16. 2. 2004.
Intervju: Ljiljana Zelen-Karadžić, supruga Radovana Karadžića
SFOR u kući Kradžićevih tražio tajne prostorije
Pa i u Americi kad hvataju ne znam ti kakve mafijaše (a Radovan to nije), hvataju njih, a porodice im ne diraju, a nama ni malu djecu ne ostavljaju na miru. U zapadnim zakonodavstvima poznato je da porodica čak ne može ni svjedočiti protiv svog člana. Ovo je pravni i svaki drugi apsurd što čine nama
razgovarao: Zoran Janković
Iza vojnika SFOR-a koji su 10. janura ove godine blokirali Pale i izvršili pretres svih stambenih objekata u kojima žive članovi porodice Radovana Karadžića, ali i objekata ljudi koji su bliski sa ovom porodicom, kao i drugih objekata u kojima su pretpostavljali da mogu naći tragove o tome gdje se trenutno nalazi Radovan, ostao je krš, lom i nered. S obzirom na to da im je i prilikom prethodnog pretresa 2002. pričinjena materijalna šteta od preko 10 hiljada maraka, koju im niko nije nadoknadio, kao i da šteta koju su pretrpjeli u posljednjoj premetačini prelazi ovu sumu, Karadžići su se odlučili da ovog puta, tuže SFOR. Podnijeli su krivičnu prijavu Centru javne bezbjednosti Srpsko Sarajevo, a policija je izvršila uviđaj u oštećenim objektima. Karadžići će putem građanske parnice tužiti SFOR za materijalnu štetu koja im je nanesena. Sasvim otvoreno i detaljno za Patriot o ovome, novim "crnim" listama ljudi u RS i još nekim aktuelnostima, govorile se supruga Radovana Karadžića Ljiljana i kćerka Sonja.
“Patriot”: Gospođo Zelen-Karadžić, možete li nam opisati šta se tačno desilo toga dana kada su vojnici SFOR-a pretresli vašu kuću?
Zelen Karadžić: Moja
kćerka je te subote došla sa djecom kod mene na ručak. Oni su nas opkolili i
blokirali. Zatvorili su nas u jednu sobu i nisu nam dozvoljavali da napustimo
kuću. Blokirali su nas u četiri popodne i držali tako sve do 10 sati ujutro
sljedećeg dana, a zatim su sedam sati rovili po kući sve što su stigli, tako da
smo, faktički, dvadeset četiri časa bili blokirani. Dok su pretresali kuću, nas
su čuvali italijanski vojnici, svakog u posebnoj sobi, a njih po pet-šest
naoružanih do zuba nas čuvaju. I to u situaciji kad je jedini prisutni muškarac
bio moj zet. Ostalo su bile moje sestričine, moja sestra, moja kćerka, dvoje
male djece i u spratu niže dvoje penzionera. Za tih sedam sati, koliko su rovili
po kući, nisu dozvoljavali da se jede, da se pije, da se naloži vatra, iako je
sve bilo otvoreno, a djeca prisutna. Dozvoljavali su nam samo da odemo u WC, i
za to su prvo morali tražiti odobrenje od svog šefa. Po našim zakonima i
zakonima u bivšoj Jugoslaviji, a, koliko sam se raspitala, i zakonodavstvima
drugih država, kad vam vrše pretres prostorija, vi imate pravo da budete
prisutni. Jasno mi je da su nas zatvorili za vrijeme dok su montirali tu svoju
tehniku, ali da nas zatvore na ovako dug period, za to ne vidim nikakvo
racionalno, pravno niti ljudsko opravdanje.
Prošli put kad su nam vršili
premetačinu, napravili su štetu veću od 10.000 maraka: odnijeli su kompjutere i
neke druge sitnice, srebrnjake, olovke, pucali su u vrata iako je u njima bio
ključ, oštetili okvir i razbili staklo; pokušavali su da izađu napolje preko
ploče koja se nalazi na spratu i pri tom pričinili znatnu štetu na kući;
uništili su sav trpezarijski namještaj; dizali su parket u dvije sobe, koji smo
poslije jedva popravili.
