Intelektualci izumiru u Srbiji
22.01.2009. Vesna Knežević-Ćosić 23komentar2univerzitet.jpgU Srbiji je danas najgore biti uspešan jer se onda vidi neuspešnost i osrednjost drugih. Ovde bi danas i Ajnštajn loše prošao. Kvario bi prosek. Na srpskim univerzitetima zaposleno je mnogo ljudi kojima je univerzitet potreban radi titula zato što tu mogu da ne rade ništa i da na miru tezgare. Ima i ogrezlih u korupciju, a nemali broj se boji da će izgubiti posao, da neće napredovati, da neće imati dovoljno novca za normalan život. Opšta pismenost u zemlji je toliko loša da i na Filološki fakultet dolaze studenti koji ne vladaju dobro maternjim jezikom, brkaju ćirilicu i latinicu, ne umeju da uče, nemaju radne navike, ne prate dnevnu štampu, ne čitaju stručnu literaturu. Čak i kad odlično znaju činjenice, ne umeju njima da barataju niti da misle, jer ih je škola po pravilu kažnjavala kada su to činili. Srpski studenti slabo poznaju i spoljni svet, a iz škole nose predrasude izgrađene na romantičarskom shvatanju škole kao mesta gde se stvara nacionalni duh. Iako je sekularna država civilizacijsko dostignuće a Republika Srbija ustavom određena kao takva, za nauku i obrazovanje odvaja se - minimalno. Ali zato vlast u Srbiji ponekad neodoljivo podseća na Novu hrišćansku desnicu SAD, po sistemu - što više neoliberalne ekonomije i što više crkve. Iz Nacionalnog investicionog plana grade se nove bogomolje uz gotovo hiljadu izgrađenih u poslednjih dvadesetak godina, a nijedna nova škola. Kao da su svi zaboravili Dositejevu opomenu „Knjige, knjige, braćo, a ne zvona i praporci". Ili Branislava Nušića, koji je od tih „zvona i praporaca", koji su vremenom postajali sve glasniji, napravio komediju „Dr". Nameće se pitanje postoji li uopšte volja da se obrazovanje na univerzitetima u Srbiji tretira kao najvažniji razvojni resurs i šta treba uraditi da bi se krenulo u proizvodnju znanja po svetskim standardima. Danas se s razlogom znanje smatra najvažnijim razvojnim resursom. Ali kod nas ne postoji čak ni volja da se o tome ozbiljno razgovara. Ako nam znanje koje hoćemo da prodamo bude kvalitetno koliko i „Zastavini" automobili, od toga nema ništa. Konkurencija na tržištu visokoškolske nastave i nauke zahteva sasvim drugačiji pristup od našeg. U Srbiji je tradicija da profesori postaju političari. Ništa neobično što su se neki svojevremeno zanosili i pravljenjem profesorske stranke. Nažalost, univerzitetska sredina generalno, i ne samo kod nas, ne voli kritiku. Sad je nepopularno reći da se univerzitet komercijalizuje drastičnom brzinom na uštrb kvaliteta rada. Negativna kadrovska selekcija, lenjost i neznanje proizvedeni su u srpski brend. A ako se nastavi ovakav odliv mladih kadrova, univerzitet će u naučnom pogledu uskoro biti mrtva institucija. Više od polovine svih zaposlenih na medicinskim fakultetima nije u poslednjih nekoliko godina objavilo ni jedan jedini rad. I to je pre pravilo nego izuzetak. Univerzitet nije institucija socijalne zaštite, a upravo se time bavi. U Srbiji intelektualci izumiru. Za neke i nije šteta jer su se pokazali kao prilično prilagodljiva i dosta kvarljiva roba. Ali nisu svi takvi. U Srbiji ima mnogo onih koji su drugačiji, mudri i kreativni, ali ti su mahom svoju bitku za modernu Srbiju izgubili. Antiintelektualizam ima jaku tradiciju i na levici i na desnici, a posebno u vlasti, jer vlast u načelu ne voli ljude koji previše samostalno i slobodno razmišljaju, jer to može da je podrije. Kad profesori postanu ministri ili poslovni ljudi, onda, nažalost, većina počne da razmišlja i na takav način. Nije tajna, ljudi iz Miloševićevog vremena, kao i njihovi naslednici, vratili su se prethodnih godina na mnoge dekanske i rektorske položaje, a njihov duh kao da nikad nije ni otišao s univerziteta. Rečju, u razvoju nauke drastično zaostajemo u odnosu na Evropu, i to će nas mnogo koštati u godinama koje dolaze. http://www.borba.rs/content/view/1720/94/ [Non-text portions of this message have been removed]
