GDE JE GRANICA IZMEDJU SLOBODE IZRAZAVANJA MISLJENJA I
IZDAJE ZEMLJE
Da misljenje javno izreceno moze da predstavlja
povod i uzrok za tesko krivicno delo, zlocin, uverio sam se jos 1991.godine.
Tada je grupa unajmljenih pravnika po narudzbi Evropske zajenice za ogromene
pare, na celu sa Roberom Badinterom, usvojila i objavila misljenje da se
tadasnja SFR Jugoslavija "raspala" usled unutrasnjih protivrecnosti (sto je
notorna laz), a ne da je razbijena nasiljem planski i organizovano u sprezi
domacih secesionista i njihovih inostranih mentora, naredbodavaca,
pomagaca, finansijera i gospodara. Na tom i takvom misljenju gradjena
je, i jos se gradi, ukupna politika Zapada prema Jugoslaviji i srpskom narpodu u
celini! Ako bismo to misljenje "Badinterove komisije" ocenjivali
objekrivno po ucincima, po posledicama, morali bismo doci do zakljucka da je
time pocinjen jedan od najvecih zlocina u istoriji.
Donji tekst jednog citaoca beogradskog "Glasa javnosti" dakle samo me
je ponukao da pokusam odgovoriti na pitanje: postoji li u krivicnopranom
smislu jasna granica izmadju slobode iznosenja svoga misljenja - sto je svakako
civilizacijska tekovina koju treba postovati - i krivicnopravne
zastite najvaznijih drustvenih vrednosti. Ta granica sigurno postoji: ne moze se
javno iznositi svako misljenje, misljenje koje podstice
na zlocin. Da ne bi pobornici apsolutnog prava na
slobodno iznosenje misljenje odmah pobesneli, podsecam da ta granica postoji ne
u zakonu nekog nedemokratskog rezima, vec i u medjunarodnom pravu najviseg ranga
- u Medjunarodnom paktu o gradjanskim i politickim pravima, koji je
opsteprihvacen od gotovo svih drzava sveta, cak i od SAD i Izraela, osinm od
nekoliko muslimanskih zemalja. Taj Pakt stiti i garantuje sva moguca (i
nemoguca) ljudska prava. Interesantno je da u njemu - i inace u medjunarodnom
pravu - nema prava coveka na istinu, sto je po mom
uverenju veliki nedostatak koji bi trebalo ukloniti. Ima li veceg zlozina od
uskracivanju coveku prava na istinu?, naracito ako je rec o mladim ljudima koje
se truje u skoli, putem sredstava informisanja i u porodici lazima,
narocito o istorijskim zbivanjima. Pogledajte udzbenike hrvatskih djaka!! Od tih
mladih ljudi ne mogu da odrastu normalni ljudi; od njih mogu da stasaju samo
ustase.
Dakle, Pakt ipak priznaje da se misljenjem (propagandom) mogu
pociniti zlocini. Clan 20 tog Pakta doslovno glasi:
"1. Svaka propaganda u korist rata bice zakonom
zabranjena.
2. Zakonom ce biti zabranjeno svako zagovaranje
nacionalne, rasne ili verske mrznje koje predstavlja podsticanje na
diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje".
Suvisno je i podsecani da se na Zapadu niko nije pridrzavao ovih
odredaba kada je u pitanju bila Jugoslavija i srpski narod od kraja 1990. godine
do danas, - naravno sa casnim izuzecima. U svojoj mrznji i kolicinama lazi
prevazisli su sve sto je iz istorije poznato. Nikada u istoriji nije dolazilo do
tolikih "zamena teza": da se zrtva proglasava za zlocinca, a zlocinac za borca
za demokratiju, mir i ljudska prava. Reakcije Srba i drugih casnih ljudi na tu
mrznju i lazi jednostavno su na Zapadu ignorisane i nisu dopirale do
javnosti.
Ovaj Pakt takodje predvidja da drzava ima pravo, kada
proglasi neposrednu ratnu opasnost ili ratno stanje, da ogranici gotovo sva
prava koja garantuje ovaj Pakt, na primer, da uvede smrtnu kaznu koja
mirnodopski ne postoji u zakonu. (Srbija pre 3 dana ukinula smrtnu
kaznu pod pritiskom Saveta Evrope).
No, pogledajmo izbliza slucaj nekih organizacija i pojedinaca sa
sedistem u Beogradu i Jugoslaviji koji su godinama na platnom
spisku genocidnih neprijatelja srpskog naroda kao sto su Dzordz Soros i
americka plutokratija, i moramo konstatovati da su oni sasvim
slobodno delovali, cak i za vreme ratnog stanja, i za citavo
vreme "diktature Milosevica"! A tek sada!
U donjem navedenom tekstu o govori se samo o "tri gracije"
iz tog drustva - o Natasi Kandic, Sonji Bi-serko i Borki Pavicevic. U istorijat
njihovog delovanja u poslednjih desetak godina ne treba ovom prilikom ulaziti;
on je poznat. Ono sto je nepoznto, bar meni, jeste zasto vlast
(prethodna), bar za vreme ratnog stanja, za vreme od 24.marta
do 10. juna 1999.g, nije se obracunala s njima, kada ne bi bilo preterano reci
da su one bile korisnije NATO agresoru nego svi "tomahovci" ispaljeni po nasoj
vojsci, civilima, mostovima, stambenim zgradama?
Iako Krivicni zakon Jugoslavije nema posebno krivicno delo
izdaje ili veleizdaje zemlje (za razliku od npr. Engleske koja to ima jos od
1351. godine) to ne znaci da takvo ponasanje nije inkriminisano krivicnim pravom
Jugoslavije. Na primer, podstrekivanje za bilo koje
krivicno delo (recimo propagiranje ili pruzanje otpora merama drzavnih
organa) je kaznjivo po clanu 23 KZ.
==================================
R E A G O V A NJ E
Imam i ja mi�ljenje
Imam i ja mi�ljenje
(�Osuda pretnji", �Glas", 19. 02. 2002. godine)
Povodom saop�tenja Srpskog rojalisti�kog pokreta, u kome stoji da gospo�e Kandi�, Biserko i Pavi�evi� imaju pravo na druga�ije mi�ljenje - imam i ja svoje mi�ljenje. Ono se sastoji u slede�em (ako se uredni�tvo odva�i da ga �tampa):
Pomenute gospo�e ne iskazuju (samo) svoje mi�ljenje, one se bave
antisrpskom delatno��u, one raspiruju mr�nju prema srpskom narodu unutar srpskog
naroda, one su (anti)ratni profiteri (kako to lepo re�e gospodin Bogdan
Tirnani�), njihove izjave se grani�e sa antisrpskim nacizmom. One bi u
svakoj drugoj pravnoj dr�avi bile krivi�no gonjenje za svoja zla i
izopa�ena nedela.
I da upitam, gde je ovde dr�ava, �ta ona radi i da li je ona
du�na da nas za�titi od terora pomenutih gospo�a, kao i mnogih drugih?
Milutin �ivkovi�,
Beograd
Beograd
www.glas-javnosti.co.yu
4.3.2002