Ovog puta su skoro sve to isto uradili, uključujući
i to da su sve kompjutere odnijeli. Odnijeli su opet sitnice – olovke, parfeme,
serbrnjake... Polomili su nam pojedine ikone. Staroj, porodičnoj ikoni sv.
Arhanđela Mihaila slomili su staklo i pocijepali omot sa zadnje strane i
oštetili i samu ikonu. I ovaj put su uništili namještaj u trpezariji, mada ne
znam kako su uspjeli u toj mjeri. Da li su skakali po njemu, šta li?!
U
sestrinoj kući u jednoj etaži stanuju sestra i zet, a u donjem spratu kćerkini
svekar i svekrva. Tu su lupali maljevima po zidovima i parketu. Ulazili su u
prostorije po trideset-četrdeset njih odmah, oštetili zidove, namještaj, parket.
Na tavanu, koji nema urađenu izolaciju, poskidali su daske i napravili otvor
prema krovu. Ovo smo morali popraviti prije policijskog uviđaja da bi se kuća
mogla zagrijavati.
Da li je istina da su tražili nekakve tajne prostorije?
Mi smo nudili tlocrt kuće, jer je bilo očigledno da traže nekakve navodne tajne prostorije, ali nisu htjeli da ga uzmu, nego su lično oni premjeravali. Imali su tako "stručne" ljude da je jedna žena čitav sat mjerila jednu sobu, pa smo svi izašli da joj pomognemo da prije završi i prestane mahati onim oštrim metrom oko djece. Iako su u kući takozvani lomljeni zidovi da bi bio što bolje iskorišten prostor, i sve je pregledno, oni su ipak htjeli da se lično uvjere da nema tajnih prostorija.
Šta su vam, osim nabrojanog, još odnijeli?
Odnijeli su nam ama baš svaki papirić iz kuće,
uključujući svesku sa receptima za jela i evidenciju o zamrzivaču i slične lične
i kućne stvari. Po drugi put su nam odnijeli telefonski imenik u kome su brojevi
telefona rodbine i prijatelja, pa sad nemam njihove brojeve i moram ponovo da ih
skupljam. Sve fotografije koje smo imali, na stranu Radovanove zvanične
fotografije, odnijeli su. Uključujući porodične fotografije djece i unučadi. Ja
zaista ne vidim nikakav razlog da uzimaju porodične fotografije sa
djecom.
Istovremeno su upali i u stan moga sina (odnosno njegove punice i
punca) i u stan moje kćerke. Kćerki nisu dali da izađe iz kuće u kojoj smo bili
zajedno blokirani, a već su počeli obijati i njen stan. Kao da oni nemaju
nikakvu međusobnu vezu i komunikaciju i da ne znaju da se Sonja nalazi blokirana
sa mnom. I tamo su napravili prilično veliku štetu. Bilo ih je
četrdeset-pedeset. Nogama su "otvarali" vrata, dizali su pragove, parket i
toliko su vršljali po stanu da ih je čak i njihov šef morao smirivati. Polomili
su dječje plakare i ormare, a sav namještaj je bar dijelom oštećen. Tražili su
nešto. Uvodili su pse vučjake unutra i, iskreno govoreći, gadi nam se da i
dohvatimo pojedine stvari. Masa nekih civila koji su bili sa SFOR-om vršljala
nam je po stanovima. Kad su nas otjerali u sobu moje sestričine, a ono tamo
jedan se "izvalio" u fotelji, drugi na krevetu. Onečistili su nam životni
prostor i gadi nam se više da pojedine stvari i dotaknemo, a kamoli da za njima
čistimo i pospremamo.
