16. 2. 2004.
Akcija SFOR-a na Palama
Nije živi štit nego pancir od krvi i mesa
Tad mi je naredio da lupam na vrata i govorim: ''Ima li koga unutra? Otvori, ovdje SFOR!'' Ja sam to jednom rekao i malo sačekao. ''Još, još, govori'', naredio mi je on! Ja sam malo čekao, a zatim ponovo govorio to što mi je naređivao. Tako pet-šest puta. Kad su se uvjerili da neće niko pucati na nas, ovaj mali u uniformi je onda nogom razvalio vrata i ušli su u kuću. Nama su rekli da čekamo kod vrata. Onda su ušli, snimali, vršili premetačinu i na kraju odnijeli tri-četiri paketa nekih stvari. Ja nisam primijetio da su snimali dok smo prilazili, ali, eto, oni kažu da jesu
piše: Zoran Janković
Prilikom aktivnosti SFOR-a u blokadi Pala i
pretresanju stambenih i drugih objekata 10. januara, u kojima su tražili
Radovana Karadžića ili informacije o tome gdje se on nalazi, na zahtjev
multinacionalnih snaga u akciju je uključena i policija RS. Nakon okončanja
aktivnosti javnost je dobila šturo zvanično saopštenje, ali je na vidjelo izbila
i afera koja još uvijek nije okončana. Prilikom pretresa kuće u Krivačama u
vlasništvu porodice Karadžić, u kojoj već godinama niko ne boravi, policajce iz
Policijske stanice Pale koji su imali da budu ravnopravni učesnici akcije,
pojedinci iz SFOR-a iskoristili su kao živi štit.
Policajci su ujutro
obavijestili svog komandira da su uredno izvršili radni zadatak, ali i o svemu
ostalom što se desilo. Komandir je postupio u skladu sa policijskim pravilima i
tražio od njih da sačine službenu zabilješku. Oni su to uradili i predali mu je.
Komandir je službenu zabilješku proslijedio Centru javne bezbjednosti Srpsko
Sarajevo. CJB se oglasio u javnosti saopštenjem da je akcija SFOR-a protekla u
redu, da je SFOR dao visoku ocjenu učešću policije u aktivnostima, ali i da
pojedini detalji akcije nisu bili u redu. SFOR nije zahtijevao dodatna
objašnjenja i želio je da se slučaj zataška. Međutim, do javnosti je doprla
priča o dvojici policajaca koji su nepotrebno bili izloženi opasnosti, ali i
nekorektnim postupcima pojedinaca, pripadnika multinacionalnih snaga. Istina je
počela da se probija na svjetlost dana, a epiloga još nema. Moglo bi se desiti
da konačnu istinu utvrđuju sudovi. Možda čak i sudovi zemalja iz kojih su
SFOR-ovci koji su srpske policajce koristili kao živi štit.
Ti prvi, ja ću iza tebe!
A šta se stvarno te noći dogodilo, Nenad Šarenac,
jedan od policajaca koji su bili prisutni u Krivačama, kaže za Patriot :
"Dvanaestog januara bili smo u noćnoj smjeni. Dvadeset minuta do dvanaest došla
su u stanicu dvojica ljudi: jedan u uniformi a drugi u civilki i sa 'fantomkom'
na glavi, ispod koje su mu se vidjele samo oči. Naš šef smjene tražio im je da
pokažu akreditacije i ovaj što je bio u uniformi odmah je pokazao svoju. Šef
smjene tražio je akreditaciju i od ovog lica u civilu, a on se ponašao kao da ne
čuje. Kad mu je šef smjene ponovo zatražio akreditaciju, lice u uniformi
pokazalo je opet svoju. Civil je odbio da pokaže akreditaciju. Ili je nije imao
kod sebe, ili je uopšte nije imao, ili nije htio otkriti identitet. Šef smjene
naredio nam je da krenemo sa njima, mada ni njemu ni nama nije rečeno kud idemo.
