http://www.patriotmagazin.com/media/018.htm PATRIOT (Republika Srpska), broj 45, 16. decembar, 2002. Vlasti u Srbiji oklevaju sa vracanjem oduzete imovine Legalizuje se otimacina Potomci vlasnika konfiskovane imovine predlagali Republickoj vladi Srbije i Agenciji za privatizaciju da se donese zakon o obustavi preprodaje nacionalizovane imovine, ali predlog nije prihvacen. Kako strani ulagac kapitala da zna sta je potencijalno sporno i da li postoji trece lice koje, sasvim opravdano, zahteva istu imovinu u koju on ulaze svoj kapital pise: Nenad M. Stevanovic Ulaskom partizana u Beograd 20. oktobra 1944. godine pocinje period progona dela srpske inteligencije, privredne elite..., svega sto je, po komunistickoj ideologiji, svrstano u "klasne neprijatelje". Samo na teritoriji srpske prestonice, bez suda je u prvih nekoliko meseci komunisticke vladavine pobijeno oko 10.000 ljudi. Za neke od njih presude su izrecene tek nekoliko meseci ili godinu dana posle hapsenja i likvidacije, dok velikom broju zrtava sudski proces nikada nije ni odrzan. Na izreziranim sudenjima elita srpskog drustva optuzena je za saradnju sa okupatorom, ali i za izdaju sopstvenog naroda zbog "klasne sebicnosti". Presudama na osnovu Zakona o krivicnim delima protiv naroda i drzave, Zakona o oduzimanju ratne dobiti, Zakona o konfiskaciji i izvrsenju konfiskacije i Zakona o birackim spiskovima i stampi, koji su doneseni u intervalu od aprila do avgusta 1945. godine, okrivljeni su osudivani na smrt, na gubitak gradanskih prava, srpske nacionalne casti, i, obavezno, na oduzimanje celokupne imovine; sve - "u ime naroda". Najblizoj rodbini je najcesce ostavljen minimum za izdrzavanje, a sve ostalo je postalo vlasnistvo drzave. U Kraljevini Jugoslaviji 95 odsto celokupne privrede nalazilo se u privatnim rukama, a posle dolaska komunista na vlast ta imovina oduzeta je na tri nacina: konfiskacijom, nacionalizacijom i eksproprijacijom. Danas, posle promena u drzavi, stari vlasnici i naslednici oduzete imovine zahtevaju od nove garniture da im vrati ono sto im pripada. Vlada gluva na apele Okupljeni su u dve organizacije - Ligu za zastitu privatne svojine, koja broji oko 30.000 clanova, i Udruzenje gradana za povracaj oduzete imovine, koje samo na teritoriji Beograda ima oko 1.500 clanova. Clanovi Lige su predlagali Republickoj vladi i Agenciji za privatizaciju da se donese zakon o obustavi preprodaje nacinalizovane imovine, ali predlog nije prihvacen. Prema recima Bogdana Veljkovica, predsednika Udruzenja za Beograd, Srbija je jedina zemlja u tranziciji u kojoj je pre Zakona o restituciji donesen Zakon o privatizaciji, sto je napravilo probleme i novim i starim vlasnicima. "Za vreme Tita je to i bilo cuvano. Posle njegove smrti pocinje krada, ali na malom nivou. Medutim, posle dolaska Milosevica na vlast pocinje proces privatizacije. Sve sto je mogao on je privatizovao za sebe i svoje partijske drugove, a nova garnitura je tu privatizaciju prihvatila bez pogovora", objasnjava Veljkovic, bankar po profesiji. Porodica Veljkovic je bila jedna od bogatijih srpskih porodica. Vojislav Veljkovic, Bogdanov deda, ugledni politicar i bankar, bio je ministar finansija, a posle ministar trgovine i industrije u vladi Stojana Protica. Voja Veljkovic je covek za kog se smatra da je izmislio jugoslovenski dinar pokusavajuci 1919. i 1920. da gasenjem srpskog dinara, austrijskih kruna, perpera i leva objedini jugoslovensko trziste. A kad je njihova imovina u pitanju? Na mestu vracarske banke danas je Turska ambasada, mlin i "Vajfertova" pivara, ciji je Veljkovic bio vecinski akcionar. Sve je prodato "Koling korporaciji" za vreme vladavine SPO-a, a tamo gde je nekada bio Muzej porodice Veljkovic, u kom su se nalazili i bronzani odlivci Mikelandelovih statua, sada je Centar za kulturnu dekontaminaciju. U nekadasnjoj basti simsira ispred porodicne kuce "izrasla" je pedesetih godina ambasada DDR-a, danas Konzulat ujedinjene Nemacke. Vlasnici se plase Hotel "Srpski kralj", koji je takode bio vlasnistvo porodice Veljkovic, porusen je u bombardovanju 1941. godine, posto