Mom sinu su isto odnijeli slike djece, slike sa
Sonjine svadbe, koja je bila prije devet godina i kojoj je Radovan, naravno,
prisustvovao, jer je to bilo 1995. godine, kao i sve filmove koje su našli, od
kojih su one nerazvijene i osvijetlili. To već nije neka materijalna šteta, ali
uspomene nemaju materijalnu vrijednost i ne mogu se parama platiti. A ovo je
nama treći put da nam se nešto slično dešava. Prvo su nam, prije rata u
Sarajevu, upali u stan, prije nego što je proglašena nezavisnost BiH. Tada su
nam pucali po stanu, sve pokrali i demolirali. Sreća pa nismo bili tu. Nijednu
sliku i nijedan dokument tada nismo uspjeli iznijeti. Ovo nam se ponovo desilo
2. jula 2002, kad su pripadnici SFOR-a upali u kuću u Krivačama i odnijeli sve
što se moglo odnijeti. Najžalije nam je slika i predmeta koji predstavljaju
uspomene i potvrdu da je čovjek uopšte i živio. Tek što smo ponešto uspjeli da
prikupimo, oni nam sad, po treći put, sve to ponovo odnose. Počinjem da vjerujem
da ono što su nam uradili muslimani početkom rata i ovo što nam radi SFOR ima
veze, jer je način na koji su radili vrlo sličan. Od nekih stranih novinara onda
smo dobili slike našeg uništenog stana u Sarajevu. Tada su nam sve knjige (imali
smo oko 6.500 knjiga) stavili na jednu gomilu na sredini stana, a na vrh knjigu
o Draži Mihajloviću, koju smo, između ostalih, imali. Ponavlja se potpuno isti
scenario. U našoj kući u Krivačama sada su nabacili na sto za kafu neke papire i
dokumente koji su bili više nego javni iz jednog Radovanovog kofera (mape i
dokumenti sa pregovora, Vens-Ovenov plan i sl.) a na vrhu knjigu Ive Andrića
Prokleta avlija, na srpskom jeziku. Znači, onaj ko je bio operativac i uradio to
znao je naš jezik, kao i to šta treba da se stavi na vrh hrpe kako bi imalo
nekakav efekat, a očigledno poznato mu je i to što je rađeno u našem stanu u
Sarajevu i htio nam je poslati istu poruku kao i tad.
Sve Radovanove slike i
portrete koje su radili pojedini umjetnici naivci i poklanjali nam, a za koje
sam ja bila i zaboravila da postoje, poslagali su tako kao da su željeli da se
stvori utisak jednog muzeja posvećenog Radovanu. Ikone koje nisu bile oštećene
prevrnuli su, i to dvostruko: prevrnute su na naličje i okrenute naopačke. I one
na podu i one na zidu. To bi trebalo da nam je poruka, a trebalo bi i da je
poruka Srbima u Republici Srpskoj. Ja ovo ne pričam zbog nas, nama je to već
urađeno. Ali mogu to uraditi i drugima, pa će se tek onda dozvati
pameti.
Je li istina da je među vojnicima SFOR-a koji su vršili pretres bilo i civila?
Bilo ih je jako puno u civilnim odijelima. Žena koja
je premjeravala sobu imala je civilno odijelo, patike i farmerice, ali i pištolj
i lisice. Kad su mi javili, punih deset sati nakon što su ušli u kuću u
Krivačama, zatekla sam takođe neke civile i pitala šta oni rade ovdje, nakon
čega su ih engleski vojnici sklonili. Po licima i tome što su me razumjeli
(izbjegavala sam da govorim engleskim jezikom) bilo mi je jasno da govore naš
jezik. Osim toga, i svi prevodioci bili su muslimani. Saznali smo da se jedan od
njih zove Omer i da je iz Tuzle, mada je on to nevoljno priznao. Pošto je
komunicirao jezikom simbola sa mojom gluvonijemom sestrom i zetom, a ti znakovi
se razlikuju čak i od grada do grada, oni su zaključili da se služi simbolima
specifičnim za područje Tuzle, nakon čega je on priznao da se zove Omer i da je
radio u Tuzli u školi za gluvonijemu djecu.
Svaki papir iz svih objekata koje
su pretresali odnijeli su, uključujući rješenja za penziju i čekove Sonjinih
svekra i svekrve. Kod Sašinih punca i punice odnesena je sva dokumantacija od
kuća i stanova što su mijenjali i svaki drugi papir. Knjigovođi koja vodi knjige
nama, ali i velikom broju malih radnji u Palama, takođe su odnijeli svu
dokumentaciju. Svim nama bliskim porodicama odnijeli su svaki papirić iz
kuće.
