Oskar Kovac, ekonomista i funkcioner Socijalisticke partije Srbije
Ustavna povelja - korak nazad
Jugoslavija se nalazi pred provalijom svog
nestanka. Mnogi joj preporucuju da ucini korak nazad, a zatim dva koraka napred!
Predlog Ustavne povelje je u svakom pogledu korak nazad. Ceo svet zna da se ona
donosi samo zato sto SAD i Evropska unija zele privremeno da odloze secesiju
Crne Gore. Zato sto se jos nisu odlucili kako da u(ne)rede ovaj preostali deo
prethodne Jugoslavije. Otcepljenje Crne Gore sada im ne odgovara zato csto bi
sledilo otcepljenje Kosova i Metohije sa ciljem stvaranja velike Albanije. To bi
im u okviru NATO pakta izazvalo velike probleme u Grckoj i Bivsoj jugoslovenskoj
republici Makedoniji, a okupirani juzni deo "zapadnog Balkana" definitivno bi se
pretvorio u kloaku Evrope. Zato su uzeli time out od tri godine i za Kosovo i
Metohiju i za Crnu Goru.
Ustavna povelja je od pocetka koncipirana tako
da predvidjena toboznja drzavna zajednica ne moze da funkcionise, ali da se sa
njom prihvati vec ostvareni visok stepen separacije Crne Gore i unapred
legalizuje njeno "eventualno" otcepljenje posle tri godine. U Ustavnu povelju su
ugradjene konstrukcione greske zbog kojih buduca zajednica ne moze ekonomski da
se odrzi.
Ustavna povelja predvidja dva odvojena privredna sistema i samo
njihovu harmonizaciju. Dva privredna sistema imaju razlicite nacionalne valute,
sopstve centralne banke, sopstvena carinska podrucja (i carinske prihode) i
sopstvene fiskalne sisteme.
Ustavna povelja deklarativno predvidja
"zajednicko trziste" ali ga u konkretnim resenjima onemogucava. Zajednicko
trziste ne postoji bez carinske unije (jednog carinskog podrucja, jedne carinske
tarife i zajednickih carinskih prihoda). Sa sopstvenim carinskim podrucjima
Srbija i Crna Gora nisu u zajednickom trzistu nego u zoni slobodne trgovine. U
toj zoni kretanje robe poreklom iz Srbije u Crnu Goru i obratno bilo bi bez
carine. Takve zone slobodne trgovine Jugoslavija vec ima sa BiH, Madjarskom i
Ruskom federacijom, a da sa njima nema nikakvu "drzavnu zajednicu".
Da se
roba iz trecih zemalja (za koju bi carinu naplatila i za sebe zadrszala jedna
drzava) ne bi bez carine pojavila u drugoj drzavi, izmedju Srbije i Crne Gore bi
se morala postaviti carinska granica. Na njoj bi se kontrolisala uverenja o
poreklu robe kao bi bescarinski pristup imala samo roba pretezno proizvedena u
Srbiji, odnosno Crnoj Gori.
Nije jasno zasto posrednici iz Evropske unije
pristaju na ovakvu zloupotrebu termina "zajednicko trziste" ? Zemlje EU su taj
pojam jasno definisale pre pola veka u Rimskom ugovoru o stvaranju Evropske
ekonomske zajednice, a carinsku uniju su ostvarile pre roka! Od carinske unije
presle su u jedinstveno trziste, ekonomsku i monetarnu uniju. Vec dve godine
pripremaju svoj Ustav, a ne Ustavnu povelju!
Principi Ustavne povelje
povecavaju konfuziju i time sto izmedju Srbije i Crne Gore predvidjaju "slobodno
kretanje kapitala". S obzirom na postojanje razlicitih nacionalnih valuta i
finansijskih trzista (Crna Gora ima svoju drzavnu Komisiju za hartije od
vrednosti), jasno je da ne moze biti ni potpuno slobodnog kretanja kapitala
izmedju njih. Hartije od vrednosti koje glase na stranu valutu su inostrane
hartije, kretanje kapitala u tudjoj valuti takodje. To u svakoj drzavi regulise
Zakon o deviznom poslovanju, a konvertibilnost ne vazi za kapitalne
transakcije.
