog zivota u ovoj zemlji i moj jos uvijek
nesmanjen interes za sve ono sto se desava u Bosni i Hercegovini i u
njenom regionu ne ostavljaju ni vremena ni prilike za pronalazenje
trajnog partnera koji bi dijelio te moje interese. No i tome je, bar
tako se do proslog vikenda cinilo, trebalo uskoro da dodje kraj. Na
nagovor i uz preporuke dvojice mojih cijenjenih novinarskih kolega i
prijatelja odlucila sam da se, putem e-maila, upustim u flert sa momkom
kojeg su mi ova dvojica opisali kao velikog humanistu, sjajnog americkog
novinara i intelektualca, porijeklom sa Balkana. Nakon sto sam procitala
nekoliko njegovih tekstova, odigrala sa njim preko interneta nekoliko
igri nadmudrivanja i prepucavanja, te obavila nekoliko zanimljivih
telefonskih razgovora sa doticnim ledicnim tipom, odlucila sam da
prihvatim njegov poziv na veceru u prestiznom njujorskom hotelu kada
slijedeci put dodjem iz Washingtona u posjetu svojim roditeljima u New
York. Mjesec dana unaprijed kupljenu avionsku kartu za poslijepodnevni
let sa Washington National aerodroma do La Guardije tog petka, 14.
septembra 2001., nisam mogla iskoristiti iz svima vec poznatih razloga:
zbog teroristickih napada grupe islamskih fanatika sa Bliskog i Srednjeg
istoka na World Trade Center u New Yorku i Pentagon u Washingtonu, svi
njujorski i vasingtonski aerodromi bili su zatvoreni i na put sam morala
krenuti autobusom. Dok se autobus polako priblizavao Lincoln Tunelu koji
ga ispod Houdsona vodi ravno u srce Manhattana, gledala sam kako se iz
pravca gdje su nekad stajala dva najvisa njujorska nebodera uzdize
ogroman dim iz kojeg ostaci njihove zeljezne fasade podsjecaju na dva
ogromna psa na strazi pred ulazom u pakao. Na sjedistu ispred mog dvije
zene plase jedna drugu pricama o islamskom terorizmu i njegovim mogucim
novim udarima i zrtvama. U njujorskoj podzemnoj zeljeznici, gdje se u
svako doba dana i noci uvijek nervozno tiska mnogo vise ljudi nego sto
je sigurnosnim propisima dozvoljeno, sada sa svega nekolicinom njih
ulazim u gotovo prazan voz. Otkljucavam vrata stana u kojem zive moji
roditelji i iza njih zaticem svoju majku koja me rasijano pozdravlja dok
sa strahom u ocima prislanja uho na ulazna vrata i pazljivo osluskuje
glasove i zvuke sto dopiru iz haustora. "Sta se ovo cuje? Kakva je ovo
trka u stubistu? Jesi li ti sta vidjela?�?�, ispaljuje na mene rafal
nervoznih pitanja dok joj se lice koci u panici. Posljednji put vidjela
sam je u ovoj pozi i u ovakvom stanju 14. maj 1993., kada sam sa
clanovima spanjolske tv ekipe banula na vrata roditeljskog stana u
Mostaru da provjerim da li su mi roditelji jos uvijek u njemu ili su ih
zajedno sa ostalim komsijama HVO-ovci otjerali na Heliodrom.

Uznemirena ovim "déja vu" prizorom, nervozno palim televizor na kojem
mi moj sadasnji predsjednik priglupa izgleda otvoreno saopstava da se
ovo sto upravo prozivljavam zove novi rat u mom novom americkom zivotu.
Predsjednik, istina, ne savjetuje muslimanima Amerike putem javnih
glasila da "izvjese bijele zastave" kao sto je to nekad u Mostaru cinio
Jadranko Prlic, ali izvjestaji o ubistvu jednog i nasilju nad vise
desetina osoba islamske vjeroispovijesti i drugim oblicima revansizma
nad muslimanima u New Yorku i sirom Amerike, jasno mi govore da cu se u
svom ophodjenju sa drugim ljudima opet uskoro naci u situaciji da zbog
onoga sto jesam ne mogu biti ono sto hocu.

IZDALA ME KISELA

U nadi da ce moj skori susret sa mojim internet udvaracem donijeti
predah od tragova kolektivne histerije koji silovito ugrozavaju temelje
mog tek ucvrscenog osjecaja vlastite vrijednosti i samopostovanja,
izlazim na ulicu i pred vratima svoje zgrade sudaram se sa zenom u
sesiru koja sa strepnjom brzo podize pogled ispod dobro natucenog oboda
koji pazljivo pokriva svaki pramen kose. Zena u sesiru sapatom mi kaze
"Es-selamu alejkum". "Alejkemu selam", odgovaram veselo svojoj
komsinici, Egipcanki Aisi i za njom, pravdajuci se,
dodajem: "Nisam te prepoznala, ovako sa sesirom umjesto sala!" Tek onda
shvatam da sam o ovoj zeni upravo na ulici glasno obznanila ono sto ona
u strahu od odmazde pokusava prikriti. Na dugo ocekivani sastanak sa
nasiroko hvaljenim i nadaleko proslavljenim americkim intelektualcem
balkanskog porijekla stizem na dogovoreno mjesto tacno u zakazano
vrijeme i, dok mu se sa blazenim osmijehom na licu priblizavam,
primjecujem kako sa nekim covjekom za istim stolom upravo diskutuje
nesto u vezi sa snimcima teroristickog napada na World Trade Centar sto
promicu na televizijskom ekranu iznad sanka. Cim sam mu usla u vidokrug,
moj udvarac naglo prekida diskusiju, djipa sa stolice, a onda se u
maniru savrsenog dzentlmena okrece svom prijatelju pa
kaze: "Paul, da te upoznam�?� ovo je Adisa�?� ona je bosanska
muslimanka". "Adisa", nastavlja on u istom dahu "ovo je Paul O' Rierdon,
moj kolega sa koledza i�?�" "�?�Irski katolik�?� rekla bih po
izgledu�?�" - dodajem ja ljutito i otresito sjedam za sto za kojim jedno
vrijeme vlada neprijatna sutnja koju prekida dolazak konobara. Na
pitanje sta cu popiti, narucujem mineralnu vodu, nakon cega ova dvojica
pocese odmahivati rukama konobaru i mene ubjedjivati da narucim neko
"pravo pice". Nakon sto sam se uvjerila da moj pokusaj da im objasnim da
mi alkohol jednostavno ne prija prije jela, "ne pije vode", a kako bih
prekinula njihovu graju i konobaru konacno dopustila da se udalji od
stola, ja onda rekoh: "Ja se strogo pridrzavam svojih muslimanskih
nacela i ne pijem alkohol", nakon cega primijetih kako preko lica ove
dvojice nazovi intelektualaca prelazi grc neodobravanja. Vidim ja, kako
je krenulo, ova bi me dvojica, u svojoj pijanoj dangubi, na kraju mogla
i optuziti da sam ja izvrsilac napada na World Trade Centar i Pentagon.
Dok sa mjesavinom prezira i nevjerice nijemo sjedim u svojoj kifli, sa
neskrivenom tugom u sebi konstatujem da je poslije vise od sest i po
godina uspjesnog bijega od Ristine sudbine, u mom zivotu opet (R)isto.






Одговори путем е-поште