Šest objekata koji pripadaju nama ili ljudima bliskim nama pretresali
su: ovu ambulantu, i kuću vlasnika koji nam iznajmljuju ovaj prostor, što nas je
dovelo u neprijatnu situaciju; crkvu i parohijski dom, stanove sveštenika,
Crveni krst, dom zdravlja, kuću žene koja nam je knjigovođa i koja vodi papire i
za druge ljude.
Septičku jamu i vodovodni šaht su satima snimali kamerama,
ali se nisu usuđivali da siđu i pogledaju unutra. Prerovili su svu baštu kod
sestrine svekrve, sve šupe. Mi nismo imali nikakav uvid u to šta su radili i
mogli su da odnesu bilo šta od naše imovine. Dali su nam spiskove šta je, kao,
iz koje sobe uzeto, ali ako tamo piše da su uzeli plavi koverat sa Radovanovim
slikama na kojima je on sa prijateljima, to nama ništa ne znači, a pošto nismo
prisustvovali, ne znamo ni da li je to tačno. Uzeli su nam i mobilne telefone.
Nešto od tih stvari vraćaju, i tek kad ih vrate, mi vidimo da su odnijete. Tako
su neki dan vratili Radovanove albume sa njegovim zvaničnim fotografijama, a mi
nismo znali ni da su odneseni.
Šta namjeravate poduzeti protiv SFOR-a?
Još dok je trajao pretres kuće u Krivačama došao je
jedan Amerikanac (ne znam mu funkciju) sa advokatom, koji nam je dao uputstva
kako da ispunimo neki formular. Nije ga teško popuniti jer je on, u suštini,
jednostavan i nije potrebno njihovo dodatno objašnjenje. Međutim, uz formular
bismo morali priložiti i dokaze o svom vlasništvu nad objektima, a baš oni su
nam odnijeli svu dokumentaciju koja potvrđuje naše vlasništvo ili bilo kakvu
vezu sa tim objektima. Time se vrtimo ukrug i nismo u prilici da im predamo
formular. A i sami su rekli da je formular tek inicijalni korak, a da cijela
procedura može da traje, faktički, do u beskonačnost, što oni i očekuju. U
startu nema nikakvih garancija da ćemo dobiti odštetu.
Naša policija je i
prošle godine kad nam je SFOR vršio premetačinu, izvršila uviđaj, a mi smo
oštećeno i uništeno sredili koliko se moglo srediti, ne želeći da "talasamo" i
podižemo gužvu. I sada su nam napravili sličnu štetu, koja je najmanje deset
hiljada maraka. O psihičkim patnjama oni neće ni da razgovaraju. Ovaj put
riješili smo da podnesemo krivičnu prijavu, a zatim i da ih tužimo u građanskoj
parnici. I to će potrajati u beskonačnost. Juče su mi dolazili holandski
novinari. Željeli su da me snime u, kako su sami rekli, životnim situacijama –
kako radim, idem na posao i sl., kao i da snime štetu koja nam je pričinjena.
Pošto su išli iz Sarajeva, krenuli su preko Trebevića da snime panoramu grada i
sudarili su se sa SFOR-om. Juče su davali izjavu i na kraju je ispalo da je kriv
njihov član ekipe koji je vozio, ili krivca uopšte nema, jer SFOR, zaboga, ne
može biti kriv. To je i meni naravoučenije da i kad pokrenem postupak i
angažujem advokate, to šta ću na kraju dobiti, ostaje veliko pitanje.
Posljednjih godina nije lako biti prijatelj porodice Karadžić!?
