|
PUT U NEDOĐIJU
cirilicna verzija na stranici http://vukotic.atspace.com/taj.htm Pozada u hurac Nedavno, hodajući gradskim ulicama, tek da
malo proteglim noge, koje me sve slabije gone u nagone, sretnem poznanika, uću,
jednog od onih retkih ljudi sa kojima mi razgovor pričinjava zadovoljstvo.
"Je li, bre", pita me, "dokle si stigao sa
onim tvojim jezikom?" "Plazim ga kad god dobijem priliku", odgovorim
mu. "Istina sve ređe" "Pazi, boga ti", veli on eretski, "i mi imamo
Antajna!" "Antajna imamo k'o pleve u Srbiji. Jedan
manje ili vie ne menja nita u naem biću", odgovorim mu. "Nedostaju nam
Mileve, koje će 'zbrisati' ili zbrzati u svet i sačuvati nam obraz na brzinu.
Naravno, tu nije reč o oprostu onima koji nas danas brste kao jarac koru
ostarele breze..." "Aha...", uća značajno podie obrve, "jarac!
Jahre, Jarilo, jara, jarenje, jajarenje. Zaludeće i mene tim
budalatinama!" "Ne brini", teim ga, "ima vie budalatina,
počev od obične budale koja se podala, pijane budale koja je padala (i
ustajala), do onih kojih se čovek mora najvie čuvati, a koje napravi podla
budala - inteligentno spadalo." "A pudlica
budilica...?" "Koja te probudi usred Bel dana... kakva
beda!" "He, he...", nasmeja se uća. "Znam tvoju
teoriju: kada čoveku od svega ostane samo 'beli dan', takav mora biti 'bedan',
pa makar ga naa 'budilica' i ne probudila u po(l)dne." "U jalovo ili bes-plodno poldne. Jezički
gledano, plodno i bedno se svodi na jedno isto na beli
dan..." "Čekaj", zaustavi me ule, "podne, bedno,
budala, podlo, pudla... ta smo jo pomenuli? I sve je to po tebi od
Beldana?" "Da, od 'belog dana' rođenog iz surbelskog
uma, kojeg mi Srbi (ako ovako nastavimo), nećemo jo dugo
gledati." "Moja je majka Mađarica", namignu mi. "Ja mogu
da biram...". "Kako?", pitam ga. "Hungar koji ne razume
hungarski ili kengurski...?" uća se počea iz uva: "Pravi čudne paralele.
Hungar Kengur... glasovna sličnost je evidentna, ali, mislim da si s tvojom
"komparativom" debelo zabrazdio u nedođiju. Ne priznaje slučajnost u jeziku?
Inficirao si se Svitičem i sličnim 'nostratičarima', ta
li...?" "Da, čak do latinskog concha
(gonka)..." "Concha nasalis?" "To je već druga priča", kaem mu. "Gonka je
dananja srpska enka, genus, ena koja se 'goni', u latinskom svedena na ono
'pozada' - p*zda; otuda gonik ili enik. Do takve glasovne promene dolo je
preko glagola ogeniti (oeniti), iz čiste ekonomičnosti. Velari i alveolari.
Izgovori to, pa će videti da tu jezik trai to kraći put i manje
naprezanje." "Dobro, ali kengur je reč australijkih
urođenika ganagaru ili tako nekako?" "Kombinacija glagola goniti (gnati) i gurati,
imena i prezimena Gonkur, Đan Karlo, srpsko Čukurov, Karaga, Georgije (Đorđe),
Đurđa (Đurđana), grčka Gorgona. U srpskom 'skoku' krije se udvojeni glagol gnati
(gna/gna); z-gno-gnuti > skoknuti > skok. Slično je i sa ivotinjama koje
borave visoko na planini (gore, gora, gore: jaguar (kaguar, gna/gur slično
kenguru), jarac (gorac, horac, glagoli
gurati i juriti, gde glas g(h) prelazi u j; kod Srba je polni organ gurac
(k*rac) zato to se on gura, zna se gde). U pitanju je surbelski bog Hor(s),
odakle nam stie ogroman broj dananjih serbskih reči (gora, gore, goreti, kora,
gurati, harati, jariti, ariti, gariti, gar, kretati, igra, krviti, kriviti...).
