|
Uzaludan podvigZašto je general Jovan Milanović izjavio da je tragedija Pjera Anrija Binela i njegova
General Jovan Milanović često kupuje voće i celer na pijaci "Vidikovac". Pre pijace putovao je po svetu u interesu države i o njenom skromnom trošku. Kad država plaća, ona i traži. Navikla je da najviše traži od onih kojima najmanje plaća. Na pijaci, gde provodi svoja najbolja subotnja prepodneva, do juče ga niko nije prepoznavao. Danas svi znaju "da je to onaj koji je uz meze" u briselskoj krčmi srbijanske gastronomske orijentacije "Vinograd" hladno uzeo od francuskog vojnog obaveštajca Binela sve što se ticalo bombardovanja Srbije u oktobru1998. godine. Bombardovanja nije bilo, bar dok je Milanović bio u srcu NATO-a. Onda su Francuzi uhapsili Binela "zbog ugrožavanja nacionalnih interesa", a
ovdašnja vlast poručila (tada pukovniku) da vidi šta će sa sobom. Da se vrati u
Srbiju kako može, ako uspe, a ako ne uspe, neka se i ne vraća, baš ih briga.
Poslali su mu aber da je njegova sudbina njegova lična stvar, i da sada (1.
novembar 1998. godine) treba brinuti o državi, a Milanovića zaboraviti.
Na tom nivou neklasičnog obaveštajnog zapleta još nije poznato šta je i ko pukovnik Milanović: ministar - savetnik u Misiji SR Jugoslavije pri Evropskoj uniji, vojni izaslanik, klasični ili neklasični obaveštajac? Možda "ubačeni elemenat" u sistem NATO, u njegovo srce u Briselu, a sve po recepturi klasičnog realsocijalističkog žbirovskog zapleta. A na takvom festivalu, koji se sastoji od koktela kontinentalnog špijunskog haosa i nekontrolisane sile, za sebe lično može se dobiti sasvim malo, za državu tek nešto više. Ali se može izgubiti sve, uključujući i misleću obaveštajnu glavu. Tu je smeštena berza rasporeda misterioznih moći, mesto stalnog ili povremenog boravka čudnih i opakih ljudi, čitav jedan neprekidni festival evropskog apsurda. Centar sile, uz nebrojene nagoveštaje njenog kraha, jer je, navodno, organizacioni haos vidljiv svuda gde oko dopire. Ali, sila o kojoj se govori ne zavisi samo od privida da njome vlada haotična rukovodeća glava. U Briselu je sve drugačije nego što izgleda. Smrtonosna arogancija Krajem 1994. godine, pukovnik Milanović je otišao u Brisel kao čovek koji ume da misli. Oni koji su ga poslali nisu imali pojma o tome šta nam se sprema. Samo su ga sklonili na sever, da ne bi smetao ovde u Beogradu, i bio kadrovska konkurencija inferiornoj Miloševićevoj generalskoj eliti. Oni koji su vodili kadrovsku politiku uglavnom nisu verovali ljudima koji sumnjaju u bilo šta i koji postavljaju pitanja. Da nije sumnjao u sve, Milanović nikada ne bi sreo Binela. U Beogradu je Milošević tako brzo pribadao činove Perišiću da u jednom trenutku čovek nije znao koliko mu je izvezenih zvezda na ramenu. Na Milanovića niko nije mislio. On je dobio "Sinekuru" na severu Evrope, uz obavezu da ćuti, ništa ne vidi i ne čuje, i da o tome što mu nije poznato ne govori nikome. Ipak, on je tamo pokušao da sretne neke zanimljive ljude, možda neke od onih koji u centru NATO rade važne stvari. Ali, Milanović nije klasični obaveštajac, već nešto više od toga. On se više bavio operativnom analitikom, skeniranjem onih političkih okolnosti koje mogu da vode u krizu i dovedu rat na Balkan. Jednom, ili više puta, koristeći ezopovski jezik koji ga je štitio pre svega od akreditovanih jugoslovenskih turista u Briselu, pokušao je da Miloševiću predoči neka svoja predviđanja. Bilo je badava. Smrtonosna arogancija i uverenje da nas niko ne može napasti uglavnom zato jer ne sme "pošto je poznato kako su se provodile vojske svih imperija koje su dolazile ovde" - bili su argument za ignorisanje dragocenih briselskih informacija. Kako je Milanović uopšte postao obaveštajac? Tako što je brzo razumeo da je vreme klasičnih špijunskih trilera davno prošlo. Misterija traje samo u glavama koje su lišene privilegija da neprekidno kreiraju autonomnu analizu i sintezu. U Briselu nije moguće izbeći informacije. One su potpuno neobrađene, difuzne, nejasne za novajlije, protivrečne i čudnovate. Ali, treba ih trijeriti. Pukovnik Milanović je to znao da radi, ređao je činjenice i odbacivao nepotrebno. Zašto se on uopšte našao u Briselu? Nije to čovek koji planduje, naučio je gde su tržnice, upoznao srpske kafane. Niti su tržnice bile išta slično vidikovačkoj pijaci, niti krčme, na primer, "Oraču", ali šta je tu je. Napisao je jednu opsežnu analizu za kraj 1997. godine. Otprilike je rekao da je "NATO iznutra haotičan, ali nije bezopasan", i da u toj, inače tromoj, organizaciji