Izgleda da je sve došlo dotle da kad neko nekom
smeta, samo napišu da sarađuje sa Radovanom. Evo, nas su prošlog ljeta
isključili sa tih lista da ne možemo ići u Ameriku, da nam blokiraju račune
itd., sa još 150 ljudi; evo sad su nabrojali ovih deset i, samo ako to oni hoće,
mogu da proširuju spisak na cijelu RS. Ko može da im to zabrani? Mogu da vam
urade šta god im padne na pamet, a da nisu obavezni da vam pruže bilo kakve
dokaze protiv vas. Iskreno rečeno, ja lično za 80% ljudi koji su se našli i na
onom prethodnom spisku i na ovom najnovijem nikad nisam ni čula, a kamoli da ih
poznajem. Mislim da ova maltretiranja naše porodice, a posebno drugih ljudi,
treba da dovedu do toga da kažu: "Ma vodite više tog Radovana da možemo da
dišemo." Nisam subjektivna, ali ne postoji taj pojedinac, bez obzira na to ko
je, koji sam može biti krivac ili uzrok lošoj ekonomskoj situaciji u kojoj se
nalazi danas i Republika Srpska i Federacija. Bez obzira na to ko je on. Stranim
novinarima sam stotinama puta do sada odgovarala na dva pitanja, koja mi uvijek
iznova postavljaju: "Da li bi Republika Srpska i BiH ekonomski napredovale kad
bi Radovan bio uhapšen, i zašto se Radovan ne pojavi na sudu"? Odgovor je uvijek
isti i ja zaista tako mislim – Radovanovo hapšenje ne bi ni najmanje pomoglo
poboljšanju ekonomskog stanja u BiH, to je samo izgovor. Na drugo pitanje
odgovor je sljedeći: "Kako da se pojavi na sudu kad u svim novinama, a i
obraćanjima zvaničnika, kažu – Radovan Karadžić – ratni zločinac, umjesto
optuženi? Oni njega apriori osuđuju! Što da se pojavi na sudu kad su ga već
osudili? Kako onda da dokazuje nevinost? Da u tom sudu sjede trojica sudija iz
muslimanskog naroda, tri Hrvata i trojica Srba, pa da se nadate da je to
pravedan sud. Trista dokumenata su haški istražioci uzeli u raznim institucijama
Republike Srpske, verifikovali da su ih uzeli i odnijeli u Hag, a ja nisam
nigdje u medijima čula ni osnovnu vijest da se to dogodilo i da je Karla del
Ponte pregledala ove dokumente i pozvala se na njih. Ona izgleda informacije o
tome šta se dešavalo ovdje ima od snahe, jer joj se brat oženio
muslimankom-Bošnjakinjom; Florens Artman je udata za Hrvata koji je radio na
aerodromu u Beogradu, i ona sliku o događajima ovdje dobija od svog muža. Morali
bismo i mi poslati jednu Srpkinju da se tamo uda ili oženiti jednog Srbina nekom
njihovom rodicom, pa da tek onda imaju zaokružene informacije o ovdašnjim
dešavanjima.
Ovo je strašan psihološki pritisak, da ne računam sebe, jer su u
pitanju maltretiranja dvoje djece ispod sedam godina, dvoje penzionera, dvoje
gluvonijemih ljudi (moja sestra i zet su gluvonijemi). U pitanju je pritisak na
sve ljude koji su u vezi sa nama, bilo da su to porodične, rodbinske veze, ili
su jednostavno bliski sa nama, što je van svake pameti. Pa i u Americi, kad
hvataju ne znam ti kakve mafijaše (a Radovan to nije), hvataju njih, a porodice
im ne diraju, a nama ni malu djecu ne ostavljaju na miru. U zapadnim
zakonodavstvima poznato je da porodica čak ne može ni svjedočiti protiv svog
člana. Ovo je pravni i svaki drugi apsurd što čine nama.
Evo sastao se Krug
"99" intelektualaca u Sarajevu i zaključili su da je gospođa Ljiljana Mijović,
koja je postala prvi naš sudija Suda u Strazburu, moja lična prijateljica. Ja
sam, možda, nekad negdje srela tu ženu. Mogla sam se i pozdraviti sa njom,
uopšte se ne sjećam. Ona se bavi pravom i mi nemamo dodirnih tačaka. Navodno,
znamo se iz rada u Crvenom krstu. Po toj analogiji onda bi svih osamdeset
predsjednika i njihovih sekretara u opštinskim organizacijama Crvenog krsta bili
moji prijatelji. Pa i sve da mi je bliska prijateljica, šta bi to značilo za
nju? Zar bi joj to bila neka greška i zar bi bilo ko imao pravo da je
diskredituje na osnovu toga?