Uostalom, nije ni dozvoljeno da se evro iz Crne Gore bilo
gde tretira povoljnije nego evro iz zemalja koje su ga stvorile. Kada su zemlje
EU ukinule svoje nacionalne valute i uvele evro, glavno obrazlozenje bilo je:
"jedno trziste - jedna valuta". To sto EU podrzava besmisleno resenje o jednoj
drzavi sa dve valute, objektivno znaci da priznaje da buduca Srbija i Crna Gora
nije ni jedno trziste, niti jedna drzava.
Ustavna povelja predvidja jedno
clanstvo Srbije i Crne Gore u medjunarodnim finansijskim organizacijama ali to
prakticno onemogucava. Po statutima Medjunarodnog monetarnog fonda i Svetske
banke, svaku drzavu predstavlja guverner centralne banke, odnosno ministar
finansija. Po Ustavnoj povelji, Srbija i Crna Gora nece imati nijednu od tih
institucija. Nije verovatno da ce Medjunarodni monetarni fond i Svetska banka
promeniti svoje statute zbog Srbije i Crne Gore.
Cinjenica da Srbija i
Crna Gora nece imati svoju imovinu (izuzev male imovine u inostranstvu i
administrativnih zgrada u Beogradu i Podgorici), nece imati devizne rezerve niti
drzavni budzet, ugrozavace mogucnosti njenog pristupa medjunarodnim finansijskim
trzistima. Zato sto nece imati sta da ponudi kao materijalnu garanciju za
obaveze koje preuzima. Bez drzavnog budzeta, centralne banke i deviznih rezervi
ona nece uzivati poverenje u sposobnost urednog otplacivanja spoljnog
duga.
Bez tih uslova stranim investitorima nece biti jasno ko ce im
garantovati njihova prava i uslove privredjivanja. Sudeci po Ustavnoj povelji,
to nije ni predvidjeno! Ko nema centralnu banku niti ministarstvo finansija sa
drzavnim budzetom i sopstvenim izvorima prihoda (carine, porezi) nema
instrumenata monetarne i fiskalne politike. Bez tih instrumenata nema ni
makroekonomske politike Srbije i Crne Gore.
Uostalom, nece biti ni drugih
neophodnih segmenata makroekonomske politike. Samo na prvi pogled dva ministra u
Savetu ministara imaju neke veze sa privredom. Ustavna povelja odredjuje da je
ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom "odgovoran za pregovaranje i
koordinaciju implementacije medjunarodnih sporazuma, ukljucujuci ugovorne odnose
sa EU i koordinaciju odnosa sa medjunarodnim finansijskim institucijama" i to
samo "nakon konsultacija sa nadleznim ministrima drzava clanica". Ni reci o tome
da predlaze zakone iz oblasti ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Ministar za
unutrasnje ekonomske odnose takodje samo koordinira harmonizaciju odvojenih
"ekonomskih sistema drzava clanica" a ni na koji nacin ne vodi ekonomsku
politiku, niti predlaze zakone.
Jasno je da na nivou zajednice drzava
Srbije i Crne Gore nije predvidjeno donosenje zakona iz oblasti privrede, kao
sto su zakon o preduzecima, devizni zakon, poreski zakoni, zakon o bankama,
hartijama od vrednosti i finansijskom trzistu.
Nakon svega, postavlja se
pitanje: kakva je to drzava koja nema svoje ime, svoj Ustav, svoju imovinu, nema
jedinstveni privredni prostor, svoju nacionalnu valutu i centralnu banku,
budzet, ekonomsku i razvojnu politiku? Odgovor je: nikakva!
BETA
www.pcnen.cg.yu/