se u njemu nalazio generalstab engleske i francuske vojske. S obzirom na to da je na Kalemegdanu, za ovo zemljiste je bio zainteresovan Hilton i jedna izraelska firma, ali zahvaljujuci americkom drzavljanstvu Bogdana Veljkovica, ambasador USA u Jugoslaviji Vilijem Montgomeri je licno zahtevao od Radmile Hrustanovic i Gradske vlade da se raspisivanje tendera obustavi. "Ja imam srecu da sam binacionalan. Zato sam i najglasniji. Moja ambasada mora da brani moje interese, a to je za srpske vlasti opasnost. Vecina vlasnika koji su ostali ovde jedva se cuju. Kao da se plase. Realno, mi u zakonima ne postojimo, a kad god se obratimo vlastima, dobijamo isti odgovor - 'ceka se da zakon o restituciji prode'. Za to vreme, po sistemu APP (ako prode, prode), mafijasi upadaju, kupuju za budzasto ono sto vredi milione", objasnjava Veljkovic. Do sada su clanovi Udruzenja uspeli da spasu Miticevu rupu, na Slaviji, koja je bila namenjena Kanadanima, i Rajicev plac, a planiraju da se pojavljuju i na svakoj zakazanoj aukcijskoj prodaji svoje imovine. O resenju Srpske vlade po kom bi za obestecenje bio napravljen poseban fond od pet odsto, u koji bi se odvajala sredstva prikupljena privatizacijom, bivsi vlasnici nemaju mnogo komentara, sem poruke da to nece moci tako lako da prode. Brojna preduzeca i fabrike, mnoge poslovne i stambene zgrade i skoro svaka parcela gradevinskog zemljista u Srbiji, nose u sebi pecat neresenog "starog" vlasnistva. Kako strani ulagac kapitala da zna sta je potencijalno sporno i da li postoji trece lice koje, sasvim opravdano, zahteva istu imovinu u koju on ulaze svoj kapital? To je stvar o kojoj, kako kazu stari vlasnici, nova vlast i te kako treba da razmisli. Peko oslobadao za marsala Podrzavljenje privatnog vlasnistva izvrseno je u tri velika talasa: 1945. godine - na osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kada je izvrseno oduzimanje zemljista, zemljisnih poseda i sumskih dobara, 1946 - 1948. godine - kada je izvrsena nacionalizacija privatnih privrednih preduzeca, i 1958. godine - kada je sprovedena nacionalizacija privatnih stambenih i poslovnih zgrada, posebnih delova grada, stanova i poslovnih prostorija, kao i gradevinskog zemljista u privatnoj svojini. U imovini koju ocekuju da dobiju stari vlasnici nalaze se, izmedu ostalog, i klanica "BIM Slavija", "BIP", "Sartid", rudnici "Soko", "Citluk", "Tresibaba", "Podvis", "Rad", "Kongrap", delovi "Energoprojekta", preduzece "Ivan Milutinovic", zgrade skoro svih ambasada, kao i vile u Uzickoj 15, 17 i 19, koje je Peko Dapcevic "oslobodio za svog marsala", da bi se posle Tita u njih uselio Slobodan Milosevic. Spisak imovine koju bi trebalo vratiti predugacak je. Ono sto je sagradeno za vreme komunizma, uglavnom je podignuto na tudoj zemlji. Na pitanje zasto je pre Zakona o denacionalizaciji donesen Zakon o privatizaciji, Aleksandar Vlahovic, ministar za privatizaciju u Vladi Republike Srbije, rekao je: "To je sticaj okolnosti i igre slucaja, rezultata efikasnog rada ovog ministarstva i kasnjenja u donosenju Zakona o denacionalizaciji Ministarstva pravde. Ja nisam mogao da cekam godinu i po dana da se donese zakon pa onda da krenemo sa privatizacijom." Vlahovic je dodao i da su Zakonom o privatizaciji obuhvacena samo preduzeca koja nece moci da se vrate iz prostog razloga sto ili vise nemaju namenu koju su imala 1944. godine, ili se nalaze na nekim drugim lokacijama. "Ministar Vlahovic kaze da je vrednost oduzetih preduzeca bila 900 milona dolara. Ne mogu da verujem u to jer je samo imovina moje porodice vredna oko 500 miliona dolara. Za fond od pet odsto potrebno je da se u ovu zemlju investira 18 milijardi dolara kako bi nama isplatili tih 900 miliona, sto nema sanse. Pa ko je do sada investirao u ovu zemlju, molim vas? Zato smo im i porucili da trazimo da nam vrate krs koji je ostao od fabrika, pa cemo videti sta cemo. Tuzicemo ih i sudu u Strazburu, jer u clanu 17 Zakona o ljudskim pravima i slobodama lepo stoji da je privatna imovina svetinja", naglasio je Bogdan Veljkovic. Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