Rajko i ja krenuli smo za njima i došli na autobusku stanicu. Tu smo stajali
nekoliko minuta. Zatim su pokrenuli vozilo i krenuli u pravcu Podviteza, a mi za
njima. Kad smo prilazi Krivačama, vidimo tamo desno rotaciona svjetla kod
Radovanove kuće i tek tad naslutismo o čemu se radi. Prišli smo automobilom pred
ulaz u dvorište, a tamo je već bio veliki broj vozila SFOR-a. Izašli smo iz auta
i ovaj u civilu naredio mi je da otvorim kapiju. Probao sam otvoriti, ali je
bila zaključana. Prišao nam je treći čovjek u uniformi, izvukao šipku, otvorio
vrata i povukao se nazad. Ovaj u civilu rekao mi je : 'Ulazi!' 'A vi?', pitao
sam ga, a on mi je odgovorio: 'Ti prvi!' Onda me je uhvatio s leđa rukama za
ramena i gurao da idem. Pošto sam ja išao prvi, on je išao za mnom i krio se iza
mene. Ovaj treći išao je iza Rajka i, pošto je sitniji od njega, sav se sakrio
za Rajkova leđa. Tako smo prešli cijeli put od kapije dvorišta do ulaznih vrata
u kuću. Sad me je već bilo strah da bi moglo doći do pucnjave. Kad smo prišli
vratima, pokušao sam se bočno okrenuti “(živo objašnjava pokretima tijela)”, i
zakloniti se koliko-toliko i izložiti maskiranog civila, ali me on čvrsto držao
i krio se iza mene. Tad mi je naredio da lupam na vrata i govorim: 'Ima li koga
unutra? Otvori, ovdje SFOR!' Ja sam to jednom rekao i malo sačekao. 'Još, još,
govori', naredio mi je on! Ja sam malo čekao, a zatim ponovo govorio to što mi
je naređivao. Tako pet-šest puta. Kad su se uvjerili da neće niko pucati na nas,
ovaj mali u uniformi je onda nogom razvalio vrata i ušli su u kuću. Nama su
rekli da čekamo kod vrata. Onda su ušli, snimali, vršili premetačinu i na kraju
odnijeli tri-četiri paketa nekih stvari. Ja nisam primijetio da su snimali dok
smo prilazili, ali, eto, oni kažu da jesu", priča nam Nenad.
Policajci su
očekivali da će biti ravnopravni učesnici akcije. Nisu mogli ni pomisliti da će
biti ovako ponižavani i izlagani opasnosti. Vojnici SFOR-a koji su vršili
pretres kuće u Krivačama bili su "šaroliko" obučeni: bilo ih je u uniformama, u
kombinacijama uniformi i civilnih odijela, ali i potpuno obučenih u civilna
odijela. Međutim, svi su imali pancire, bili su "do zuba" naoružani i većina je
posjedovala IC uređaje za noćno osmatranje. Nije postojao niti jedan razlog da
se dobro naoružani i obučeni specijalci kriju iza naših policajaca bez pancira,
naoružanih samo službenim pištoljima sa po sedam metaka u okvirima. Tenzija
između njih i dvojice policajaca RS trajala je sve dok nije završen pretres. Sve
do tada držali su ih "na oku", praktično sa uperenim oružjem "na gotovs". Kad
su, ujutro oko šest sati, SFOR-ove specijalce zamijenili karabinijeri, tenzije
između njih i policajaca je nestalo.
Ovo nije prvi put da SFOR ulazi u kuću
Karadžića u Krivačama. Pretres su vršili i 2002. godine, ali tada su to učinili
sa mnogo manjim mjerama opreza. Sudeći po ponašanju vojnika SFOR-a očekivali su
da bi im ovog puta iz kuće mogao biti pružen otpor, ili da je kuća minirana. Na
tu informaciju, ukoliko je postojala, nisu upozorili naše policajce, već su ih
sramno isturili u živi štit. Bilo bi mnogo logičnije da su od MUP-a RS tražili
specijalnu jedinicu policije osposobljenu i obučenu za ovakve aktivnosti i
Ministarstvo bi im to, nesumnjivo, odobrilo.
Gdje je snimak?
