Čovek Mila Đukanovića
izazvao haos u Argentini
Prema pisanju londonskog „Gardijana“, jedan od glavnih
protagonista
krize je Stiv Henke, profesor ekonomije na Univerzitetu
Džons Hopkins, našoj
javnosti poznatiji kao glavni ekonomski savetnik
crnogorskogpredsednika i
čovek koji je uveo nemačku marku
kao nacionalnu valutu u Crnu
Goru
Autori: Tamara Jorgovanović/Milorad Ivanović
U Argentini, postojbini tanga i nekada naprednoj državi s velikim prirodnim bogatstvom i obrazovanim stanovništvom, ekonomske krize predstavljaju sastavni deo života. Ono što se prethodne nedelje dešavalo na ulicama Buenos Ajresa, Kordobe i drugih argentinskih gradova podsećalo je na reprizu događaja iz 1989. godine, kada su nezadovoljni građani izašli na ulice s namerom da sruše predsednika. Kao i onda, kada je pod pritiskom narodnog bunta ostavku podneo Raul Alfonsin, to isto je sada učinio i Fernando de la Rua posle samo dve godine mandata. De la Rua je pre 12 godina pozdravio Alfonsinovu odluku da se povuče, a ovaj mu je sada uzvratio. Kao i onda, na meti demonstranata, pored predsedničke palate, Kongresa i ministarskih kuća, našle su se i samoposluge. Demonstranti mogu zahvaliti smanjenoj platežnoj moći građana, zbog čega su rafovi bili puni pa se imalo šta odneti. Najveći broj od više od 20 žrtava nastradao je baš od oružja koje su upotrebili vlasnici poharanih radnji. Istorija se, dakle, ponovila.
„Argentina ima hronične političke i ekonomske krize na svakih sedam-osam godina, ali je ovo najgora socijalna kriza koju smo ikada imali“, ocenio je politički analitičar Rosendo Fraga dešavanja u ovoj latinoameričkoj državi.
Početkom prošlog veka, Argentina se nalazila na desetom mestu liste najbogatijih zemalja sveta. I pre sedamdesetak godina, uglavnom zahvaljujući izvozu govedine i poljoprivrednih proizvoda, Argentina je spadala u razvijene zemlje, a njeni stanovnici imali su standard sličan onom u Francuskoj. Od 1940. godine ova država se povukla sa međunarodne scene zbog vladavine vojne hunte i unutrašnjih sukoba. Posle više decenija političkih i ekonomskih uspona i padova, krajem devedesetih godina našla se na 36. mestu već pomenute liste, odnosno na trećem mestu po razvoju među državama Južne Amerike. Pre četiri godine počela je stagnacija u ekonomiji koja je prethodnih dana kulminirala uličnim protestima i padom predsednika i vlade.
Koreni argentinskih problema leže u fiksnom kursu pezosa kojim je domaća valuta vezana za američki dolar u odnosu 1:1. Većina Argentinaca dobro pamti 1989. godinu i hiperinflaciju od 200 odsto mesečno. Kao i 1993. godine u Jugoslaviji, ono što biste ujutru kupili po jednoj ceni, po podne biste u istoj radnji platili skuplje. Nakon masovnih demonstracija, predsednik Raul Alfonsin je podneo ostavku, a na njegovo mesto došao je Karlos Menem. Kada je ovaj peronista preuzeo vlast, zemlja je imala milijarde dolara spoljnog duga i strahovitu inflaciju. Kako bi se izborila s ekonomskom krizom, nova vlada je liberalizovala trgovinu, privatizovala državne firme i smanjila birokratski aparat kako bi podstakla industrijski razvoj. Program se isprva pokazao kao neuspešan, ali je 1991. godine ministar za ekonomiju Domingo Kavaljo učinio radikalan rez: pezos je vezan za dolar u odnosu 1:1, te je inflacija u narednih nekoliko godina znatno opala. Poverenje građana i investitora u državu je povraćeno, čime je utvrđena i finansijska stabilnost - cene izražene u dolarima nisu mogle tek tako da skaču. Od 1991. do 1994. argentinska ekonomija beležila je u proseku rast od 7,7 odsto godišnje.
Kriza sa meksičkim pezosom 1995. godine dovela je do kratkotrajne recesije, pa je vlada sprovela nove reforme kako bi poboljšala situaciju u bankarskom sistemu, što se povoljno odrazilo na dohodak stanovnika. Nova međunarodna finansijska kriza 1998. („azijska kriza“) i zabrinutost investitora da ulažu novac u Brazil povoljno je uticala na susednu Argentinu čija je ekonomija profitirala. Ipak, uskoro se situacija pogoršava. Kada je brazilski real devalvirao, pezos nije mogao da sledi isti put, pa su argentinski izvozni proizvodi ostali mnogo skuplji nego oni njihovih suseda. (U poslednje vreme u celom svetu su pale cene poljoprivrednih proizvoda, što je dodatno otežalo položaj Argentine.)
