|
I
Have a Dream U tom času, baš kada
sam pomislio da ću uspeti da 'zgnalački' zagnam Žuleta do onog 'ugla' (u gol) iz
koga mu više neće biti povratka, odnekud se pojavi Lazar Mastilović, čovek od
kojih par stotina kilograma, koga ja iz milja zovem Salazar Mastodont. Zapravo,
Lazar spada u onu vrstu ljudi, koji, čini se, ništa na belom svetu ne shvataju
ozbiljno. Njegovi su, početkom prošlog veka, sa Žabljaka stigli i Banat. I pored
toga što je delovao prilično sirovo, za njega se ne bi moglo reći da je
neinteligentan, iako je znao da se podsmehuje svemu i svačemu, ali na jedan
duhovit način, koji nikoga nije mogao ostaviti
ravnodušnim. "Šta je Don Žujane?"
(tako je on zvao Žuću), povika kreštvim glasom dok nam je prilazio, "umesto da
se ponašaš u skladu sa svojim slavnim imenom i pleviš zapuštenu žensku oranicu,
ti se dao u jalovu priču. Zar zaista veruješ da ti naš ZR – Belan može nešto
značajno saopštiti? Nastavi s njim da se družiš ako hoćeš da sasvim 'zaribaš',
to jeste, 'zarobiš' sebe u učenu 'klupost'." Potom se okrenu meni: "Nije li tako
ZR Beljanine?" "Ko sedi u klupi mora
da oglupi", odvratim mu 'poetski',
gledajući ga ispod oka. "Valjda
ukalupi ili, možda, oklopi", veli Salazar, navlačeći na oči nezgrapni slamni
šešir širokog i iskrzanog oboda, od kojeg se u toku leta nije odvajao.
"Još malo pa ćemo slaviti, pardon, zalivati trideset pet godina mature, a
ti i dalje u 'magarećoj'..." "Rođen sam ispod Megare", podsećam ga (zaista, iznad moje
rodne kuće nalazi se stenoviti brdo s takvim imenom), "ili Um Gore. A kome se
antičko 'umno' brdo navali na pleća, magare mu mora biti
blisko." "A
tek da si iz Umke", sprda se Salozorni, a salo mu na trbuhu poskakuje, "ko zna
gde bi ti bio kraj!" "Možda bi onda umukao i danas bio nemi Dojčin", umeša se
Žuća. "Don
Žujane", pogleda ga Salazar prekorno, "valjda bi umakao svog divljaka u sluzavu
pećinu. Kad ga smočiš među zvezde kročiš! Kao veliki zavodnik, zabitnik,
sapatnik, saputnik, maltene, intergalaksijski sputnjik ili zbutnjik, morao bi da
znaš da dojka nije dojka ako ti je uvali (ubali) radodojka. Da bi tu čovek
onemeo, to mora da bude slika bežećeg kvazara." "Kakvog kozara?", žacnu ga Žuća. "Možda kozera? Nema
većeg pozera od debelog Silazora." Salazar nehajno odmahnu rukom i, napravivši ozbiljno
lice, nastavi: "Slušaj Žujane, da li se tebi ikada desilo da dohvatiš neku
zvezdicu u uzavrelom i mrklom spramazidu! Jednom sam to, temeljno, onako kako mi
Crnogorci jedino umemo, vežbao u haustoru.. (Zarobljeni Zrbeljan bi haustor
preveo na srpski u haos tor ili dvor, može biti i kostur, čak u gustaru punu
guštera, ukrivivši se usput od silne pameti kao Gaus). Elem, umorim se posle
nekih pola sata od otvrdlog 'spramazida' i u onoj tmini nazrem nešto nalik na
klupu. Velim, zašto da ne nastavim moje slatko putovanje kroz ne-belu nebulu u
daleko prirodnijem sedećem stavu, kad već nemam gde da zalegnem. I zamisli, tek
nakon desetak minuta shvatim da sam seo na nešto 'vatreno'. Opipam 'klupu' i
vidim da sam svoju golu zadnjicu posadio na džak cementa, cimenta ili simenta.