Sonja Karadžić, kćerka Radovana Karadžića: Srpski strah
Iako u početku razgovora, koji smo vodili u
ljekarskoj ordinaciji Karadžićevih, Sonja nije učestvovala, očigledno potresena
majčinom pričom i prisjećanjem na ono što su nedavno doživjeli, i ona se
uključila u razgovor:
“Uzimali su sve 'što sjaji', i prije godinu i po i
sad. Računajući da su uzimali kutiju sa porodičnim nakitom i razasuli to po
krevetu, teško je i utvrditi šta nedostaje. Pokazuje se, s vremenom, ipak, šta
nedostaje.
U mojoj kući ih je bilo više i dosta njih je bilo maskirano. Bila
je i masa civila. Imali su 'fantomke' na kojima je bio samo jedan otvor na
sredini. Pošto sam komunicirala sa pripadnicima SFOR-a, pitala sam ko su oni. Do
sad su uvijek imali certifikacije, pa čovjek zna sa kim razgovara. Ovaj put nisu
svi imali certifikacije, a pojavili su se i ovi maskirani. Pitala sam oficira ko
su oni i on mi je doslovno odgovorio: 'To su ljudi iz drugih službi i imaju
maske zato što ih, vjerovatno, vi možete prepoznati.' E sad, oni koje ja mogu
prepoznati su ili iz Republike Srpske ili iz Federacije. Ne mogu ja nikako
prepoznati neke Francuze, Italijane, Britance i sl. Znači da je svašta ušlo u
naše stanove. Najbolnija je ova stvar sa ikonama i upadima, jer je dat
legitimitet takvim postupcima. Zbog toga narod treba da se upita kakve su nam
poruke poslali tim postupcima sa ikonama. Ako to radi ili odobrava SFOR, znači
da je to nešto što se može raditi svakome od Srba, ma gdje bio u svijetu, ne
samo u RS.
Kod nas Srba ima viška strahova i mnogo poteza unaprijed. Naša
porodica, rodbina iz drugog i trećeg kruga, ili jednostavno naši prijatelji, ne
mogu, na primjer, da dobiju posao. Moj muž ne može da dođe do posla. Moj tetak
ne može da dođe do posla. Pojedini SDS-ovi kadrovi se boje da urade nešto što je
normalno. Dok je SFOR pretresao našu kuću, vodio se razgovor između njihovih
oficira, civila (koji se, stekla sam utisak, mnogo pitaju), ali i njih i mog
muža i mene. Kad im je moj muž rekao da ne može nigdje da dođe do posla u
državnoj službi, oni su se čudili. Mislili su da su nama sva vrata otvorena. Mi
smo im objasnili da je upravo suprotno, da se ljudi boje njih i međunarodne
zajednice i da su nam zbog toga svugdje vrata zatvorena. Oni su se čudom čudili.
Jer oni, pobogu, nikad nisu rekli da bilo ko iz naše porodice ne može da radi.
Ali se, zato, Srbi tako ponašaju. Ako imate na Palama SDS-ovu vlast u
posljednjih dvanaest godina i ako uložite regularan zahtjev u normalnoj
proceduri za nešto što je legalno i legitimno i ako svi ostali građani na takav
zahtjev dobiju odgovor u roku od pet do sedam dana, a nama treba šest mjeseci,
to ne može biti normalno. Niko to nije tako naredio niti napisao. Ni Bond, ni
Ešdaun, ni Vestendorp ranije, ni iko drugi. To je srpska pamet, srpska politika
i srpski strah. Zato nam se i dešavaju ovakve stvari koje nam se dešavaju.
Poslije ovog što se dogodilo nama i sada Mirku Šaroviću i ostalim, ovo se može
svakome desiti. Samo ako neko pokaže prstom u vas. Ako ste se nekom nekad
zamjerili, ako ste dobri u svom poslu, više nije potrebno da vam kažu da ste
lopov i kriminalac, da vam kažu da ste kurvar ili peder (to više nije
zanimljivo, čak je postalo 'in' u svijetu); danas je, nažalost, dovoljno da vam
kažu da ste bliski porodici Karadžić, ili, ne daj vam bože, da finansirate
Radovana Karadžića, i vi ste svoje završili. I u poslu i
svakako.”