Vezujući pezos za dolar, Argentinci su prihvatili monetu čija snaga ima malo veze s njihovim ekonomskim uslovima. Ono što je bilo dobro u trenutku hiperinflacije, u stabilnom sistemu je postao kamen spoticanja za ekonomiju i 1998. gurnuo Argentinu u recesiju. Pad u ubiranju poreza doveo je do probijanja budžeta, uz već postojeće ogromne inostrane dugove.
Recesija je već bila u toku kada je 1999. Fernando de la Rua iz Radikalne građanske unije preuzeo vlast od peroniste Menema. Dolaskom na mesto predsednika, De la Rua je nasledio precenjeni pezos i proizvode za izvoz koji su bili preskupi u poređenju sa onima koje je nudila konkurencija iz drugih latinoameričkih zemalja, prvenstveno Brazila. Njegovo odbijanje da dozvoli devalvaciju domaće valute onemogućilo je povećanje izvoza.
Kada je situacija početkom godine stigla do usijanja, vlada je bila prinuđena da se obrati Međunarodnom monetarnom fondu i zatraži novi zajam kako bi popunila smanjene devizne rezerve. MMF je obećao pomoć od 13,7 milijardi dolara pod uslovom da argentinske vlasti donesu striktne mere za balansiranje budžeta. De la Rua je u martu pozvao nekadašnjeg Menemovog ministra za ekonomiju Dominga Kavalja da preuzme staru funkciju i ponovo izvede čudo kao i 1991. godine. Kavaljo je pokušao da smanji deficit u vladinom budžetu tako što je smanjio troškove i plate u javnom sektoru, ali je to dovelo do povećanja nezaposlenosti i pada životnog standarda. Ipak, najveće negodovanje izazvao je njegov nedavni potez da na 1.000 dolara mesečno orgraniči iznos novca koji su fizička i pravna lica mogla dizati sa svojih računa u bankama kako bi sprečio odliv novca iz zemlje. Investitori, koji su izgubili veru da će Argentina ikada isplatiti svoje dugove, počeli su još prošle godine da povlače svoje uloge, čime je samo pojačana ekonomska beda. Kavaljov očajnički potez da smanji troškove kako bi smanjio deficit pokazao se kao politički neodrživ. Demonstranti su optužili ministra da je žrtvovao sirotinju u službi državnih dugova. MMF je izgubio strpljenje prošlog meseca, kada je Kavaljo uzeo novac iz penzionog fonda kako bi otplatio pristiglu ratu dugovanja. Svetska monetarna organizacija zamrzla je obećani novac, smatrajući da Argentina neće plaćati dugove. Sada već bivša vlada pokušala je da zaustavi krizu tako što nije menjala cene proizvoda, ali je smanjila plate i penzije za 13 odsto u državnoj službi, odnosno 20 odsto u privatnom sektoru, čime je opala i kupovna moć građana.
Kako je još 21. avgusta pisao londonski list „Gardijan“, jedan od glavnih protagonista najnovije krize u Argentini je Stiv Henke, profesor ekonomije na Univerzitetu Džons Hopkins u američkoj saveznoj državi Merilend. Našoj javnosti je poznatiji kao glavni ekonomski savetnik crnogorskog predsednika Mila Đukanovića i čovek koji je uveo nemačku marku kao nacionalnu valutu u Crnu Goru.
Kako piše „Gardijan“, Stiv Henke se uključio u „rešavanje“ argentinske ekonomske krize još 1995. godine. Henke je i u Argentini svoje savetničke usluge ponudio besplatno. Godine 1995. je fond „Toronto Trust Argentina“, čiji je on predsednik, otkupio sto odsto argentinskih obveznica. Te godine kovan je u zvezde jer je Argentinu izvukao iz krize, ali, kako piše britanski dnevnik, „Argentina ne bi trebalo da plače za Henkeom“. Zahvaljujući kupovini argentinskih obveznica, Henke je svoj imetak te godine povećao za 79,25 odsto. To ga je stavilo na vrh liste špekulanata u koje vredi ulagati kada neka zemlja padne u krizu. Analitičari veruju da će i ove godine Henke proći isto.
Tajna njegovog uspeha sastoji se u tome što se Henke „kladi“ u neuspeh politike Međunarodnog monetarnog fonda. Drugim rečima, on savetuje kakva bi trebalo da bude državna politika prema MMF-u, a potom svoj novac na berzama ulaže u one programe koji su sasvim suprotni njegovim predviđanjima. Argentina ovih dana oseća rezultate njegovih predviđanja.
Trenutni spoljni dug Argentine iznosi 132 milijarde dolara, što je sedmina dugova koje imaju sve razvijene zemlje. Nezaposlenost je samo u poslednja tri meseca skočila sa 16 na 18,3 procenta, a svakog dana 2.000 ljudi pada ispod granice siromaštva (u ovom slučaju, živi se sa manje od četiri dolara dnevno). Oko 14 miliona Argentinaca danas živi u siromaštvu, a polovina njih je pre samo pet godina činila srednju klasu.
