Zablude o Titu
"Klopka za profesora", 2.6; "Čemu služe neistine", 10.6; "Uslovljavanja je bilo", 19.6; "Svi smo u klopci", 27.6.Pre dva meseca učestvovao sam u emisiji "Klopka" na TV Pink. Prihvatio sam učešće, jer je tema emisije bila o Titu, o kome mislim da bi trebalo više razgovarati. Sagovornici su bili Zmago Jelinčič, predsednik neke desničarske partije Slovenije i Novak Kilibarda, književnik i političar iz Crne Gore.
Od tada u rubrici "Među nama" pojavilo se više tekstova koji su napadali ili branili ono što sam u toj emisiji rekao. Tako je počela jedna rasprava, što je dobro.
Rekao sam sledeće: procena političke i istorijske uloge J. B. Tita mora sadržati i zločine koji su učinjeni u vreme njegove vladavine. Prvo, veliki zločini učinjeni u Srbiji od jeseni 1944. do avgusta 1945. kada je pobijeno bez suđenja oko 100.000 ljudi - "neprijatelja revolucije". Drugo, nečovečno zlostavljanje zatočenika na Golom otoku. Ovaj drugi zločin ne treba da se dokazuje, jer je opštepoznat.
O prvom sam, međutim, saznao tek putujući po Srbiji radi osnivanja Demokratske stranke od decembra 1989. Posetio sam oko 150 gradova i oko dve stotine sela u dve - tri godine. U toku tih putovanja prisustvovao sam javnom iznošenju ovih podataka na tribinama, a kasnije sam prisustvovao i otkrivanju spomenika žrtvama komunističkog terora. Tu sam uočio da je u nekim mestima ubijeno i do 20 procenata muškog stanovništva. O ovome je počev od devedesetih godina redovno pisao i kragujevački mesečnik "Pogledi".
Pored toga, izneo sam u ovoj emisiji i svoje viđenje radnih akcija (omladinskih i frontovskih) kao posebnu vrstu terora prisilnog prevaspitavanja, jer je odlazak na ove akcije obezbeđivao dobijanje "dobre karakteristike" potrebne za upis na fakultete. Najzad, osporio sam često širenje uverenja o blagostanju Titovog vremena time što sam izneo notornu činjenicu da su iz tog "blagostanja" milion ljudi pobegli u zapadnu Evropu i svet.
Ovom prilikom se izvinjavam svim onim gledaocima koji su bili povređeni u svom dobrom ukusu mojim "kafanskim" ponašanjem u ovoj televizijskoj emisiji. Međutim, ne izvinjavam se nikome koji odbacuju moje optužbe za zločine činjene u Titovoj državi niti se izvinjavam Jelinčiču što sam mu rekao da ne zna međunarodno pravo, jer je i jedno i drugo istina.
Moj cilj u ovoj emisiji nije bio da izrazim svoj antikomunizam (kako to misle komunisti) već da pokrenem razgovor na ovu temu kako bi se došlo do nacionalnog pomirenja koje jedino završava građanski rat. Njegove posledice jako dugo žive i cepaju društveno tkivo tako da je teško doći do neophodnog preobražaja naroda kako bi izašao iz tragičnog stanja proizvedenog građanskim ratom.
Nemam ličnog predubeđenja jer sam za vreme građanskog rata bio dete oca koji je bio u Mauthauzenu i Dahau, ali ne kao četnik ni kao partizan.
Ako hoćemo da izađemo iz tranzicije kao obnovljeno društvo, onda moramo povezati tu tranziciju sa tradicijom. Kojom tradicijom? Svakako onom iz koje ćemo izbaciti zla koja nas i danas cepaju na četnike i partizane. Zbog ovog cepanja mi imamo više problema sa tranzicijom nego oni narodi koji nisu imali građanski rat. Uzmimo iz tradicije ono što nas je nekad svrstavalo uz demokratske zemlje Evrope.
Ne bi trebalo da stalno ističemo našu neslogu. Dobro je što se ne slažemo, jer kako je to govorio Monteskije: "Kad god se govori da je sve mirno i tiho u nekoj državi... onda se može utvrditi da tu slobode nema".
Radoslav Stojanović,
Beograd