Da je Zrbeljan bio na mom mestu, on bi taj pomenuti 'siment' preoblikovao u
simentalku kmeta Simana. Nažalost, ja se toga ne setih na vreme, tako da sam
sledećih deset dana neprestano hladio moj živo nedopečeni
šupljik." "Dakle", prekide ga
Žuća, "hladio si glavu! Nisi ti slučajno sa
Šupljaka"! "He,he...", nadovezujem se na Žućinu opasku", zanimljivo.
Prva asocijacija je da bi Žabljak morao na neki način biti povezan sa žabama.
Ali, čini mi se da kreketuše tamo uopšte ne dolaze. Teško je zamisliti žabu u
Crnom Jezeru. Stoga, ostaje samo jedno objašnjenje za taj 'žablji' grad, a to
je, da je to šupljina ili, kako Žule reče, šupljak usred Durmitora, gori i
od Salazarovog cementnošupljikavog
haustora." "Nemate vi pojma", štrecnu se Salazar i, okrenuvši se
meni, produži: "Pogotovo ti Svrbeljane, svr' poljane magareće... Bog te ne ubio,
kakve žabe, kakve šupljine! Žabljak se, more, za oblak vezao. Eto, kakve ti sve
gluposti samozvani jezikokopač može da smisli. I uz to, još, da sebe naziva Suri
Orao!? Poslušaj Njegoša: 'Mišad grize ali po tlu gmiže, sam sur oro pod nebo se
diže'. Kako vidiš, Žabljak nije ni pod nebom nego 'za nebom' ili iznad neba". A
tek da se ispneš na vr' Durmitora..." "E
sad mi je jasno,"ubaci se Žule na kratko, "zašto ste vi Crnogorci 'drmatori' u
ovoj državi!" "Kakvi drmatori, Žućo", ispravljam ga, "Crnogorci su
nebeski 'drematori', koji svet usnulo gledaju s vrha dremljivog tora, odnosno iz
oblaka takve 'hipno' tvorevine. Srbosloveni i gube bitku s Latinima i Germanima,
zato što ovi nikada ne spavaju. Dovoljno im je da samo na kratko odremaju
(drijem) i u pauzi uzviknu – I have a dream!- a potom da orno (neumorno) krenu u
dalje jamnokopačke poduhvate." "Dormio, dream, drem,
drema, trema, trom, trem, reka Drim...", nabraja Žule kao za
sebe. Salazar ga pogleda
začuđeno i zavrte glavom: "Boga mi, ni sa ovim nešto nije u redu. A verovatno ni
sa mnom kada ovde stojim i pokušavam da razgovaram s dvojicom ludaka. Ubacite u
taj niz i nemačku smrdljivu utrobu, Darm, da bi vam dar-mar bio
savršen." "Siložarni",
kažem mu kao da ga sažaljevam, "to je verovatno jedina nemačka reč koju si uspeo
da upamtiš za šest meseci provedenih u Darmštatu. Tast ti nađe tamo posao. Veli
čovek – da mu se deca malo skuće. A ti... Ni o čemu tamo nisi mogao da
razmišljaš, sem kako da pobegneš od posla. Bolje gladan ležati nego sit
raditi..." Ipak, Mastilovića nije lako zbuniti. "Znam za
jadac", kaže mi. "Šopenhauerovu eristiku možeš da okačiš mačku o rep. To kod
mene ne prolazi. Ne bih ja udarao ni po darmu, niti dermu ili jekodermu, da ti
ne želiš da pokažeš kako Musa dere jarca..." "Jarca, horca, gorca
– Crnogorca", umeše se Žule, maltene pevajući. "Ovoga je, izgleda,
nešto teško po tikvi ošandarilo", konstatova Mastodont preko volje. "Možda,
Surljo, tvoja magareća stena. Čovek se ne bi ovako blesavo ponašao ni da ga u
glavu drmne vagonet na kopu Drmno." Dušan
Vukotić |