Bes je kulminirao prošle nedelje, kada je, nakon Kavalja, i De la Rua podneo ostavku, a na njegovo mesto Senat je postavio peronistu Adolfa Rodrigeza Saa, koji će voditi zemlju sve do izbora 3. marta. Rodrigez, inače guverner bogatije provincije San Luis, najavio je da će sprovesti stroge mere i novi ekonomski program koji će biti „veoma jednostavan, načinjen od nekoliko jasnih ideja“. Peronisti su ranije predlagali da se dugovanja stanovništva konvertuju u domaću valutu, ali to bi bilo veoma skupo i niko ne zna kako bi moglo da se finansira.
Analitičari smatraju da ima malo opcija koje stoje pred novim vlastima kako bi se prevazišla kriza, ali da su svi oni bolni. Jedan od njih je „dolarizacija“ - odbacivanje sopstvene valute i prelazak na dolar, ali po ceni da se kontrola nad dobiti prebaci na Američke federalne rezerve. Drugi i verovatniji način je „odvezivanje“ pezosa od dolara, što će dovesti do velike devalvacije.
Na crnom tržištu u Argentini dolar se već menja za 1,40 pezosa, pa se očekuje da će peronisti dozvoliti devalvaciiju nacionalne valute u najskorije vreme i verovatno konvertovati dolarske ušteđevine i kredite u pezose pre nego što dođe do devalvacije. Ekonomski stručnjaci imaju podeljena mišljenja kada je u pitanju devalvacija, jer bi ona mogla izazvati još veću oskudicu. S druge strane, ukoliko dođe do devalvacije, to će povoljno uticati na izvoz argentinskih dobara koja zbog vezanosti za dolar nisu bila konkurentna na svetskom tržištu.
Najveći problem može predstavljati to što su hipoteke i dugovi građana vezani za dolar, kao i svi poslovi domaćih kompanija koje su uzimale dolarske zajmove od stranih kreditora. Kako građani dobijaju plate u pezosima, kao što i kompanije ostvaruju prihod u domaćoj valuti, svaka devalvacija bi povećala iznos njihovih dolarskih dugovanja.
Prema mišljenju Karlosa Rivasa, konsultanta u Interameričkoj banci za razvoj, devalvacija od 25 odsto dovela bi do propasti najvećih banaka u zemlji. Samo umerena devalvacija od dvadesetak odsto ili obazriva finansijska politika mogu izvući Argentinu iz krize, smatra Rivas.
Dolarizacijom ili devalvacijom, svejedno, izvlačenje iz aktuelne krize biće bolan proces za Argentince. Sunarodnici Evite Peron su, međutim, optimisti i kažu da su preživeli toliko kriza da su se već navikli da iz njih nalaze izlaz.
Tango je tu, fali samo keš.
|
Stopama Izabele Peron |
Fernando de la Rua, koga su građani nazvali čovekom koji je „aktivan kao sobna biljka“, drugi je predsednik Argentine koji je napustio predsedničnu palatu, poznatiju kao Ružičasta kuća, poletanjem helikoptera sa krova ove zgrade. Pre 25 godina isto je uradila Izabela Peron, tadašnja predsednica i udovica generala Huana Perona, koju je nakon kratkog boravka na vlasti zbacila vojna hunta. Ovoga puta, međutim, vojska se nije mešala.
U poslednje vreme, lideri još dve latinoameričke zemlje bili su prinuđeni da napuste svoj položaj pre isteka mandata. Januara 2000. godine, zbog loše ekonomske situacije ekvadorska vojska izvela je puč i smenila predsednika Džamila Mahuada. Oktobra iste godine, nakon političkog skandala, tadašnji peruanski predsednik Alberto Fuhomori podneo je ostavku dok je boravio u egzilu u svojoj postojbini Japanu.
|
Zemlja
s najviše psihijatara |
Četvorogodišnja ekonomska kriza koja je kulminirala prošle nedelje ostavila je posledice na mentalno i fizičko zdravlje Argentinaca, piše „Observer“.
„Narod se ponaša kao da će zemlja ući u rat“, izjavio je doktor Umberto Gobi iz Asocijacije argentinskih psihijatara, dodajući da se broj pacijenata koji traže pomoć od psihijatara tri puta povećao za samo nedelju dana. Iz godine u godinu povećava se i broj samoubistava, tako da je prošle godine život sebi oduzelo 356 više osoba nego 1999. godine.
U apotekama je za 13 odsto povećana prodaja antidepresiva i za četiri odsto lekova za smirenje. Na svakom uglu Buenos Ajresa i drugih gradova nalaze se centri za grupne terapije i masažu za oslobađanje od stresa. „Niko ne zna da li će sutra imati posao ili kada će primiti platu. Ljudi su gotovo paralisani strahom i osećajem nemoći. Mnogi misle da je zemlja u slobodnom padu“, objašnjava jedan od prestoničkih psihijatara.
Stanovnici Buenos Ajresa su melanholični i uznemireni, pa ne čudi da u ovom gradu ima više psihijatara u odnosu na broj stanovnika nego u bilo kojoj drugoj zemlji sveta.
NSP Lista isprobava demokratiju u praksi
==^================================================================ This email was sent to: [email protected] EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email to: [EMAIL PROTECTED] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================
