| Uzdrmani poredak |
Još do pre nekoliko meseci NATO i EU bili su poneseni planovima za jačanje i proširenje. Sad je NATO, zbog rata u Iraku, upao u najtežu krizu od svog nastanka, a EU se, zbog podvojenosti u pristupu američkoj politici, suočila sa zastojem u sprovođenju ključnih reformi
Svaki vojni savez ima najmanje tri glavna
cilja: zajedničku odbranu u slučaju napada, pakt o međusobnom nenapadanju i
kolektivnu komandnu strukturu. Možemo navoditi i ostale ciljeve, ali ako se ova
tri cilja ne ispunjavaju, savez postaje bolestan i uskoro može da završi na
groblju istorije. Severnoatlantskoj alijansi neprekidno preti ovakva sudbina. Od
ove tri glavne funkcije NATO samo jednu izvršava na odgovarajući način, a to je
efikasna zaštita od međusobnog napada članica. Druge dve funkcije su se izgubile
tokom proteklih godina.”
Ovo je citat iz
nemačkog nedeljnika Špigl. Do pre nekoliko meseci ovakva tvrdnja bila bi
nezamisliva ne samo u Nemačkoj, nego i širom Evrope. Očekivalo se, naravno, da
će američki napad na Irak, mimo saglasnosti Saveta bezbednosti UN, uzdrmati
međunarodne institucije i produbiti nesaglasnosti i među velikim silama i među
američkim saveznicima, ali se nije očekivalo da će tako raslojiti, i odjednom
tako obezvrediti, sam NATO, glavni stub na kojem počivaju jedinstvo Zapada,
čitava struktura višestruke transatlantske integracije i odnosi između Amerike i
Evrope.
Još do pre nekoliko meseci, na
samitima u Pragu i Kopenhagenu, NATO i EU bili su poneseni planovima za jačanje
i proširenje. Sad je NATO zbog rata u Iraku upao u najveću krizu od svog
nastanka, a Evropska unija se, zbog podvojenosti u pristupu američkoj politici,
suočila sa zastojem u sprovođenju dalekosežnih reformi, ključnih za dalje
ekonomsko i političko integrisanje. Evropska unija nije, kao celina, igrala
gotovo nikakvu ulogu u stvaranju složene međunarodne situacije oko Iraka, ali se
našla pod udarom okolnosti. Zbog iračke krize su narušene mnoge veze koje
spajaju saveze i međunarodne
institucije.
Počelo je sa nesaglasnošću
u Savetu bezbednosti. Tri velike sile - Francuska, Rusija i Kina - mogle su se
koristiti pravom veta na pokretanje rata protiv Iraka da Amerikanci nisu
zaobišli i veto i Savet bezbednosti. Sad se postavlja pitanje šta će se dogoditi
sa Savetom bezbednosti, bez obzira na ishod rata u Iraku. Hoće li Ujedinjene
nacije doživeti sudbinu nekadašnje Lige naroda ili će Amerikanci ipak osećati
potrebu da novi režim u Iraku uspostave uz pomoć Saveta bezbednosti? Ako se budu
odlučili za sopstvenu vojnu, odnosno okupacionu upravu, neće naići čak ni na
podršku svog najbližeg saveznika, Velike Britanije. S druge strane, malo je
verovatno da će se naći međunarodni donatori i finansijeri za obnovu Iraka, ako
takvu akciju ne iniciraju Ujedinjene nacije.
Pošto obećanog “blickriga” u Iraku
nema, vrlo je verovato da će Amerikanci sve karte staviti na svoju trijumfalnu
pobedu i po cenu velikih razaranja i civilnih žrtava. Oni će zbog toga neminovno
upadati u veću međunarodnu izolaciju i izazivati dodatnu odbojnost širom sveta,
pa i kod saveznika i partnera u NATO-u i u Evropskoj uniji, prema tom svom
surovom i krvavom ratu. Može se slutiti da će zbog toga oslabiti i međunarodna
antiteroristička koalicija, što je najveći kapital koji su SAD stekle posle
terorističkog napada na Njujork i Vašington 11. septembra
2001.
Unutar evropskog dela NATO-a može
tokom vremena doći do ublažavanja podvojenosti između “stare” i “nove” Evrope.
Šanse za poboljšanje američkih odnosa sa Francuskom i Nemačkom zasad se
smanjuju, što će u kalkulacijama kolebljivih i pasivnih saveznika uneti dodatno
razmišljanje o tome da je košulja ipak bliža od haljine i da će Evropa morati
više da se usredsredi na sopstvene snage, kao što se Amerika sve više oslanja na
svoje. Ranije se nije moglo dogoditi da nesaglasnosti među evropskim saveznicima
pogode jedinstvo NATO-a, a sad se vidi da je i to moguće. Novi saveznici sa
Istoka, nekadašnji članovi Varšavskog ugovora, u međuvremenu bi mogli otkriti da
očekivana nagrada za lojalnost Americi neće biti osobito izdašna, sudeći prema
prvim niskim jednocifrenim sumama. Za utehu bi američke trupe mogle doći u baze
na njihovim teritorijama posle povlačenja iz Nemačke.
Oštar sukob između francuskog
predsednika Širaka i britanskog premijera Blera na poslednjem samitu Evropske
unije jasno pokazuje da je podvojenost, izazvana iračkom krizom i američkim
unilateralizmom, dovela u pitanje izgradnju zajedničke evropske spoljne i
bezbednosne politike. Zajedničke spoljne politike nema bez konsenzusa, a
zajednička bezbednosna politika je rudimentarna i eksperimentalna, što upravo
ilustruju prve evropske mirovne snage u Makedoniji. Tek treba da se vidi kako će
stvari teći u konvenciji Žiskara d’Estena sa izradom zajedničkog evropskog
ustava.
Ako Amerikanci relativno brzo i
ubedljivo pobede, moguće je da partnere za izgradnju novog svetskog poretka ne
traže u Savetu bezbednosti, NATO-u i EU, nego u grupi najrazvijenijih zemalja
sveta G-8, koje su više sklone ekonomskoj globalizaciji, predviđaju neki
analitičari. U tom slučaju, Francuska bi se, kako sluti komentator pariskog
Monda, mogla naći u ulozi prvog žrtvenog jarca. Ako se pak Irak za Amerikance
pretvori u drugi Vijetnam, to će teško oslabiti američki politički uticaj u
svetu. Ali pre nego što do toga dođe, Buš i Bler imaće male šanse da dugo ostanu
na političkoj sceni.
Bliski istok je
priča za sebe, bilo kakav da bude ishod rata u Iraku. Ono što se do sada desilo
dovoljno jasno pokazuje da se gotovo preko noći promenila priroda samoga rata.
Niko u Iraku ne čeka Amerikance kao oslobodioce, nego kao okupatore. A teško je
zamisliti kako će Amerikanci, makar koliko da postanu moćni u kontroli
proizvodnje i prodaje iračke i bliskoistočne nafte, uspeti kasnije da u Iraku
ili bilo gde drugde na Bliskom istoku nametnu politički sistem i društvene
vrednosti po svom nahođenju, ako arapski svet ključa pod porivima
antiamerikanizma.
DRAGOSLAV RANČIĆ