Na primer, glagol kriviti u sebi sadri gurati i viti (biti), ba kao i grba
(grbiti); grba je zakrivljena, zar ne? Kurva je ona koja je kriva. Nomen est
omen. Mađari (zapravo srpski međari, na serbskim međama) su narod (Hungri,
Gon-guru) koji gone i guraju, ba kao to se Hrvati guraju i biju do krvi. Ali,
sudeći po korenu takvih naziva, svi su oni u jezičkom smislu Surbeli, Serbi ili,
ako ba hoće - Srbi ." Zlatko i uća "Zna ta", prekida me uti, "imam utisak da
si ti rob nekakve fiks ideje. Zna da se tada deava da čovek ne vidi umu. Ako
tu nečega istinskog ima, ne mogu da verujem, da to do sada ne bi primetili ljudi
koji se ozbiljno bave pitanjima jezika..." "Ubeđen si da sam ja
neozbiljan?" "Moda preozbiljno shvata ideju koja te je
celog u sebe usisala. Istina, poneto od toga o čemu govori katkad mi deluje
logično, ali, valjda je prirodno da se nađu reči u različitim jezicima, koje su
glasovno slične. Sumnjam da se tu moe ita temeljno i sistematski
urediti." "No, dobro...", odvratim mu pomirljivo. "Ipak,
pokuaj da stvari gleda drugačije. Na primer, tvoje je ime Zlatko (a mogao si
biti i Zoltan da se majka pitala), a nadimak ti je uća. Reći će da tu nema
ničeg neobičnog. Naravno da nema ako stvari gleda povrno, ali ako zagrebe
dublje, videće sledeće. Zlatko i uća su jedno te isto." "Ne znam ta hoće da kae", nasmeja se ule.
"Taj nadimak sam dobio zbog ute kose, a krteno ime mi je dao otac, istina,
pomalo verujući da je ono 'internacionalno'." "Strpi se malo", umirujem ga. "Vidi, jasno je
da je tvoje ime Zlatko u vezi sa imenicom zlato. Krajnji slog 'ko' je reziduum
glagola 'gnati' (gna), ba kao to je slučaj sa glasom 'n' u imenu Zlatan
(Zlato-gna) ili 'j' u imenu Zlatoje. Takav je slučaj i sa brojnim drugim imenima
i uopte imenicama i pridevima. Zlato je uto, zar ne? Zapravo, ono je olto ili
zolto, to je opet u skladu sa serbskim glagolima zaliti, izliti, sliti. Da li
se zlato topi i da li se izliva u kalupe da bi se napravili ukrasni predmeti?
Svakako. Da bi stvar do kraja bila
jana, srpski glagol sliti, zaliti nastao je od slona. Ne alim se nimalo, kada
to kaem, poto je nekada bog Sur zamiljan kao slon. Zapravo, prvobitno je
glagol sliti (zaliti) glasio 'sur-liti' (to vidimo po surli, koju slon koristi
ne samo da bi utolio eđ, već i da bi se rashladio ili zalio vodom). Tu dolazi
do ispadanja glasa 'r', to je jedno od vanih pravila u formiranju surbelskih
govora.
Na latinskom ti bi se zvao Aurelije, a germanski, Geldon (gold, Geld,
zlato) ili tako nekako. Kaledonija nije slučajno poznata po rudnicima zlata,
odakle vidimo da su Germani zlato kalili (glagol kaliti) umesto da ga izlivaju.
Svejedno, to je opet surbelski vokabular. Kelti (Galati, Gali) su oni koji su
umeli veto da kale metal, zlato posebno. Znam, pitaće me, ta ćemo s latinskim
aurum (auri)? Latinski je vetački jezik, stvoren za crkvene, pomalo, za običan
svet, tajanstvene i čak mistične obrede. Moda bi nam to najbolje mogao
objasniti Vergilije, sa svojim čuvenim auri sacra fames (prokleta pohlepa za
zlatom - Eneida). Dakle, moda nije zlato 'sve to sija', ali, po Vergiliju,
sigurno jeste 'sve to gori' (hori, auri), a oko svetlog tela vidi se aura (lat.
aura, aurae). Kako vidimo, u latinskom se donekle moe u vezu dovesti zlato sa
krugom svetlosti (aura) koja ga okruuje. Odakle u takvom nizu auris (uho,
oslukivanje), zaista je teko utvrditi, sem da se pretpostavi da je tu u
pitanju surbelska reč 'oriti' (oriti se, to jeste, 'ori se' - čuje se vika, galama).
Velike tajne ljudskog govora kriju se u
surbelskom jeziku, ali, naalost, gotovo da nema Srba koji su voljni da o tome
ikako razmiljaju, a kamolu da neto u tom pravcu ozbiljno pokrenu i učine.
" Duan Vukotić |