ima mnogo ratnih ideja. Balkan bi mogao da bude poligon. Nije tražio novac Beograd je živeo na granici između nedovršenog ali smrtno opasnog srpskog epa, u kome se guslalo slepom vođi, i sasvim hladnih obaveštajnih podataka. Milanović je upoznao Binela i pokazao, bar još jednom, kako velike priče počinju na prostoj gastronomskoj sceni. Zamislite, dvojica obaveštajaca su jeli ćevape u kafani "Vinograd". Sa lukom, naravno. Binel je kazao kako mu se jako dopadaju. Uopšte, srpska kuhinja (ako su ćevapčići uopšte srpski) ga opčinjava. Pukovnik Milanović nije navaljivao. Ni na ćevape ni na sagovornika. On je samo izneo svoja saznanja o tome šta bi mogli da budu ciljevi agresije na Srbiju. Plan je već bio gotov. Binel je sve planove doneo još na trećem ručku. Nije tražio novac. Milanović kaže da to nije čovek koji je otkrivao kapitalnu tajnu NATO da bi zaradio pare. Njegovi su motivi bili antiratni. U stanu pukovnika Milanovića jeli su punjene paprike, sarmu, reš prasetinu. Ništa izuzetno, osim onoga što se gotovi u srpskoj kući koja se nalazi u Briselu. Binel je uhapšen, dugo čamio u apsani. Onomad je osuđen. Milanović se iz Brisela, pod pretnjom (ko zna čije) likvidacije izvukao tačno pre tri godine (19. decembra 1998. godine). Osim familije, i iskrenih prijatelja, ovde mu se niko nije obradovao. Možda zato što je odložio rat, ne znajući da gospodar upravo to nije želeo. Binel je napisao svoju knjigu, u kojoj obrazlaže kako je sve bila obaveštajna igra francuskih tajnih službi. Nije vredelo, pre tri dana su ga odveli u zatvor. Milanović je javno rekao kako je Binelova tragedija i njegova. Da li jeste zaista? Izgleda da! Binel nije uzimao novac. On je samo na jednom ručku doneo planove i pokazao ciljeve, a onda uhapšen. Zatim je NATO odustao, i prepustio se zimskoj "operativnoj tišini". U proleće 1999. godine, počela je operacija "Milosrdni anđeo". Ni Milanović ni Binel više nisu bili u Briselu. Vlast u Beogradu nije više imala koga da sluša. Samo detonacije i Avrama Izraela. Ljubodrag Stojadinović STAV POZNATOG FRANCUSKOG ADVOKATA ŽAKA VERŽESA Pjer Binel nije kriv Potencijalnu žrtvu je trebalo informisati da se zločin planira
- Svako ko sazna da se priprema neki zločin ne samo da ima pravo da informiše potencijalnu žrtvu nego i obavezu da je informiše da se zločin planira - rekao je francuski advokat Žak Veržes na molbu studenata beogradskog Pravnog fakulteta da komentariše vest da je u Parizu suđeno majoru Pjeru Binelu pod optužbom da je u korist Srba izdao NATO, jer im je saopštio poverljive podatke o metama bombardovanja. Francuski advokat smatra da se u "slučaju Binel" krivično delo apsolutno isključuje. Jer šta to znači - mi ćemo vas napasti, žrtve će na našoj strani biti "nula", a bombardovaćemo vas sve dok ne kapitulirate. S tim što su žrtve bombardovanja uglavnom civili. Žak Veržes je ovih dana bio gost beogradskog Pravnog fakulteta, gde je u prepunom amfiteatru dve večeri govorio o svojim branilačkim iskustvima. Ovaj advokat je branio nacistu Kalusa Barbija, jedno vreme teroristu Karlosa, pripadnike Fronta za nacionalno oslobođenje Alžira, neke bivše afričke lidere i mnoge druge. Povodom kažnjavanja majora Binela rekao je da je NATO u Jugoslaviji počinio mnoge zločine i da ima u tome elemenata jedne tradicije, naročito poznate u vreme Drugog svetskog rata. Hitler je, recimo, 1941. godine bombardovao Koventri zbog britanske vojske "koja tamo nije bila" i pobio na hiljade civila. Isto tako je poznato i bombardovanje Drezdena, na kraju rata, koje su počinili saveznici. Cilj ovih akcija je bio da se uništi moral stanovništva. Govoreći o Haškom tribunalu, Veržes je iz svog, advokatskog ugla pomenuo i nekoliko nedoumica u vezi sa načinom osnivanja i rada ove institucije. Postavio je pitanje da li Savet bezbednosti uopšte ima pravo da osnuje sud, a problem je i u tome što tribunal ne finansiraju Ujedinjene nacije nego neke države, organizacije i pojedinci. Tako se i dešava da donatori budu više zainteresovani za finansiranje samo određenih aktivnosti suda. Veržes je predstavljen kao jedan od najpoznatijih svetskih advokata a studentima je rekao da ovaj poziv doživljava i kao strast. B. Radivojša NSP Lista isprobava demokratiju u praksi ==^================================================================ This email was sent to: [email protected] EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email to: [EMAIL PROTECTED] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================ | |||||||
<<01_0501.jpg>>
<<01_0502.jpg>>