SFOR poriče da se sve dogodilo ovako kako tvrde pripadnici Stanice policije Pale, učesnici događaja. Međunarodne snage tvrde da posjeduju snimak akcije kojim mogu dokazati da je bilo drugačije. Međutim, televizijski snimak se, poznato je, može montirati i detalji koji ne odgovaraju tehnički veoma lako "izbaciti". Zbog toga bi, u cilju rasvjetljavanja potpune istine, trebalo prikazati integralni, nemontirani snimak cijelog događaja. SFOR to još uvijek nije učinio. Čak nisu uopšte javnosti prikazali ni najmanji dio snimka. Da li će to i učiniti? Može se očekivati da će portparoli SFOR-a braniti nečovječan postupak svojih vojnika raznim "cakama" kroz medije, a posebno insistiranjem da je sve što se dogodilo u okviru mandata SFOR-a. Ovom će dati (i već daju) poseban akcenat. Međutim, da li je baš sve bilo u okviru mandata i da li se pod mandat može podvesti izlaganje životnoj opasnosti pripadnika policije RS i njihovo korištenje kao "živih štitova"? SFOR je vrlo nezadovoljan ovakvom kvalifikacijom i negira je. Nenadove i Rajkove kolege kažu da, ukoliko ovi nisu bili živi štit vojnicima SFOR-a, onda su bili "panciri od krvi i mesa". Pošto su bila prisutna dvojica policajaca, teško ih je dezavuisati i poreći njihova svjedočenja, jer obojica do u detalje tvrde isto. SFOR-ovi portparoli, sa svoje strane, tvrde da njihovi pripadnici nisu uradili ništa suprotno zakonskim procedurama za ovakve situacije. Prema informacijama do kojih smo došli u krugovima bliskim SFOR-u, postoji još jedna mogućnost: u situacijama kad postoji procjena da bi mogli biti ugroženi životi vojnika, SFOR za male pare angažuje domaće plaćenike, kriminalce naviknute da "idu na cijev", ali i bjelosvjetske "pse rata". A njih zanima kako da prežive i zarade svoje pare, a za zakonske procedure i bezbjednost ostalih ne mare mnogo. Ako je i to u pitanju, odgovornost je i dalje na njihovim poslodavcima.
Portparol SFOR-a laže
"Portparol SFOR-a je negirao činjenice koje su
iznijeli policajci, tvrdeći da će ih demantovati snimcima. To se još uvijek nije
dogodilo. A ja tvrdim da portparol laže. Mi tražimo od njih da iznesu javnosti
sve činjenice koje su im dostupne kako bi se prekinulo sa ovom negativnom
pričom. Mislim da je to i u interesu SFOR-a. Nepotrebno se podgrijavaju tenzije.
Ne želimo da se kod građana izazove nezadovoljstvo koje bi štetilo zajedničkim
aktivnostima policije i SFOR-a u budućnosti. Naša saradnja sa njima nije
nijednog trenutka upitna, ali se mora odvijati na način da je osigurana i
njihova i naša kao i bezbjednost građana. Vrijedna je pomena činjenica da su se
građani u svim dosadašnjim akcijama SFOR-a ponašali korektno i nije bilo ni
najmanjeg incidenta, pa je potrebno sve učiniti da tako i ostane", komentariše
za Patriot portparol CJB Srpsko Sarajevo Miroslav Popara tvrdnje portparola
SFOR-a.
Konsultovali su se i sa javnim tužiocem i on je predložio da
policajci satisfakciju potraže privatnom tužbom. Ukoliko bi se ispostavilo da
postoji zakonska mogućnost da CJB Srpsko Sarajevo, odnosno MUP RS, stanu u
zaštitu interesa svojih ljudi, nezvanično saznajemo da će oni to i učiniti.
Zasada su Nenad i Rajko podnijeli privatne tužbe redovnom sudu i zatražili
visoke novčane naknade za poniženje i pretrpljeni strah. Moguće je, ukoliko ne
budu zadovoljni, da neće stati na ovome.
Poznavaoci pravnih zavrzlama
potvrdili su nam da je, teoretski gledano, moguće podići krivičnu prijavu protiv
pojedinaca, pripadnika multinacionalnih snaga. Iako je to javnosti malo poznato.
Postoje i pravni presedani. Prilikom slučajeva silovanja na Kosovu od strane
pripadnika KFOR-a, kad je utvrđeno da su objektivno počinili krivično djelo
silovanja, vraćeni su u matične zemlje, podignute su optužnice protiv njih i
osuđeni su. Tim slučajevima je namjerno poklonjen mali publicitet.
Dakle,
ovdje nije moguće suditi vojnicima SFOR-a. Ali zato jeste u njihovim zemljama.
Dovoljno je optužnice urađene po zakonskim normama putem Ministarstva inostranih
poslova BiH proslijediti zemljama iz kojih potiču počinioci krivičnih dijela, a
tamošnja tužilaštva su, ukoliko postoje elementi, dužna pokrenuti krivični
postupak pred svojim sudovima protiv takvih
pojedinaca.

